Osim par redaka koje pronalazimo u školskim udžbenicima, Ivana Brlić Mažuranić je, za većinu ljubitelja književnosti te bajki i priča za djecu, jedna velika zagonetka. Jeste li se ikad zapitali kako je biti spisateljica u vrijeme kada su žene osporavale kao autore? U vrijeme transformacije kad su tek počinjale tražiti svoj “glas”? Pronašli smo odgovore na sva ova pitanja kroz djela koja su obilježila djetinjstvo svih generacija.
Djela najvažnije hrvatske spisateljice radova za djecu danas su uvrštena na popis obavezne lektire u osnovnim školama. Unuka slavnog hrvatskog bana i autora još jednog djela koji se nalazi na popisu obavezne lektire - Smrt Smail-age Čengića, Ivana Mažuranića, čak je četiri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost. Cilj ove stranice je približiti vam njen književni opus i omogućiti vam čitanje priča za djecu koja se nikad ne zaboravljaju.
U nastavku, ispod popisa djela Ivane Brlić Mažuranić, pročitajte kako je njen život i rad imao veliku ulogu u procesu književnog odgoja mnogih generacija.
Bajke
Originali
- Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
- Čudnovate zgode šegrta Hlapića
- Djevojčica i neman
- Jagor
- Kako je Potjeh tražio istinu
- Lutonjica Toporko i devet župančića
- Priča o sultanu Abdali
- Priča o Zorku Bistrozorkom i o sreći
- Regoč
- Ribar Palunko i njegova žena
- Šuma Striborova
- Sunce djever i Neva Nevičica
- Trgovac Nav
- Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče
Biografija i rad Ivane Brlić Mažuranić
Prije otprilike stotinjak godina, Ivana Brlić Mažuranić je javnost upoznala s pričom o malom šegrtu koji nam se odmah uvukao pod kožu. Čudnovate zgode šegrta Hlapića jedna je od najboljih knjiga za djecu koje hrvatska književnost nudi, a samo djelo je doživjelo mnoge prijevode i brojna izdanja. No, nitko ne zna pravu istinu o Ivaninom životu, njenoj intimi i što je zapravo to što je dovelo do pisanja ovog, svima nam poznatog, djela. Kako bismo shvatili suštinu procesa autoričinog životnog oblikovanja, moramo zaviriti u njenu intimu.
Ivana, koja je često bila uspoređivana i nazivana hrvatskim H.C. Andersenom, je kao poznata hrvatska spisateljica zanimljiv lik kao i njeni likovi iz knjiga. Ako ostavimo po strani njeno članstvo u Akademiji, slavnu obitelj i sve činjenice koje smo već znali, dobijemo ženu i majku koja je imala velik dar za pisanje. S četrdeset godina je već imala iza sebe dva objavljena djela što je poprilično snažan opus za jednu ženu u vrijeme kada je teško bilo objaviti i najmanju crticu. Osim Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića koji je već bio proglašen vrhunskim djelom za djecu, Ivana Brlić Mažuranić objavila je i zbirku pjesama za djecu.
Zavirimo li intimnije u njen život, ne možemo a da se ne zapitamo kako je uspjela spojiti obitelj i karijeru i kad je stigla to sve napraviti? Pitanje koje se inače ne postavlja jednom muškarcu, kao recimo Ivaninom djedu - Ivanu Mažuraniću, ovo je tema i današnjih razgovora o položaju žene u društvu. Ivanina intimna priča se odvija daleko iza zatvorenih vrata, između strogog “mažuranićevskog” odgoja i njene intimne želje - književnog rada.
Još iz doba svoje mladosti, Ivana u svojim dnevnicima zapisuje ljubav prema pisanoj riječi: “Ne, ne, ništa, ništa nad umjetnosti, ma i kakvom mu drago!”. Iz poštovanja prema svojim roditeljima, a na njihov zahtjev, udaje se kad joj je bilo samo osamnaest godina, a klasično pisanje dnevnika zamjenjuje posvetom i pisanjem svojoj majci.
S vremenom, Ivana odrasta i kako se njen život mijenja, tako se mijenjaju i teme koje obrađuje i o kojima piše u svom dnevniku - dječje razmišljanje zamijenila je receptima, jelovnicima, neprestanom potragom za dobrom poslugom, naručivanju obuće i odjeće iz glavnih gradova drugih država, postavlja pitanja o odgoju djece radovima u vinogradu, novčanim problemima, pronalazi odgovore, piše savjete.
Do kraja posvećena svojim dužnostima žene u svom vremenu, prvo je bila dobra žena i majka, a zatim kućanica i odgajateljica. Pisanjem se bavila tek u slobodno vrijeme (kad ga je imala) te nitko nije ni primijetio njenu posvetu tek malom dijelu rada u njenim slobodnim trenucima.
Prva zbirka objavljena je zbog goruće želje prema pisanjem za djecu stoga je njima i posvećena, a sadrži poučne kratke priče i pjesme. S vremenom, kako su djeca odrastala, Ivana je imala više vremena za pisanje pa su joj priče duže i samosvjesnije, opširnije. Također je teško ne zapitati se što bi bilo da je Ivana bila oslobođena svih svojih bračnih i majčinskih dužnosti i posvetiti se svom literarnom stvaralaštvu. Da je mogla imati svoju radnu sobu gdje se mogla povući i pisati bez krivnje ili susprezanja spisateljskog nagona.
