Imao čovjek magarca, koji je već mnogo godina strpljivo nosio vreće u mlinicu; ali magarcu snaga jenjavala, te on postajao sve nesposobniji za rad. Njegovu gospodaru pade na um da ga prestane hraniti, a magarac opazi da loš vjetar puše, te pobjegne i udari put Bremena; tamo bi, mišljaše, mogao postati gradski svirač.
Kad je neko vrijeme išao, naiđe na lovačkog psa gdje na putu leži i dašće, kao da se umorio od trčanja.
– A što dašćeš tako? – zapita magarac.
– Ah! – odvrati pas. – Star sam i svakim danom slabiji, ni za lov više nisam, pa me gazda htio ubiti, a ja pobjegao… i sad kako da zaradim svoj kruščić?
– Znaš li šta? – mudro će magarac. – Ja idem u Bremen za gradskog svirača; hajde sa mnom, pa budi i ti gradski svirač. Ja sviram u gitaru, a ti ćeš u bubanj.
Pas pristane i pođe.
Idući tako, uskoro naiđu na mačka kako sjedi kraj puta nevoljko kao kiseli krastavac.
– Šta je tebi, staro češljalo? – zapita magarac.
– Pa tko da bude veseo – zlovoljno će mačak – kad se radi o životu; evo sam ostario, zubi mi otupjeli; volio bih sjediti u zapećku i presti nego trčati za miševima, i zato me gazdarica htjede ugušiti; ja sam, doduše, u pravi čas izmakao, ali dobar savjet zlata vrijedi, a dobra je odluka skupa: kamo ću sad?
– Hajde s nama u Bremen; ti se razumiješ u noćnu glazbu, mogao bi postati gradski svirač.
Mačak pristane i pođe s njima.
Tri bjegunca prolazili pokraj nekoga dvorišta; na vratima se uspeo pijetao, kukuriječe što ga grlo nosi.
– Šta se dereš, da čovjeku sve uši para! – poviče magarac. – Šta hoćeš?
– Prorekao sam lijepo vrijeme – odgovori pijetao. – A sutra je dan Bogorodice, kad se djetešcetu košuljice peru, pa ih valja sušiti; no kako dolaze gosti, nema gazdarica smilovanja, te je kuharici naložila da sutra mnome zasladi čorbu, i zato će mi se još danas odsjeći glava. Zbog toga, evo, vičem u sav glas, dok još mogu.
– Ah, šta prtljaš, crvenoglavče – reći će mu magarac. – Hajde radije s nama, mi ćemo u Bremen; nešto bolje od smrti naći ćeš svuda. U tebe je dobar glas, pa ako zajedno zasviramo, bit će to svirka svoje vrste.
Pijetlu se svidi prijedlog, i njih četvero pođu zajedno.
Za jedan dan nisu mogli stići u Bremen, pa dospjevši uvečer u neku šumu, htjedoše noćiti. Magarac i pas legnu pod visoko drvo, mačak se i pijetao popnu među granje; pijetao, dakako, sve navrh stabla, gdje bijaše najsigurniji. Prije nego što je zaspao, ogledao se na sve četiri strane, pa mu se pričini da u daljini vidi gdje iskrica tinja, i dovikne svojim prijateljima da neće biti daleko kuća, jer se nešto svjetluca.
– E, pa hajdemo – javi se magarac – da još za vremena stignemo tamo, jer ovdje je noćište loše.
A i pas mišljaše da mu nekoliko kostiju s nešto mesa ne bi bilo zgorega.
Pođu prema tome mjestu gdje se nešto svjetlucalo; vidješe kako svijetlo postaje sve jasnije i sve veće, dok napokon ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac se, kao najveći, primakne prozoru i zaviri.
– Šta vidiš? – zapita pijetao.
– Šta vidim? – reče magarac. – Vidim prostrt stol, a na njemu mnogo jela i pića; naokolo sjede hajduci i uživaju.
– To bi bilo nešto za nas – doda pijetao.
– Da, da, oh, da smo mi unutra! – uzdahne magarac.
Nato se životinje stanu dogovarati kako da razbojnike otjeraju, i konačno nađu sredstvo. Magarac morade prednje noge staviti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao te sjedne mačku na glavu. Kad se tako namjestiše, stanu na dani znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurijekao; zatim provale kroz prozor u sobu, te se očuje treska i zveka stakla. Razbojnici se od silne graje trgnu pomislivši da sablast neka dolazi, skoče i od straha pobjegnu u šumu.
Nato sva četvorica drugara sjednu za stol, zadovoljni s onim što još bijaše preostalo, pa se naklope na jelo kao da će četiri tjedna gladovati.
Kad se svirači zasitiše, utrnu svjetiljku i potraže ležaj, svaki prema tomu kako mu pristaje i kako mu zgodno.
Magarac legne na smetlište, pas za vrata, mačak na ognjište, a pijetao sjedne na krovnu gredu; kako bijahu umorni od duga puta, naskoro zaspaše.
Kad prođe ponoć, a razbojnici izdaleka ugledaju da nema više svijetla u kući i da je opet zavladao mir, reče harambaša:
– Baš nije trebalo da se ovako preplašimo – i pošalje jednog hajduka da pretraži kuću.
Razbojnik nađe sve u miru, pođe u kuhinju da zapali svijeću; kako je žarke, vatrene oči mačkove smatrao za žeravice, primakne žigicu da je zapali. Ali mačak ne znade za šalu, skoči mu u lice te stane prskati i čeprljati.
Razbojnik se strahovito preplaši i htjedne pobjeći na stražnja vrata, no pas, koji je ležao iza njih, skoči i ujede ga za nogu; kada udari preko dvorišta, kraj smetljišta, magarac ga žestoko odadre stražnjom nogom, a pijetao, što se od te buke probudio i razvedrio, vikne s grede:
– Kukuriku!
Razbojnik krenuo u bijeg što su ga noge nosile; stiže svome harambaši te mu javi:
– Uh, u kući je neka strahovita vještica; dahnula u mene i svojim me dugim noktima izgrebla; pred vratima čovjek; ubô me nožem u nogu; u dvorištu neka crna neman, ošinu me kijačom; a na krovu sjedi sudac i viče:
“Dovedite mi lupeža!” A ja pobjegao.
Otada se razbojnici više ne usudiše u kuću, a bremenskim se sviračima u njoj tako svidje, te više ne htjedoše iz nje.