101 dalmatinac je priča za djecu u kojoj se pojavljuju preslatki točkasti crno-bijeli dalmatineri. S obzirom da ih vlasnici ne žele prodati, zločesta Cruella De Vil ih otima i tako počinje nevjerojatna avantura.
Prekrasna priča o ljubavi, obitelji i prijateljstvu započela je u Londonu. Tamo je pas Pongo, dalmatiner, živio sa svojim gospodarom i ujedno skladateljem Rogerom. Pongu je bilo dosadno, pa je tražio način kako da se zabavi sve dok jednog dana nije kroz prozor ugledao lijepu dalmatinericu.
Upravo dok je gledao kroz prozor Pongo je primijetio psa koji isto kao i on ima crne pjegice. Dalmatinerica i njena gazdarica su krenule prema parku i Pongo je u tom trenutku bio sretan. Zgrabio je povodac i glasno zalajao, a kako je Roger znao da Pongo želi ići u šetnju odmah je uzeo povodac i krenuli su prema parku.
U parku je Pongo odmah počeo trčati u potrazi za lijepom dalmatinericom i njenom gazdaricom. Nije ih mogao vidjeti, primijetio je hrticu (kujicu druge pasmine) i njenu vlasnicu, ali lijepom psu s crnim pjegicama nije bilo traga.
Sreći nije bilo kraja kada ih je konačno pronašao, sjedile su ispod drveta na klupi. Pongo je odmah povukao Rogera na stranu i prolazeći pored klupe ponosno je podignuo glavu. Lijepa gospođica je podignula pogled, a kujica ga je pogledala sa zanimanjem.
Pongo je bio ljut jer samo Roger nije shvatio što se događa. Sjeo je klupu i zapalio lulu. Pongo nije previše razmišljao nego je odmah zgrabio njegov šešir i odnio ga lijepoj gazdarici. Bio je uvjeren kako Roger neće moći ništa drugo nego razgovarati s lijepom vlasnicom.
Ali Roger je umjesto da započne razgovor rekao:
"Joj taj pas. Ispričavam se gospođice".
Nažalost samo je to rekao, ali onda se uključila i dalmatinerica. Odmah je počela lajati, a Pongo je iskoristio priliku:
"Vau, vau"! Zovem se Pongo", rekao je.
"Vau, vau"! Ja sam Perdita", uzvratila mu je veselo kujica.
Nažalost Perditina je gospodarica ustala, a kako Pongo nije htio propustiti priliku da se bolje upozna s dalmatinericom, povukao je Rogera za sobom. Kad je Roger naletio na gospođicu, Pongo je omotao povodac oko njihovih nogu, zbog čega su oboje pali u vodu.
Čuo se zvuk "pljus" i oboje su viknuli padajući u jezero. Nije prošlo puno vremena da bi shvatili kako je cijela situacija zapravo smiješna, pa su se počeli smijati.
Pongov je plan uspio, pa su se Roger i Anita, zaljubili i nakon nekoliko tjedana vjenčali baš kao Pongo i Perdita. Otada više nije bilo govora o usamljenosti.
Cijela obitelj se preselila u malu kuću pored parka. Bilo je to savršeno mjesto za dva nova bračna para. Kako bi im bilo lakše Roger i Anita su doveli kućnu pomoćnicu Nanny, koja je bila poznata kao odlična kuharica.
Život je u tom trenutku za Rogera, Anitu, Ponga i Perditu postao ljepši sve dok ih jednog dana nije posjetila Cruella De Vil, Anitina poznanica.
"Jesam li dobro vidjela? Perdita očekuje štence?" - pitala je čim je ušla.
"Doći će na svijeta za malo više od tri tjedna" - odgovorila joj je Anita.
"Obavezno mi javi kada se to dogodi" - uzvratila je Cruella.
Tri su tjedna prošla brzo i jedne kišne noći Perdita je donijela na svijet slatke štence. Nanny je cijelo vrijeme hodala ovamo-onamo govoreći Rogeru i Pongu što se događa:
"Sada ih je već pet! Deset! To nije kraj, ima ih još!"
