Djevojčica ugleda neman koja se nastanila na stijeni ispred vrta, uplaši se i pozove kumove u pomoć. No, kad joj oni ne pomognu, ona mora sama smisliti način na koji će otjerati neman. Na tom putu, ona otkriva nove prijatelje Kikimore.
Bila jedna mala, ma posve mala djevojčica. Došlo po volji Božjoj tako nekako, te ona ostala sama na svijetu. Na svu sreću živjela je ona još od poroda svoga u prekrasnoj, velikoj bašči pa tu i ostala nakon smrti roditelja. A u vrtu bilo roda i ploda svakakva, da prehraniš i stotinu takvih curičica, pa je tako ona živjela bez brige i radosno, mada bijaše sama na svijetu.
A zapravo i ne bila baš sama, jer je imala dva kuma: kuma krštenoga i kuma po starini.
Kumovi dolazili često da prigledaju svoje kumče. Donosili joj kolača medenjaka, a ona ljubila kumove u ruku. Najveća je radost bila djevojčici kad bi kumovi dolazili. Samo na jedno žalila se curičica - ali nikome o tom ne kazivala. Žao joj bilo što je tako mala, malena, pa kumovi neće pravo ni da razgovaraju s njome. Zaista: kumovi bi samo malo pomilovali djevojčicu, pružili joj medenjake, a onda bi polazili baščom da joj se nadive, da se snebivaju: što li će tolika silna plodina maloj djevojčici, i da potraže od zabave po polju jaja od jarebica, da naberu za se bisage grožđa i plodova. A curica pomagala kumovima puniti bisage, al ostala željna razgovora s kumovima: uvijek bi željela, e bi Bog dao te bi se čudo desilo, pa bi ona iznenada porasla.
Jednog dana sjedjela djevojčica na mjestu gdje je najvoljela boraviti. Dolje, na krajnjem kutiću, spuštala se bašča do mora. Tu je bio velik, strm kamen - nad kamenom maslina, a podno kamena pa sve do mora pružio se pijesak kao baršun pozlaćen. Baš ovdje, na ovome pijesku, najvoljela je djevojčica boraviti, jer nerazumna glava u djeteta, pa baš ona, najmanji stvorak na svijetu, najvoli da se sa silnim morem igra. Igrala se ona tako i toga dana, a divno more, čisto kao ono nebo golubinje nad njime, zapljuskivalo joj nožice. Igrala se dugo... dugo.
Odjedared, kao da to nije više isto ono more. Zamutilo se, uskipjelo kao iz kotla, a pocrnjelo kao oblak tučeni. Hu! hu! hu! - isplivala gadna grdosija, je li golemi pas, ili je morsko tele - što je da je, ali je golemo, neviđeno, ružno - a djevojčica sama samcata. Nakaza isplivala, puhala, duvala, napela se, uspela se na strmu stijenu i legla tamo pod maslinu. Pa kako legla, tako više ni makac odandle.
Uplašila se djevojčica, sva se odrvenila - ali se brzo dosjeti svojih kumova i poleti uzbrdo pred njih. Ona do vrata vrta, a kumovi baš na vrata. - Kume, mili kume! - viknu ona kumu nastrižnome, - spasi me, spasi! Eno strašna rugoba isplivala iz mora! - I poljubi curica kuma u ruku.
Ali kum, odrastao čovjek, ne može se toliko uzbuniti kao ona, malena i nerazumna. Čuje on i ne čuje, vjeruje i ne vjeruje što dijete govori, nego samo potrepta djevojčicu po ramenu i reče: - Ajde, ajde, ne viči toliko - i pošeta najprije po polju gdje bijaše jučer našao gnijezdo jarebičje.
Ali curičici srce puno strave i puno brige, zato ona poleti sada pred krštenoga kuma svoga: - Kume, dobri kume, gledaj, tamo dolje isplivala grdosija iz mora! Otjeraj je, kume, otjeraj je sa stijene!
Kršteni kum ko kršteni kum, zabrinu se za kumče svoje, usplahiri se i poleti niz brdo dižući desnu ruku i vičući iz petnih žila:
- Gdje je neman? Tko dira kumče moje?