U posljednjim godinama života, bila je odvojena od svih koje je voljela. Odluka njene djece koja je bila pogubna za nju. Zbog njene česte depresivnosti, a u savjetu s liječnikom, odlučili su ju smjestiti u njen dom u Slavonskom brodu gdje je živjela samo s njegovateljicom. Ova odluka uzrokovala je njenu strašnu patnju u samoći i samoubojstvo nakon hospitalizacije u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak. Nakon što su cijeli život drugi upravljali njenim životom i donosili odluke umjesto nje, ironično je da je upravo ovu odluku donijela ona sama.
O Ivaninom književnom stvaralaštvu ne možemo razmišljati a da se ne osvrnemo na one koji su imali snažan utjecaj na njen rad te njene poglede i razmišljanja o svijetu i životu. S obzirom na to da je rođena i odgajana u kršćanskoj obitelji u kojoj je tradicija bila jako važna, prva osoba od koje je Ivana crpila svoju inspiraciju je bio njen djed, poznati hrvatski književnik i ban Ivan Mažuranić, a zatim estetičar i pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer.
Njen dnevnik, koji je pisala do 1892. godine svrstava se u prvo pisano djelo njenog stvaralaštva. U to razdoblje također pripadaju svi njeni prvi književni pokušaji koji nisu toliko poznati široj publici. Zatim slijedi drugo razdoblje stvaralaštva koje traje od 1902. do 1912. godine kada Ivana piše zbirke pripovijetki Valjani i nevaljani (1902.) i Škola i praznici (1906.) te knjižicu pjesama pod nazivom Slike (1912.) kojom završava Ivanino drugo stvaralačko razdoblje.
U trećem se razdoblju počinje isticati njena originalnost u pisanju, a traje od 1913. do 1929. godine. U ovom razdoblju Ivana piše opširnija djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) i Priče iz davnine (1916.) koje potpuno obilježava maštovitost, jednostavnost i ljepota.
U prvom izdanju Priča iz davnina, zbirka sadrži 6 priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Sunce Djever i Neva Nevičica, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestra Rutvica
godine Ivana objavljuje treće izdanje zbirke kojoj dodaje dvije nove priče - Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor.
U treće razdoblje Ivaninog stvaralaštva spada i esej pod nazivom Mir u duši koji objavljuje 1929. godine i Knjiga omladini (1937.). Nakon 1930. godine, Ivana objavljuje povijesni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.), Srce od licitara (1938.) i tri knjige Iz arhiva obitelji Brlić (1394.-1935.). Djelo Basne i bajke objavljeno je 1943. godine, nakon njene smrti.
Dakle, Ivanina djela obiluju korisnim, zabavnim, poučnim, šaljivim i nadasve lijepim riječima i mislima koje, kako je A.G. Matoš istaknuo: “može napisati samo genij”.
Nakon petnaestak godina oduševljenja hrvatskih čitatelja za Priče iz davnina, prva verzija zbirke priča prevedena je na engleski jezik, a zatim oduševljava i drugu djecu prijevodom i na druge strane jezike. Tijekom 1930-ih godina, četiri je puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.
Iznimno je zanimljiva povezanost mitologije s autoričinim djelima. Od temeljnih mitskih i bajkovitih elemenata pa do tradicije, Ivana uspijeva sve ispreplesti i pretvoriti u zbilju. U autoričinoj prozi mitološka bića i čuda nisu isključena, štoviše, ona su ili zla ili dobra. Uključuje mitske elemente/likove kao što su vragovi, polubogovi, žena-guja, div i vila iz usmenih predaja, ali i likove iz zbilje kao što su stablo, sunce i vatra. Mitski likovi iz usmenih predaja koji se nalaze u djelima postaju “floristički”, na primjer, stablo u Ivaninim djelima predstavlja simbol preporoda, rasta. Simbol doma u djelu Kako je Potjeh tražio istinu, simbol svijeta u djelu Šuma Striborova. Ivana, na razne načine i oblike uključuje ovaj element pa čak i kao triješće u kojem žive Domaći, a šuma predstavlja element-simbol u kojem likovi traže svoj put prema sazrijevanju, ali i domu. Motiv sunca je spoj neba i zemlje ali i element-simbol životne energije, dok vatra predstavlja nagone čovjeka u stvarnom životu.
Nakon mitoloških elemenata, važno je spomenuti i one koje čine potpunu suprotnost - kršćanske elemente. Iza mitoloških “poganskih” dijelova krije se snažan utjecaj kršćanstva i etike koju Ivana ponekad uključuje u simbolima, a ponekad izravno. Na primjer, Gitin ožiljak u obliku križa, raspelo koje padne sa zida kad sin otjera majku u djelu Šuma Striborova, jezerce s crkvicom, Rutvičin križić, itd. Kršćanski motivi se isprepliću s pogansko-mitološkim i tako stvaraju jednu ravnotežu između zbilje i čuda.
Svoju biografsku knjigu o Ivani Brlić Mažuranić, Sanja Lovrenić započinje rečenicom “Osobu koje više nema zapravo je nemoguće naći” i ne možemo a da se ne složimo s tom tvrdnjom. Ako ne možete “pronaći” Ivanu, nadamo se da smo osvijetlili barem jedan mali dio njene osobnosti i približili ga vama i vašoj djeci.