Perdita i Pongo su dobili petnaestoro štenadi. Nanny je donijela i posljednjeg štenca koji je bio tako sladak. Uskoro su smislili imena za sve mališane, a Perdita i Pongo su imali pune šape posla. Tako kada je bilo vrijeme za hranjenje, morali su paziti na mališane jer su svi htjeli jesti u isto vrijeme. Bio je to svaki put pravi mali juriš slatkih štenaca.
Bilo je lijepo sve dok se opet nije pojavila Cruella. Čim je ušla u kuću rekla je:
"Kupujem sve štence", rekla je vadeći novce.
"Štenci nisu na prodaju", viknula je Anita.
Cruella se naglo okrenula prema Rogeru i ljuto ga pogledala. On je uzviknuo:
"Nećemo prodati štence!", viknuo je ljuto Roger.
"To ćemo još vidjeti", viknula je Cruella i izjurila na cestu.
Perdita se preplašila Cruelle i odmah se sakrila sa štencima u spremište za metle. Pongo je otišao za njom i rekao:
"Nemoj se bojati, nećemo joj dati svoje mališane."
Perditi je bilo lakše, više nije bila u strahu i nakon toga su ona i Pongo sa štencima otišli na spavanje.
Štenci su brzo rasli i uskoro su se na njihovom krznu pojavile crne pjege. Psići su se cijele dane igrali, a navečer prije spavanja gledali su filmove o hrabrom psu Gromu i njegovim pustolovinama.
Svaku večer prije spavanja Nanny bi im poželjela laku noć i potom ih stavljala u košaru. Psići su se uvijek bunili jer nisu htjeli ići spavati:
"Nismo pospani! Nismo mami i tati rekli laku noć", tako su svaku večer govorili prije spavanja, ali srećom brzo bi zaspali. Nakon što bi se psići umirili, Roger i Anita bi uzeli Ponga i Perditu i krenuli bi svi zajedno u šetnju.
Jedne večeri kada su se vratili iz šetnje dogodilo se nešto strašno. Netko je pozvonio na vrata i Nanny je misleći kako je to Roger otvorila vrata jer je kao i obično zaboravio ključ od kuće.
Ali na pragu su stajala dva lopova. Jedan je bio debeo i nizak, a drugi visok i mršav.
"Mi smo... električari", rekao je visoki i mršav i u tom trenutku su se obojica progurala u kuću.
"Što radite? Gdje ste krenuli? - viknula je Nanny. "Izlazite iz kuće ili ću pozvati policiju."
Uhvatila je jednog i drugog za jakne, ali lopovi su se brzo otrgnuli i zatvorili Nanny u ormar. Nakon nekog vremena Nanny se oslobodila iz ormara i krenula je prema košari gdje su spavali štenci. Bila je u šoku kada je shvatila kako je košara prazna.
"Psići"- viknula je. "Oteli su psiće."
Nanny se rasplakala i kada su se Roger i Anita vratili kući s Pongom i Perditom, ispričala je sve što se dogodilo. Roger je odmah nazvao policiju, ali nije znao kako da objasni. Ipak to nije bila obična krađa. Nakon što se policajac javio na telefon Roger je rekao:
"Da, gospodine, petnaest dalmatinera, ne ne šalim se!"
Pongo je bio tužan i očajan i nije znao kako da utješi Perditu. Sljedeće se jutro tužna vijest pojavila u svim novinama. Cruella je čitala novine i veselo uzviknula:
"Jasper i Horacije su zaslužili medalje".
Cruella je bila sretna jer je ona smislila plan da se otmu štenci.
Pongo i Perdita su bili tužni i nisu vjerovali da ljudi mogu nešto učiniti i vratiti im štence, pa su za vrijeme večernje šetnje pozvali u pomoć sve pse iz okolice.