Djevojčica sva blažena gdje ima kuma kakvoga nitko nema, poleti za njim da vidi kako će kum proburaziti neman.
A neman leži na suncu navrh kamena: tijelo glomazno, naduveno, otegnuta slabašna uda, malena, nekud naherena glavica što je prepriječila velika usta - a na glavi greben, obrastao raščerupanim perjem koje titra na vjetru.
- Strašna je, strašna! - misli trčeći djevojčica. - Mora da je golemi morski kokot - i sve joj srce titra od radosti kako li će kum smaknuti tu rugobu.
Ali kum, što bliže kamenu, to sporije trči, to tiše viče. A kad stigoše pod kamen, stade kum časak, odahne, promisli malo, a onda - jest, zaista - samo razmaha rukama i viknu piskutljivo:
- Iš! iš! - onako nekako kao da kokoši tjera. Ne okrenu neman ni glave niti se makne s kamena, nego se još ljepše namjesti na onom toplom suncu.
- Povaljaj je u more, kume! Udari je kamenom! Odsijeci joj glavu! - povika sada djevojčica.
Ali kum reče (i učini se curičici kao da se on iznenada nekako snuždio):
- Ne mogu je, kumče moje, posjeći. Ako li sam pravo vidio, ona je od mojega roda.
Na ovo se djevojčica prenerazi i reče:
- Po čemu bi ti, kume moj, tako lijep i plemenit, mogao upoznati da ti je u rodu neman koja se nadula kao golem mijeh, a naherila glavicu i raščerupala perje nad grebenom?
Ali se sada još više zaprepastila djevojčica jer na ove njene riječi planu kum iznenada kao vatra živa i povika:
- Šuti, ne ogovaraj, brbljavice!
Pa kad curičica pogleda kuma ovako ljutita, opazi zaista na njemu nešto što dosada ne bijaše nikad opazila: podiglo se i kumu na glavi nešto kao greben.
- Avaj, meni ako li mi je kum zaista od roda ove nemani - prestravi se u srcu svome djevojčica. Ali kako bijaše vrlo hrabra, ne reče ona ništa, te kad je kum uhvati za ručicu, pođe ona s njim. A on je povede gore uz bašču. I već joj opet govoraše umiljato, a na glavi mu se od grebena ništa više ne vidjelo.
- Ne boj se - reče on - dogovorit ćemo se kum tvoj nastrižni i ja što ćemo od nemani učiniti.
Ali djevojčicu, otkako bijaše uočila greben na kumovoj glavi, morile dvije brige. Onamo se boji nemani, a ovamo ne zna što je ovo u kuma.
Sjedoše kumovi u hlad pod hrast da se dogovaraju, a djevojčici rekoše da pričeka.
Ona sjela malo podalje u travu. Gleda ona dolje spram mora i vidi: neman biva sve veća, naduva se, i raste joj nešto kao grba na leđima.
Zabrinu se djevojčica još teže te se u svojoj teškoj brizi sjeti opet svoje davne želje i pomoli se Bogu:
- Mili Bože, daj mi to bar da iznenada narastem velika i odrasla pa da mogu s kumovima sjediti i da čujem što ćemo učiniti od ove strahote!
Ali gdje će Bog da odjedne usliša molitvu ovakve male djevojčice.
Nego kako joj dao kumove, tako i dalje pušta da se oni za nju malenu brinu. Ele, curičica osta malena i mora čekati što će kumovi odlučiti sami.
No kumovima (teško si ga siročetu po kumovima!) i jest i nije do nemani. Dugo oni razgovarali pod hrastom, ali im u neke dodijalo sunce, pa se premjestiše u dublji hlad pod krošnjatu jabuku.
Dok oni pod jabukom, narasla neman još veća, i podigla joj se druga grba na leđima.
Još se jednom kumovi premjestili u još bolji hlad pod staru mušmulu što je ovjesila grane do zemlje, te odandle ne vidiš ni sunca ni mjeseca.
Dok oni pod mušmulom, a neman se već strahotno nadula, i treća joj grba na leđima izrasla.
