Atlantida je zanimljiva priča za djecu o izgubljenom gradu. Jednom davno, Atlantida je bila u velikoj opasnosti. Grad je potonuo pod more, a stanovnici su nastavili živjeti u tajnosti skriveni od ostatka svijeta.
Jednom davno jedan prekrasan grad je bio u velikoj opasnosti. Kao uvijek kada bi nastupila teška vremena, Majka Kristal poznata kao čudesan izvor moći, poslala je zrake svjetlosti u potrazi za članovima kraljevske obitelji. Svjetlo se u tom trenutku zaustavilo na kraljici.
Dok ju je jaka sila nastojala odvući, kraljica se nastojala čvrsto držati za svoju kćer. Ali sila je bila jača i kraljica je uzela dječju narukvicu za uspomenu, a lijepa djevojčica je ostala sama. Grad Atlantida je na kraju bio spašen, potonuo je pod more, a stanovnici su nastavili živjeti u tajnosti skriveni od ostatka svijeta.
Bila je to godina 1914. U podrumu muzeja radio je jezikoslovac i kartograf Milo Jakov Slamkić. Bio je odličan u svom poslu jer je znao izraditi zemljopis koji je htio, a ne treba zaboraviti i da je mogao protumačiti jezike civilizacija koje su davno nestale.
Milo je već neko vrijeme uvježbavao govor koji je trebao održati pred upraviteljima muzeja. Bio je opsjednut izgubljenim gradom Atlantidom i uvjeren da je konačno otkrio mjesto gdje se nalazi Pastirov dnevnik. Želio je ići na Island jer se tamo nalazio ključ davno zaboravljenog grada.
Prije nego što se trebao sastati s vijećem koje bi trebalo financirati pohod na Island, promatrao je sliku sebe i djeda, Tadije Slamkića koji je poput unuka cijeli svoj život nastojao otkriti mjesto gdje se nalazi Pastirov dnevnik.
U tom je trenutku zazvonio telefon. Nažalost javili su mu kako je sastanak s upravom otkazan. Milo je požurio niz stepenice kako bi ulovio jednog od članova vijeća:
"Gospodine Nesmiljeni! Vjerujte mi da vam mogu dokazati kako čudesan grad Atlantida postoji!"
Ali Nesmiljeni ga nije htio slušati nego se samo odvezao. Kad se vratio kući tamo ga je čekala žena koju nikad prije nije vidio. Njeno ime je bilo Helga.
"Razgovaram li s Milom Slamkićem? - pitala je Helga.
"A vi ste? Kako ste ušli u moj stan?" - pitao je Milo.
"Došla sam u ime poslodavca koji ima odličnu ponudu za vas! Jeste li možda zainteresirani?" - pitala je Helga.
Helga ga je potom odvela da upozna luckastog milijunaša Brzomira Mrvićka. Čim je Milo došao predao mu je smotuljak u kojem se nalazio Pastirov dnevnik:
"Ne mogu vjerovati da u rukama držim Pastirov dnevnik!" - viknuo je Milo.
Mrvičak mu je potom objasnio kako su on i njegov djed bili prijatelji i kako je obećao Tadiji platiti putovanje prema Atlantidi ako pronađe Dnevnik. Tadija ga je prije smrti pronašao i sada je Mrvičak bio spreman ispuniti svoje obećanje.
Milo je bio sretan jer je Dnevnik dokazao da je cijelo vrijeme bio u pravu. Kako je Milo bio jedina osoba koja je mogla razumjeti atlantidski jezik, Mrvičak je želio se pridruži pohodu tako što će prvo prevesti stranice u traženoj knjizi.
Milo nije uopće razmišljao nego je odmah krenuo prema podmornici Odiseji koja bi ga s ostalim istraživačima trebala odvesti do izgubljenog grada. Iznenadio se kad je ugledao Helgu koja je došla kao poručnica korvete kojom je zapovijedao Grubijanić. Mrvičak je Mila odmah predstavio Grubijaniću.
"Čast mi je i zadovoljstvo upoznati Tadijina unuka!" - rekao je Grubijanić.