"Vau, vau! Upomoć! Netko nam je oteo psiće".
Ubrzo se lajanje moglo čuti po cijelom gradu, pa su tako počeli lajati jazavčari, pudlice, mješanci i buldozi, sve kako bi mogli prenijeti vijest o otmici psića.
"Vau, vau! Netko je oteo mališane od Ponga i Perdite!"
Vijest se polako prenosila od psa do psa, pa je tako stigla i do psa ovčara poznatijeg kao Pukovnika te njegovih prijatelja, mačka, Narednika Tibsa i konja Kapetana.
U trenutku kada je stigla vijest do sela Pukovnik (pas ovčar) se sjetio kako je prije dva dana čuo cviljenje psića u starom dvorcu. Počeo je pričati s prijateljima i rekao:
"Trebali bi provjeriti je su li to isti psići koje sam čuo neki dan. Krenite za mnom!"
Došli su do dvorca i Narednik Tibs je odmah skočio na prozorsku dasku. Pogledao je kroz prozor i rekao:
"Pukovniče bili ste u pravu, vidim male dalmatinere! Čuvaju ih dva lopova, ali ja vidim više od petnaest štenaca!"
"Javite odmah vijest u London, a kada dođe pomoć, otići ćemo spasiti štence!" - rekao je Pukovnik.
Zahvaljujući psećem brzojavu vijest je stigla do psa doge, koji ju je prenio Pongu i Perditi. Odmah su krenuli na put.
U međuvremenu u dvorac gdje su se nalazili psići dovezla se Cruella i počela vikati:
"Što čekate blesani? Želite li da vas otkrije policija? Ujutro želim imati krzno!"
Narednik Tibs je cijelo vrijeme bio na prozoru, slušao i nije mogao vjerovati da im štenci trebaju za krzno. Shvatio je kako nemaju vremena i da trebaju odmah nešto poduzeti.
Nakon što je Cruella otišla, mačak se ušuljao u dvorac i došuljao od štenaca bez da su ga lopovi vidjeli. Kada je došao do njih počeo je pričati:
"Nemojte se bojati, spasit ćemo vas! Krenite za mnom" - koristeći nepažnju razbojnika izveo je psiće kroz rupu koja se nalazila u zidu.
Nakon nekoliko minuta lopov Jasper je pogledao naokolo i uzviknuo:
"Joj Horacije! Nestali su štenci!" Odmah su izašli iz sobe, ali je srećom Narednik Tibs uspio sakriti psiće ispod stepenica.
Upravo u to vrijeme su Pongo i Perdita došli do dvorca. Na ulazu ih je čekao Pukovnik.
"Krenite za mnom!" - rekao je.
Ušli su u dvorac upravo u trenutku kada su lopovi pronašli skrovište štenaca. Započela je bitka ali lopovi nisu imali šanse protiv pasa.
Kada su Pongo i Perdita uz pomoć Pukovnika uspjeli zaštititi štence i pobjeći iz dvorca, pronašli su utočište u staji. Tek su tada primijetili kako ima više od petnaest mališana.
"Nismo imali ovoliko djece!" - uzviknula je Perdita. Pongo je odmah krenuo brojati štence i rekao:
"Uz naših petnaestero, ima ih osamdeset četiri, što znači da je ukupno devedeset i devet dalmatinera! Nemamo vremena moramo ih sve odvesti kući."
Odjednom su se u staji pojavili strašni lopovi Jasper i Horacije. Ali Pongo i Perdita su imali pomoć i drugih životinja, pa je konj Kapetan ritnuo Jaspera tako snažno da je lopov poletio u zrak i udario u zid.
"Pali i drugi put" - viknuo je Narednik Tibs. Ponovno se čuo zvuk kopita pa je i Horacije odletio u zrak.
