Originalna priča za djecu koju su napisala Braća Grimm. Pročitajte necenzuriranu priču o sestrici i bratu koji se jednog dana pretvorio u lane!
Originalna verzija bajke može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente. Savjetujemo da prvo pročitate bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Braco uzeo svoju seku za ruku, pa joj rekao:
- Otkada je umrla majka, nema nam više sreće; maćeha nas tuče, i kad dođemo k njoj, odgurne nas nogom.
Hrana nam ono malo tvrdih korica kruha, što joj ostane; i psiću ispod stola bolje je, njemu katkad baci pokoji bolji zalogaj. Bože, kad bi to znala naša majka! Hajdemo zajedno u svijet.
Išli su tako preko livada, njiva i kamenja, i kad počne padati kiša, seka reče:
- Bog i naša srca plaču zajedno.
Predvečer stignu u veliku šumu, pa umorni od jada, gladi i duga puta, sjedoše u duplju stabla i zaspaše. Kad se ujutro probudiše, sunce već visoko odskočilo, sja i grije u stablo. Progovori braco seki:
- Žedan sam; kad bih znao za izvorić, išao bih da se napijem; čujem kao da žubori.
Braco ustane i uzme seku za ruku da potraže kakav bunarčić.
Zločesta je maćeha očito bila vještica; sigurno je vidjela kad je oboje djece otišlo, pa je kradom pošla za njima, kako to čine vještice, te je sve izvore u šumi začarala.
Kad nađoše izvorić, što blistajući preskakivaše kamenje, htjede braco da se na njemu napije, ali seka ču kako studenčić žuboreći govori:
- Tko iz mene pije, prometnut će se u tigra; tko iz mene pije, prometnut će se u tigra.
Nato seka vikne:
- Nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u divlju zvijer, pa ćeš me razderati.
Braco ne htjede piti, premda ga je žeđa silno morila:
- Čekat ću do drugoga izvora - uzdahne i pođe dalje.
Kad naiđoše na drugi izvorić, ču seka kako i taj kazuje:
- Tko iz mene pije, prometnut će se u vuka; tko iz mene pije prometnut će se u vuka.
Nato seka vikne:
- Nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u vuka, pa ćeš me progutati.
I braco ne htjede piti:
- Čekat ću, dok dođemo do drugog izvora, ali onda ću piti, govorila ti što mu drago; crknut ću od žeđi.
Kad su bili kod trećega izvora, opet ču seka kako studenčić žuborka:
- Tko iz mene pije, prometnut će se u srnu; tko iz mene pije, prometnut će se u srnu.
Nato će seka:
- Ah, nemoj piti, braco, molim te; prometnut ćeš se u srnu, pa ćeš pobjeći od mene.
No braco odmah kod studenčića klekne, sagne se i napije; čim se prve kapi dodirnuše njegovih usana, legne on poput laneta.
I sada plakaše sestrica zbog začaranoga brace, a plakaše i lane, i žalosno sjedne kraj nje. Napokon će djevojčica:
- Ne plači, drago lane, nikada te ostaviti neću. - Odveže svoju zlatnu podvezicu i stavi je lanetu oko vrata; zatim načupa rogoza, isplete mekanu uzicu, priveže životinjicu i povede je sa sobom.
Idući tako sve dublje i dublje u šumu, dođu napokon do neke kućice; djevojčica zaviri u nju; vidjevši, da je prazna, pomisli:
- Ovdje ćemo stati i stanovati. - Potraži lišća i mahovine da lanetu napravi mekan ležaj.
Svako bi jutro izlazila, da nakupi korijenja, jagodâ i orahâ, a lanetu bi donijela svježe trave, i ono je iz njezine ruke jelo, i veselo bi skakalo. A kad bi seka uvečer bila umorna i izmolila svoju molitvu, naslonila bi glavu na leđa lanetu i tako bi blago usnula kao na svome jastučiću. Da je braco imao svoje ljudsko obličje, bio bi to divan život.
Tako su neko vrijeme živovali u pustoj samoći. Dogodilo se te kralj one zemlje imao u šumi velik lov. Zaori kroz drveće svirka rogova, lavež pasa i vesela vika lovaca, a kad lane to čuje, stane ga želja vući onoj hajci i veselju.