Čim je ušao u podmornicu Milo se spustio na prvi slobodan ležaj. U tom je trenutku netko počeo vikati na njega. Krtica je bio još jedan član posade i stručnjak za iskopavanja. U trenutku kad je Milo legao, proučavao je komadiće prljavštine.
Dok ga je Krtica gurao kroz vrata u pomoć mu je prikočio liječnik Slatkić.
"Makni se! Ima sapun i ne bojim ga se upotrijebiti" - viknuo je Slatkić. Znao je koliko Krtica ne voli ništa što je čisto zbog čega se odmah povukao.
Milo nije mogao dočekati da ga pozovu u sobu za sastanke. Tamo su se okupili istraživači da bi mogli čuti njegovo pripovijedanje o tome kako će doći do Atlantide.
Prema Dnevniku prvo će morati proći pored velike morske zimije, Levijatana za koju se pretpostavljalo da čuva ulaz u grad.
U tom je trenutku stručnjak za vezu gospođa Kopljić čula čudan zvuk u slušalicama.
"Zapovjedniče Grubijaniću! Hvatam nešto na brodskim zvučnicima. Mislim da bi vas moglo zanimati!" - rekla je gospođa Kopljić.
"Meni zvuk zvuči kao nešto metalno!" - rekla je Helga.
"Postaje li glasnije ili je to samo moj glas?" - pitao se Milo.
Zvuk koji su čuli dolazio je od velike morske zmije. Levijatan je ipak bio stvaran. Bilo je to stvorenje koje je pomalo nalikovalo jastogu. Počeo je snažno udarati po podmornici, parajući vanjsku oplatu broda uz pomoć velikih pandži.
Dok se Odisej počeo okretati, Milo je pao i kroz prozor ugledao Levijantovo oko koje je bilo veliko kao prozor.
"Ne mogu vjerovati, pa to je stroj!" - viknuo je Milo.
Da bi se mogli obraniti od velike zvijeri, ispod trupa podmornice izbačena su mala vozila, ali Levijatan je bio previše jak.
Sav prestrašen Milo se popeo na vozilo za spašavanje s Grubijanićem, Helgom i drugim članovima posade.
"Gdje da sad idemo?" - pitao je Grubijanić Mila.
"Počnite tražiti veliku pukotinu. Vidite, tamo gore!" - viknuo je Milo ugledavši u daljini prolaz za koji je vjerovao da ih vodi prema Atlantidi.
Uskoro su se Milo i svi ostali domogli zračne šupljine koja se nalazila unutar špilje.
"Sada će svatko od vas imati dvostruku dužnost! Svi će raditi i voziti!" - rekao je Grubijanić. Zatim se okrenuo Milu koji je čvrsto držao Pastirov dnevnik:
"Izgleda da naše preživljavanje ovisi o vama i o toj knjižici!"
Iako su ga ostali istraživači zezali što većinu vremena samo čita, Milo se nije dao zbuniti nego je i dalje proučavao knjižicu koja bi ih trebala odvesti do izgubljenog grada.
Svatko je imao svoj dio posla, pa je tako Vinkić, stručnjak za eksplozive raznio stup kako bi od njega napravio most. Krtica se brinuo za bušilicu da bi mogao napraviti prolaz kroz kamenje. Jakica je pazila da su vozila u ispravnom stanju.
Jedne su noći odlučili odmoriti izvan spilje. Milo je sjedio odvojen od ostalih kako bi u miru proučavao Pastirov dnevnik. Imao je problema povezati ga u cjelinu jer mu se činilo da nedostaje jedna stranica.
Ostali članovi su ga pozvali da im se pridruži oko vatre. Milo je napokon malo bolje upoznao članove ekspedicije i saznao da je Vinkić jednom imao slastičarnicu, Jakica je naslijedila očev posao koji je isto bio mehaničar, a Slatkića je za posao doktora učio vidar iz plemena Arapahosa. Dok su pričali nisu primijetili da ih netko cijelo vrijeme promatra.
Kad su svi zaspali, Milo je nenamjerno uznemirio krijesnice koja su krenule prema šatorima i uskoro je cijeli kamp zahvatila vatra.