Sad ne podnese djevojčica više čekanja, skoči ona i utrča pod mušmulu te poviče:
- Kumovi moji, žurite se! Strašna je, strašna! Ali kad ona pod mušmulu, a ono oba kuma tvrdo zaspala. Umorili se od teškog razgovora, e ih vrućak obmanuo. A koliko se više uprepastila djevojčica kad dobro pogleda i zapazi kako se u snu na kumovoj glavi - pravi, živi greben svaki čas diže, pa se opet spušta, pa se širi, pa se sklapa, pa se crveni - ma pravi pravcati greben.
- Vidim bolna, istina, istina je živa: greben u kuma, greben u nemani! Odnijet će me kum moj dolje k moru da me neman proždre.
Uto se prosnuše kumovi, te upita kum kuma:
- Ele, kume, što smo ugovorili glede nemani?
- Hajde da izađemo da je vidimo, kume!
Uzeše djevojčicu za ruku i iziđoše ispod mušmule. Kad im se oči malo suncu privikle, pogledaju oni niz dol k moru, pa kad ugledaše kolika li grdosija tamo leži, rekoše jedan drugome:
- Kume, mi ništa ne možemo protiv nje.
- I ne možemo - potvrdi drugi.
- Ali za dušu nam je da se brinemo za kumče.
- Za dušu je, kume, i mi ćemo svakim danom dolaziti da prigledamo kumče. Nek ne kaže svijet: odnemarili smo siroče.
- Hoćemo, kume, dolazit ćemo da prigledamo. - A može neman i sama od sebe da ugine - sjeti se kum nastrižni.
- Može - prihvati radosno kršteni kum.
- A može se i ino koje čudo desiti!
- Može, može - pun radosti potvrdi kum kumu.
Te puni veselja jedan drugome ruku pružiše, izrukovaše se, desnice stresoše, a djevojčicu podigoše u naručaj, najprije jedan pa onda drugi, te rekoše:
- Ne boj se, mala naša, neće tebe kumovi zapustiti. Eto nas sutra opet!
Tako rekoše, popraviše bisage na ramenu te odoše prema vratima bašče i iziđoše na vrata.
II.
Kad kumovi izišli, djevojčica kano mala vučica skoči do vrata, zatisnu ih dobro, zaključa, zakračuna velikim zasunom i ključem, poleti i baci ključ u najdublji bunar.
Onda se obazre širom i vidi: sad je sama, zaista sama s nemani.
Zamisli se djevojčica, a onda se prene.
Klekne u travu, digne oči i ruke k nebu i pomoli se Bogu ovako:
- Dragi Bože, evo sam sama samcata. Nada mnom je Tvoje nebo, veliko i divno, a oko mene bašča moja i more moje, što si ih meni udijelio! Strahovita je neman unišla k meni. Pomoći mi nitko ne može jer ključa od vrata nema. Veliki i dobri Bože, učini čudo da odrastem iznenada, da moje male ručice budu snažne, i sila moja velika da nadvladam neman!
Sklopljenih ruku čekala je djevojčica da se čudo dogodi, da osjeti kolika je velika narasla, i da oćuti snagu neobičnu u ručicama. - Ali ručice njene, sklopljene na molitvu, ostajale su malene i nejake kakve su i bile, a ona čitava, klečeći na travi, ostala je sitna i maljušna kao i prije, mislio bi netko e ono i nije djevojčica nego mala ptičica što je pala s grane.
Kad je vidjela curica da je Bog ni sad neće uslišati, ustane ona polagano. Pogleda najprije spram mora - a onda strese svoju rusu glavicu, protare sitne dlanove i - eto je! - kano munja jurnu niz brdo prema stijeni gdje se neman sunčala oklopivši dugačkim udovima kamen.
Što će? Kamo će djevojčica? Kamo li će sitna, goloruka? Ali ona više ne pita, srlja niz brdo kao onaj živi potok, ne ustavlja se sve do kamene stijene.
Ali jao! stijena visoka, stijena strma - pa djevojčica ne može ni uzaći na nju ni dohvatiti neman.