- Ah, pusti me u lov; ne mogu više izdržati - zamoli ono seku i moljakaše, dokle ga god ne pusti.
- Hajde, ali vrati mi se uvečer - upozori ga seka. - Zatvorit ću zbog lovaca vratašca; a da te mognem prepoznati, pokucaj i kaži: "Seko, otvori mi vratašca!" Ako ne kažeš tako, neću ti otvoriti.
Nato lane iziđe skokom, i bi mu veoma ugodno i drago vani na zraku. Kralj i njegovi lovci opaze lijepu životinju i pohite za njom, ali je ne mogaše stići; kad smatrahu, da su je već uhvatili, skočila bi preko grmlja, i nestalo bi je!
Kad se smrknulo, dotrča lane do kućice, pokuca i reče:
- Seko, otvori mi vratašca!
Nato se vratašca otvore i lane skoči unutra, i svu noć počivaše na svome mekanom ležaju.
Sutradan opet poče lov, pa kad lane ču rog i lovački uzvik: ho, ho! uznemiri se i progovori:
- Seko, otvori mi, moram izići.
Seka mu otvori i upozori ga:
- Uvečer se moraš vratiti i reći svoju izrečicu.
Kad kralj i njegovi lovci opet opaziše lane sa zlatnom vrpcom oko vrata, pohite svi za njim, ali ono brzo i okretno.
Tako to trajaše čitav dan; napokon ga uvečer lovci opkole i jedan ga rani malo u nogu, te ono hramljaše, trčaše polako. Jedan se lovac šuljaše za njim, i došavši do kućice ču kako zove: "Seko, otvori mi vratašca!" te opazi, kako se vrata otvoriše i odmah zatim zatvoriše.
Lovac to dobro uoči, vrati se kralju i pripovjedi mu, šta je vidio i čuo. Nato kralj reče:
- Sutra ćemo opet loviti.
Seka se silno uplaši, kad vidje, da je njezino lane ranjeno. Ispra mu ranu, metnu na nju trave i reče:
- Lezi, drago lane, pa ćeš ozdraviti.
Rana bila neznatna, te laneta sutradan nije ništa boljelo. Pa kad opet ču lovačko veselje u šumi, odlučno će:
- Ne mogu više da izdržim; idem tamo; neće me uhvatiti tako lako.
- Ubit će te - seka će kroz plač. - A ja sam ovdje sama u šumi i bez igdje ikoga na svijetu; ne mogu te pustiti.
- Onda ću ti umrijeti od žalosti - odgovori lane. - Kad čujem rog, izvan sebe sam!
Sestrica ne znađaše, šta bi; teška srca otvori mu vrata, i lane skoči čilo i veselo u šumu. Spazivši ga, kralj zapovjedi lovcima:
- Gonite ga čitav dan sve do noći, ali da mu nitko ništa nažao ne učini.
Kad je sunce zapalo, zapovjedi kralj jednome lovcu:
- Hajde pokaži mi šumsku kućicu. - Pa kad bijaše pred vratima, pokuca i poviče:
- Seko, otvori mi vratašca!
Nato se vrata otvore i kralj uđe. Pred njim stajaše djevojka, lijepa, kakve još nikada vidio nije. Djevojka se uplaši, kad ugleda, da to nije lane, već čovjek sa zlatnom krunom na glavi. No kralj je milo pogleda, pruži joj ruku i reče:
- Bi li htjela poći sa mnom, na moje dvore da budeš moja draga žena?
- Hoću! - radosno će djevojka. - Ali i lane mora sa mnom; neću bez njega.
- Neka ostane kod tebe, dok živiš, i ni u čemu ne smije oskudijevati.
Uto lane doskakuta; sestrica ga priveza za uzicu od rogozovine, dohvati ga rukom i iziđe s njim iz šumske kućice.
Kralj uzme lijepu djevojku na svoga konja i odvede je u svoje dvore, gdje u veliku sjaju bude proslavljena svadba; ona tako postane kraljicom, te njih oboje življahu zajedno dugo vremena zadovoljno. Lane su čuvali i njegovali, i ono veselo skakutaše po kraljevu vrtu.
