Oscar Wilde često je govorio o svom uvjerenju da stil u umjetničkim stvarima nadmašuje iskrenost ili suštinu, stoga je u svojim djelima veliku pažnju posvećivao obliku i nijansama izraza. Ako je priča bila jedna vrsta "eseja o lijepoj umjetnosti", to je također bilo i djelo sastavljeno od pomno odabranih fraza. Zapravo, Wilde je bio tako odlučan da ima savršenstvo u svojim djelima, da kad je od njega zatraženo da napiše priču od sto tisuća lijepih riječi, požalio se da "u engleskom jeziku nema sto tisuća lijepih riječi".
Oscar Wilde imao je fenomenalnu sposobnost da u svoja djela ugradi aspekte fantazije i realizma. Kroz promišljene slike i realistični dijalekt, on je imao talenat da uspješno spoji dva oprečna žanra u fascinantno morbidne priče, ali i one namijenjene mlađim čitateljima. Kako bismo objasnili zašto vjerujemo da priče Oscara Wildea mogu biti uzbdljive i poučne, ispod popisa bajki smo podijelili neke važne informacije zašto su njegova djela postala toliko popularna među mlađim naraštajima.
Bajke
Originali
Oscar Wilde biografija
Wilde je jedan od autora koji se izvrsno služio slikama. U svojim pričama on živo opisuje likove i situacije s mnogim vrstama književnih stilova iako su mu omiljene i stoga najčešće posjećene morbidne "slike". On je jedan od rijetkih autora kojem je uspjelo zapanjujuće ovladavanje umjetnošću morbiditeta, opisujući u neobičnim detaljima slike krvi i ubojstva koje nikako nisu prikladne mlađim uzrastima.
Međutim, osim morbidnih djela, Oscar Wilde je mlađim uzrastima poklonio jednu drugu vrstu sebe, nježniju stranu koja je potpuno prilagođena malim čitateljima. Jedna od takvih djela je "Sretni princ i druge bajke", zbirka bajki koja sadrži priče "Slavuj i ruža", "Sebični div", "Odani prijatelj", "Znamenita raketa", "Infantin rođendan" i "Sretni princ", a koju je objavio 1888. godine. Iako je bio poznat po promoviranju "umjetnost radi umjetnosti", ove priče je odlučio napisati u didaktičkom obliku bajki koji mu je omogućio da istraži teme koje su mu bile od velikog značaja, poput homoseksualnosti, morala, estetike, engleske socioekonomske stvarnosti i još mnogo toga.
Čini se da su priče napravljene po uzoru na bajke Hansa Christiana Andersena; na primjer, "Sretni princ" izričito podsjeća na "Djevojčicu sa šibicama". Andersenove priče su nasilne i likovi moraju mnogo trpjeti da bi zaslužili svoju nagradu, dok Wilde piše "ćudljivo" i patnja njegovih likova često ne biva nagrađena. Wildeove bajke su lijepo napisane, ali nedvojbeno melankolične.
Priče su se pokazale vrlo popularne kod čitatelja i kod kritičara. Yeats ih je smatrao šarmantnim i zabavnim, dok je Auden kasnije rekao da su djela koja će se čitati "s velikim zadovoljstvom". Međutim, mnogi tadašnji kritičari bili su neprijateljski raspoloženi prema bajkama. Jedan je recenzent izjavio da "Djecu nije briga za satiru, a dominantan duh ovih priča je satira - gorka satira koja se uvelike razlikuje od one Hansa Andersona, koji nas doslovno stalno podsjeća na književni opus gospodina Wildea."
Wilde je slavno odgovorio na kritike poput ove: "Imao sam otprilike toliku namjeru da ugodim britanskom djetetu koliko sam volio britansku javnost." Wilde je priče proglasio "pisanim ne za djecu, već za djecu od osamnaest do osamdeset godina!" Izuzeće djece iz njegove implicirane publike možda je bio način da se Wilde zaštiti od nekih svojih kritičara, jer nijedna priča ne završava s tradicionalnim "i živjeli su sretno do kraja života". Iako je ova izjava na neki način odricanje od odgovornosti, to nije zaustavilo neke kritičare da nazovu njegove priče "moralno korumpiranim".