"Gori, gori vatra!" - viknuo je Milo želeći probuditi ostale.
"Brzo svi prema špiljama!" - govorio je Grubijanić. Ali kada su krenuli preko mosta, eksplodirala je cisterna i sva su vozila završila u ponoru.
Istraživači su se potom spustili u mračnu jamu. Krtica je odmah krenuo proučavati prljavštinu.
"Ovo je vulkanski pepo! Nalazimo se na dnu vulkana!" - rekao je.
Helga je odmah ispalila raketu koja je udarila u stijenu nekoliko tisuća metara iznad njih. U međuvremenu u drugom dijelu špilje Milo je još uvijek bio u nesvijesti s povrijeđenim ramenom.
Nakon što se probudio ugledao je ratnike s neobičnim maskama. Jedan od njih mu se približio i kad je dotaknuo Milovo ozlijeđeno rame i izliječio bijelim i sjajnim kristalom, Milo je shvatio da je to žena. Htio se zahvaliti, ali ubrzo su nestali.
Ratnike je prestrašio zvuk Grubijanićevih istraživača koji su nastojali probušiti stijenu špilje. Milo je želio slijediti lovce, ali je zastao na velikoj stijeni. Pred njim se nalazio nevjerojatan prizor, bila je to Atlantida.
Uskoro su mu se pridružili i drugi članovi tima:
"Događa li se ovo ili je sve samo san?" - čudio se Kesić.
"Prekrasan je!" - oduševljeno je rekla Jakica.
Tada su se iza stijena ponovno pojavili lovci i kad je izgledalo da će početi borba, glavni ratnik je skinuo masku. Bila je to djevojka koja je pomogla Milu. On joj se odmah obratio na njenom jeziku.
Djevojka se zvala Kida, a iako je izgledala kao da ima dvadeset godina, bila je to kraljevna koja je prije nekoliko tisuća godina gledala svoju majku kako spašava grad pretvarajući se u kristal.
Čim su počeli razgovarati nestala je napetost između Atlantiđana i istraživača.
"Dobro došli u naš grad!" - rekla je Kida i povela ih preko mosta.
Kida ih je odvela da upoznaju njenog oca kralja. Mislila je kako će joj posjetitelji pomoći da sazna malo više o prošlosti Atlantide.
Ali kralj je bio ljut na Kidu:
"Znaš kakvi su naši zakoni Kida! Nitko izvana ne smije vidjeti naš grad!" - govorio je kralj.
Grubijanić mu je cijelo vrijeme želio objasniti kako su došli u miru, ali kralj ga je odbijao poslušati. Zapovjedio je da se svi vrate na površinu, a onda je Grubijanić pitao mogu li ostati barem jednu noć.
"Dobro, možete, ali samo jednu noć!" - rekao je kralj. Nakon što su istraživači otišli kralj je legao u krevet kako bi se odmorio.
"Jednom davno smo bili veliki narod, a sada živimo u ruševinama. Ako nam ovi stranci mogu pomoći da otkrijemo prošlost, možda bi mogli spasiti i budućnost!" - rekla je Kida.
Kralj se nije složio s njom jer je bio uvjeren kako će stranci stvoriti probleme.
Grubijanić je s ostalima čekao izvan palače razmišljajući zašto im kralj nije vjerovao.
"Meni se čini kao da kralj nešto želi sakriti!" - rekao je Milo.
"Netko bi trebao razgovarati s Kidom!" - rekla je Helga.
Krtica je to želio učiniti jer mu se djevojka svidjela, ali je Grubijanić odlučio da to učini Milo.
Kida i Milo su imali puno pitanja, pa su počeli ispitivati jedno drugo. Predao joj je Pastirov dnevnik kako bi mogla saznati sve o Atlantidi.
"Ti ovo možeš pročitati?" - pitala je gledajući u knjigu.
"Mogu, kao što ti možeš pročitati!" - odgovorio je Milo. Ali onda je shvatio kako Kida možda samo govori atlantidski, ali ga ne može čitati.