Pongo i Perdita nisu čekali nego su iskoristili zbrku i pobjegli iz staje. Nažalost lopovima nije trebalo puno da stanu na noge i krenu u potjeru za dalmatinerima. Odlučili su pratiti tragove u snijegu, ali su ih Pongo i Perdita odlučili nadmudriti i sakriti se ispod mosta. Kada su se Jasper i Horacije odvezli kamionom, dalmatineri su nastavili put prema kući.
Kako je vrijeme odmicalo tako su štenci bili sve sporiji jer im je bilo sve hladnije, pa su Pongo i Perdita morali nositi one koji nisu mogli hodati. Sreća pa su susreli prijatelja ovčara.
"Sve mi je rekao Pukovnik" - rekao je. "Odvest ću vas na toplo mjesto kako bi se mogli odmoriti."
Kada su ušli u staju krave su počastile štence toplim mlijekom, a budući da su svi bili jako umorni, nije trebalo dugo da polako urone u san.
Ujutro nakon što su se probudili krenuli su prema selu u kojem je živio crni labrador. Štencima je i dalje bilo hladno i cijelo vrijeme su se žalili.
"Mamice, šapice su mu mokre!" - plakao je jedan od njih.
"Više ni uši ne osjećam! - plakao je drugi.
Upravo su pretrčavali cestu kada su iznenada čuli zvuk automobila. Pongo je potjerao čopor u šumu kako ih ne bi vidjeli.
Nakon što su se svi sakrili na vrijeme Pongo je oprezno virio iza drveta i ugledao Cruellu. Čim je primijetila tragove u snijegu odmah je zakočila, a u tom su se trenutku dovezli Jasper i Horacije. Cruella je odmah počela vikati:
"Tragovi vode u selo! Vi vozite sporednom cestom, a ja ću ići glavnom."
Dok su se skrivali iza drveća došao je crni labrador i rekao:
"Pronašao sam kamion koji vas može odvesti u London."
Dok su pričali pojavila se Cruella, ali su se u zadnji tren sakrili u drvarnici. Pongo je u tom trenutku došao na sjajnu ideju.
"Idemo se uvaljati u ugljenu prašinu da bi mogli izgledati kao labradori!"
Dok su jedan po jedan ulazili u kamion zahvaljujući ugljenoj prašini, Cruella, Jasper i Horacije ih nisu prepoznali. Nažalost na jednog štenca je s krova pala hrpica snijega i oprala ugljenu prašinu.
"To su oni" - viknula je Cruella.
Pongo je požurio s utovarom zadnjeg štenca i kamion je mogao krenuti.
"Morate ih stići!" - viknula je Cruella lopovima, dok je sama jurila u svom automobilu.
Cruella je sve više ubrzavala pokušavajući odgurnuti kamion s ceste. Pongo i Perdita su bili u strahu da će ih Cruella stići, ali odjednom se iz suprotnog smjera stvorio još jedan kamion.
Bili su to Jasper i Horacije. Vozač je srećom naglo skrenuo i Cruellin auto je naletio ravno na kamion od lopova. Čula se strašna lomljava i lopovska se družina skotrljala ravno na riječnu obalu.
Dalmatineri su konačno stigli u London i vozač ih je iskrcao ispred Rogerove i Anitine kuće. Iznenadili su se kada je iz kamiona istrčala poveća skupina crnih psića.
"Otkud toliko pasa?" - uzviknula je Nanny.
Perdita se odmah počela maziti kod Anite, a istog trena s njene je dlake počela padati crna boja.
"Perdita!" - viknula je Anita.
"Pongo!" - razveselio se Roger.
Kada su ih očistili od prašine Roger i Anita se nisu mogli načuditi koliko je dalmatinera u kući.
"Imamo 101 dalmatinera!"
"Hoćemo li ih sve zadržati?" - pitala je Nanny.
"Sigurno da hoćemo!" - složili su se Roger i Anita.
U čast povratka dalmatinera Roger je napisao pobjedničku koračnicu.
"Budući da nas je sada više moramo se preseliti na selo u veću kuću." - rekao je Roger. Na kraju su tako i učinili.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
S.Š.