Zločesta maćeha, zbog koje djeca bijahu pobjegla u svijet, mišljaše, da su sestricu razderale divlje zvijeri u šumi, a bracu kao lane da su lovci ubili. No kad ču, da su tako sretni i da im je dobro, probudi se u njezinu srcu zavist i zloba, te samo smišljaše, kako da ih oboje nesretni. Njezina prava kći, ćorava i ružna kao noć, prigovaraše joj:
- Meni bi pripadalo, da budem kraljica.
- Ne govori! - stara će pomirljivo. - Kad dođe čas, pobrinut ću se.
Vrijeme dođe, kraljica rodi lijepa dječačića. Dok se kralj upravo nalazio u lovu, stara vještica u spodobi kraljeve sobarice uđe u izbu, gdje ležaše kraljica, i reče bolesnici:
- Dođite, spremljeno je za kupanje; bit će vam dobro; što brže, da se ne ohladi.
I kćer joj pomogne; odnesu njih dvije kraljicu u kupaonicu i polože u kadu, zatim zatvore vrata i pobjegnu. U kupaonici bijahu naložile paklenu vatru, te se lijepa mlada kraljica zamalo uguši.
Kad to učiniše, uze stara svoju kćer, natakne joj kapicu na glavu i položi je u kraljičinu postelju, dade joj i obličje i ugled kraljice, samo joj ne mogaše povratiti izgubljenoga oka. A da kralj ne bi opazio, morade leći na stranu, na kojoj nije imala oka. Kad se kralj uvečer vrati doma i čuje da mu se rodio sinčić, od srca se radovao.
No kad htjede svojoj dragoj ženi do postelje, da vidi, kako joj je, stara brže vikne:
- Nipošto ne valja dići zastore, jer kraljica još ne smije gledati u svjetlost; mora mirovati.
Kralj se vrati, a ne znade, da mu u postelji leži lažna kraljica.
Kad oko ponoći i kad sve već spavaše, dadilja, sjedeći u dječjoj sobi kod kolijevke i još bdijući, opazi kako se otvaraju vrata: prava kraljica uđe, uze dijete iz kolijevke na ruke, i podoji ga; zatim mu strese jastučić, stavi ga u kolijevku i pokrije perinicom. Ni laneta nije zaboravila: pođe u kutić, gdje je ležalo, te ga pomiluje po leđima.
Zatim bez riječi opet iziđe na vrata. Sutradan zapita dadilja noćnu stražu, da li je tko noću ušao u dvore, ali straža joj odgovori:
- Ne, nismo nikoga vidjeli.
Tako je dolazila mnoge noći, a da nije prozborila ni riječi; dadilja ju je svaki put vidjela, no ne usudi se o tom govoriti.
Kad prođe neko vrijeme, stane kraljica noću govoriti:
- Šta mi čedo radi? Da l' mi lane diše? Još ću doći dvaput, i nikada više.
Dadilja joj ne odgovori, a kad kraljice nestane, otiđe kralju i ispripovjedi mu sve. Nato će kralj:
- Bože moj, šta je to! Noćas ću ja kod djeteta stražiti.
Uvečer pođe u dječju sobu. Oko ponoći opet se pojavi kraljica:
- Šta mi čedo radi? Da l' mi lane diše? Još ću doći jednom, i nikada više.
Kao obično, prije nego je iščeznula podoji dijete.
Kralj se ne usudi progovoriti. Ali je i drugu noć stražio. I opet je majka govorila:
- Šta mi čedo radi? Da l' mi lane diše? Još sam evo došla, i nikada više.
Kralj se ne mogaše uzdržati, priđe k njoj i reče:
- Ti ne možeš biti nitko drugi već moja draga žena.
- Da, ja sam tvoja draga žena - potvrdi ona. I toga časa oživje i bi zdrava, rumena i radosna. Zatim ispriča kralju o zločinu, što ga počiniše vještica i njezina kći. Kralj naloži da se obje izvedu na sud, i budu osuđene. Kćer odvedoše u šumu, te je razderaše divlje zvijeri, a vješticu baciše u vatru te je izgorjela. I kad od nje ne osta ništa drugo nego pepeo, lane opet poprimi ljudsko obličje. Seka i braco življahu otada zajedno i sretno sve do svoje smrti.