Odlučila ga je povesti u obilazak grada. Bio je impresioniran onim što je vidio, djecu kako se igraju i ljubimce čudnih oblika. Na kraju ga je odvela u gostionicu gdje je bio pozvan da jede s drugim stanovnicima grada.
"Mislili smo kako ćemo pronaći ruševne zgrade, a umjesto toga smo pronašli društvo puno života! San mene i mog djeda se napokon ostvario!" - rekao je Milo.
Kida ga je tada odvela u kupolu koja se nalazila pod morem. U tom je trenutku počeo sjajiti kristal na njezinoj ogrlici i njegove su zrake osvijetlile kupolu. Na zidovima su se nalazile slike koje su pričale o slavnim danima Atlantide. Kida se nadala kako će Milo moći objasniti što te slike znače.
Gledajući slike Milo je shvatio da su nekada svi iz Atlantide imali privjeske oko vrata koji su bili povezani sa središnjim izvorom moći.
"To je srce Atlantide o čemu piše u Dnevniku! Ipak u pitanju nije bila zvijezda, nego neka vrsta kristala koja vas sve drži na životu!" - viknuo je Milo.
Kada su se pojavili na površini čekao ih je Grubijanić s ostalim istraživačima. Grubijanić se smijao i držao stranicu koja je cijelo vrijeme nedostajala, a na kojoj se nalazila prostorija s velikim kristalom. Bio je to Majka Kristal koji je udahnuo život cijelom gradu. Milo je shvatio kako je Grubijanić istrgnuo stranicu želeći ukrasti kristal.
Želio je objasniti Grubijaniću kako se radi o izvoru snage za cijeli grad i da ih jedino kristal drži na životu, bez njega bi moglo i njih nestati.
Nije želio pomoći Grubijaniću da uništi grad. Grubijanić je potom naredio da se uđe u palaču kako bi mogli potražiti Majku Kristal i kralja.
"Recite mi gdje se nalazi kristalna odaja?" - pitao je Grubijanić kralja.
"Dovest ćete nas sve u opasnost!" - rekao je kralj.
Dok je sjedio na prijestolju, Grubijanić je primijetio kamenje u bazenu koje je imalo isti oblik što ga je jednom vidio u Dnevniku pastira. U središtu tog oblika mogla se primijetiti svjetlost. Shvatio je kako bi uskoro mogao otkriti ono što ga zanima. Otišao je do tog mjesta i odjednom se otvorio prolaz koji je izgledao poput lifta.
Helga je odlučila pomoći Grubijaniću, pa su zajedno natjerali Kidu i Mila da uđu u lift. Bio je uvjeren kako će uskoro Majka Kristal biti samo njegov.
Vodeno dizalo ih je odvelo ispod grada. Čim su došli Milo i Kida se nisu mogli načuditi onome što su vidjeli. Iznad njih su se nalazili veliki kameni kipovi atlantidskih kraljeva. Kamenje je lebdjelo i stajalo i štitilo Srce Atlantide poznatije kao Majka Kristal.
Kida i Milo su bili puni strahopoštovanja, dok su Helga i Grubijanić samo razmišljali o tome kako će zaraditi puno novaca kad se vrate s kristalom.
Davno kad je kraljevstvo bilo ugroženo, Majka Kristal je znala ujediniti svoju moć s bilo kojom osobom iz kraljevske obitelji. Osjećajući zle namjere Helge i Grubijanića, poslala je zraku svjetlosti koja je podigla Kidu. Njezina duša i tijelo su se počeli pretvarati u kristal, povezujući sile s Majkom Kristal, kao što je bilo s njezinom majkom.
"Nemoj se bojati, sve će biti dobro!" - rekla je Milu na atlantidskom jeziku, što Helga i Grubijanić nisu mogli razumjeti.
Stavili su kraljevnu u prijenosni spremnik. Milo je bio tužan gledajući kako ljude za koje je mislio da su mu prijatelji, otimaju kraljevnu ugrožavajući Atlantidu.
"Čestitam Jakica! Sada ćete ti i tvoj tata imati dovoljno da otvorite još jednu radionicu!" - govorio je Milo nastojeći probuditi osjećaj krivnje.