Mnoge su priče prilagođene radijskoj emisiji, pjesmi, baletu, operi, mjuziklu, kratkometražnom filmu i mnogim drugim. Međutim, većina čitatelja podijeljena je u svom odgovoru na stil i atmosferu koji su rani kritičari smatrali duboko neiskrenim.
Drugi stil koji prevladava u pričama Oscara Wildea jest prisutnost dijaloga, a ne akcije. Preferira stavljati svoje likove u središte povremenih razgovora mnogo češće nego stvarne radnje čime, čini se, Wilde svojim pisanjem nastoji potaknuti vizualnu i glazbenu umjetnost prvenstveno kroz jezik.
Bez obzira na to jesu li likovi opisni ili dijaloški, Wildeovo pisanje u pričama karakterizira upotreba paradoksa (izjava ili prijedlog koji se čine proturječnima ili apsurdnima, ali u stvarnosti izražavaju moguću istinu). To mu je najdraže stilsko sredstvo. Ernest Newman pozdravio je Wildeov stil govoreći:
"Čuti jedan od paradoksa g. Wildea, samo po sebi, treba zastrašivati; čitati ih u njihovom pravom kontekstu znači prepoznati veliku činjenicu na kojoj sam već inzistirao, da je paradoks istina viđena iza ugla. Ne postoji nijedan njegov paradoks koji ne argumentirano raspravlja direktno i otvoreno, te iz njih proizilaze sa samosvjesnom mudrošću kakvu prije nismo imali."
Drugi stil poznat Oscaru Wildeu je njegov nevjerojatan talent za morbidnost i zlo. Imao je zadivljujuće shvaćanje stvarnosti ljudske prirode i tame koja prevladava u svačijoj duši. Za razliku od većine pisaca svog vremena, Wilde je bio posebno usklađen sa svojom "tamnijom stranom". Prepoznao je požudu za besmrtnošću koja je ugrađena u svako ljudsko biće i to je često ilustrirao u svojim pričama.
Malobrojni autori uspješno su svladali vještinu da bi nadišli onu koju je imao Oscar Wilde. Iako je Stephen King svladao morbidnost, on nije uspio shvatiti elokvenciju i retoriku Wildeova stila. Isto tako, elokvencija teksta može se vidjeti i kod autora poput Charlesa Dickensa, ali čak se ni Dickensa u njegovom "slikovnom" smislu ne može usporediti s Wildeom. Wilde je imao čitav paket i nijedan pisac, čak ni do danas, nije mogao oponašati njegov prepoznatljiv i pomalo uznemirujući stil pisanja.
Oscar Wilde je poznat po svojim pregovorima koje je često vodio te eksperimentiranjem s visokom modom i homoseksualnošću. Nakon završetka studija na Oxfordu, Wilde je imao kratki susret s katolicizmom, ali njegova homoseksualnost se ispriječila bilo čemu vezanom za religiju.
Iako je 1884. godine oženio bogatu i stidljivu Constance Lloyd s kojom je živio u Londonu, Wilde se često nalazio u društvu sa sličnim svjetonazorima. Kratko je bio urednik časopisa Woman’s World, družio se s Max Beerbohmom, Arthurom Symonsom i Aubrey Beardsley. Oscar Wilde se kretao u društvenom krugu pjesnika, slikara, kazališnih glumaca, intelektualaca i muških prostitutki.
1891. godine zaljubio se u mladog pjesnika lorda Alfreda Douglasa kojeg su tada mnogi znali kao "Bosie". Iako su bili jako vezani, par se često razdvajao na više mjeseci zbog čega je veza ugrozila njegov obiteljski život s Constance i priroda njegove veze s Alfredom postala je javna. 1895. godine Alfredov otac ga je optužio za sodomiju, a on mu je odgovorio tužbom za klevetu. 1897. godine je završio u zatvoru, a po izlasku je objavio pisma o lošim uvjetima s kojima se susretao i Baladu o Reading Gaolu. Jedno od njegovih pisama pomoglo je u reformi zakona o osuđivanju djece na zatvorsku kaznu.
Zbog načina života, Oscara su većinom ponižavali zbog čega je bio siromašan i usamljen. Umro je 1900. godine u hotelskoj sobi u Parizu. Pažnja koju je privukao postala je glavna prekretnica i izvor duhovnosti i razmišljanja o društvu, moralu i estetizmu.