Jakica ga je pokušavala ignorirati sve dok Grubijanić nije srušio Mila na pod govoreći mu da će ga ostaviti. Ostali su se tada mogli uvjeriti kako je Grubijanić pretjerao, pa tako Keksić, Vinkić, Slatkić, gospođa Kopljić, Krtica i Jakica nisu mogli ostaviti Mila. Odlučili su ostati dok su Helga i Grubijanić napuštali grad s kamionom.
Milo je bio tužan jer je znao da grad ne može preživjeti bez Kide. Otišao je kralju reći što se dogodilo. Doktor Slatkić je pomagao kralju koji se loše osjećao, a on je Milu predao svoj kristal i rekao:
"Vrati moju kćer i Majku Kristal. Spasi naš grad!"
Milo je bio ljut i bacio Dnevnik Pastira misleći kako je on kriv za sve što se dogodilo. Doktor Slatkić mu je rekao:
"Jednom kad si već došao do dna, ne možeš dalje tonuti nego ići samo gore!"
"Čije su to riječi? Tko ti je to rekao?" - upitao je Milo.
" Čovjek imena Tadija Slamkić!" - odgovorio je Slatkić.
Milo se bolje osjećao i odlučio je nešto učiniti. Pokazao je Atlantiđanima kako da iskoriste privjeske da bi mogli naoružati cijelu vojsku letećih riba. Pridružili su mu se i ostali istraživači. Milo je zatim skočio na jednu od letećih riba. Uskoro su ga svi slijedili.
U špilji je Grubijanić pripremao poseban spremnik. Planirao je izletjeti iz vulkanskog grotla s Kidom koja se nalazila zaključana u spremniku.
Milo je s prijateljima krenuo u vulkansko ždrijelo, a Vinkić ga je slijedio ispaljujući laserske zrake prema Grubijanićevom balonu.
"Ne možemo dozvoliti da dođu do vrha!" - vikao je Milo.
Doktor Slatkić, Jakica i Krtica nastojali su osloboditi spremnik, ali je lanac bio previše čvrst.
Grubijanić i Helga su nastojali doći do vrha vulkana, ali Milo je usmjerio ribu u balon i nastala je rupa. Balon je počeo gubiti visinu, a Grubijanić se htio riješiti Helge kako bi ostao u zraku.
"Nemam ništa protiv tebe, ali moram nekako izaći!" - viknuo je Grubijanić i izbacio Helgu iz balona. Ona je potom ispalila raketu na balon.
Grubijanić se nalazio sam u balonu, gledajući kristaliziranu Kidu. Milo je uspio odskočiti s leteće ribe i popeti se lancima koji su Kidu držali zarobljenom. Grubijanić je htio udariti Mila, ali umjesto po njemu udario je po spremniku na kojem se stvorila pukotina. Milo je stavio kristal na Grubijanića koji se odmah pretvorio u kristalni kip.
Milo je nastojao polugom otvoriti spremnik gdje se nalazila Kida, ali kako više nije imao snage nije to mogao učiniti. Ali dogodilo se nešto čudesno i kraljevna se oslobodila iz spremnika.
Uz pomoć Majke Kristal pojavilo se nekoliko velikih kamenih divova koji su zaštitili grad da ga ne pogodi vulkanska lava. Kristal je tada oslobodio kraljevnu i spustio ju ravno u Milov zagrljaj. Kida je u ruci imala narukvicu koju je njena majka uzela prije nego što ju je kristal povukao.
Atlantida je bila spašena, a Kida je napokon razumjela svoju prošlost. Nekoliko dana kasnije istraživači su krenuli kući, a ostao je samo Milo. Donijeli su kristalnu ogrlicu gospodinu Mrvičku i složili se kako će Atlantida zauvijek ostati tajnom.
Milo je u međuvremenu uživao s Kidom, a pomogao joj je napraviti kip njenog oca, pa se prijašnji kralj mogao pridružiti svojim prethodnicima.
Ilustracija: Sanja Rogošić, Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
S.Š.