I zakipi ljut bijes u srcu djevojčice. Njene se male pesti grče, njene se oči krijese kao žeravice. Sve više i više zahvaća srdžba malo srdašce, i ona napokon povika iz sve moći:
- Ne dam, grdosijo, da mi otmeš što mi je milije od svega: ne dam pijeska svoga, ne dam mora svoga, ne dam kamena ni masline svoje!
Pa se onda baci pod stijenu i stane onim sitnim ručicama da je otkapa.
O! koliko je ona stijena široka! - Sto sežanja uokrug, a Bog te pita gdje su joj temelji duboko u zemlji! Ali djevojčica kopa rukama i hoće da je otkopa. I ne mari ona i ne gleda što je iskopala tek palac dubljine, a na dva duljine grabicu uz stijenu. Kopa ona dalje i još jednom strugnula, još jednom odgrnula za prst zemlje, a ono, čudo čudnovato, uzduž grabe otvorile se rupice, sve jedna uz drugu, njih desetak - a iz svake rupice viri glava, rutava i nasmijana te veselo kima djevojčici:
- Tko ste vi? Što radite ovdje? - zadivi se ona.
- Mi smo kikimori, mala naša! Kikimori! Kikimori! Čekali smo tebe da nas otkopaš, da nas zovneš da ti pomognemo.
- A koliko vas ima?
- Ima nas, ima! I broja se ne zna. Ima nas širom bašče, po njivi i po lugu, pod pijeskom i uza stijenu. Kopaj samo, kopaj! Zovi, samo zovi!
Djevojčica, puna radosti, nastavi kopanje. I kako se pod prstima svirača otklapaju rupice na dvojnicama, tako se pod ručicama djevojčice otkrivaju rupice diljem uokrug stijene. Rupica za rupicom, kikimor za kikimorom. Te sve jači, te sve brojniji ozvanja glas njihov:
- Kopaj, samo kopaj - zovi samo, zovi!
Opkopala djevojčica grabicom svu stijenu - a stijena stoji sada kao da joj čislo opasalo temelje: sve rupica do rupice.
- Evo nas! Evo nas! - poiskakaše kikimori, sićušni i tanašni stasom, a strahoviti snagom - kikimori što zubima kamen grizu, a rukama gvožđe savijaju.
- Evo nas, evo! Što hoćeš da učinimo?
A u djevojčice bijaše se malo srdašce razigralo.
- Ništa, mili moji, baš ništa - samo mi pomozite da se uspnem na ovu stijenu, da se ogledam sa nemani.
- Ljestve, ljestve! - povikaše čudnovati stvorčići jedan drugome.
U tili čas rastrča se njih desetak, dvadesetak širom polja, za čas, za dva dovukoše desetak, dvadesetak naramaka slakovine, za čas za dva hitre ruke opletoše užeta, povezaše od njih ljestve te prebaciše ljestve stijeni na okuku.
Čudnovata žurba kikimora obuze i djevojčicu. Uhvati se ona mahom za ljestve koje su se njihale niza stijenu. Njeno je srce bilo radosno i puno pouzdanja - penjala se hitro, malena i nejaka, do goleme strahote koja ju je gore čekala.
I došla je gore, uspela se, poletjela korak, dva. Ali kad izbliza uoči neman, sklopi djevojčica očice kako je ne bi strahotni pogled smutio - i tako slijepo srnu ravno do golemog trupa.
- Miči se, rugobo, s mog kamena - viknu djevojčica i udari stisnutom šačicom neman po bezobličnom trupu.
- He! he! - obazre se neman malko na stranu da vidi tko je ono iznenada poškakljao - pa se onda nasmija tako te se kosti gotovo slediše u djevojčice.
Dolje, podno stijene začu se praskanje, škrgutanje - i skladan reski glas kikimora:
- Zovi, samo zovi!
Ohrabri se opet djevojčica - opet zavri srdžba u njenu srcu:
- Miči se, miči! Ne dam kamena svoga, ne dam mora svog! - zavrišti ona, baci se ravno do glave one grdosije i udari je šakom među oči.
- Ehe! he! - izvine se grohotan smijeh, strese se golemo tijelo, neman iznenada podiže glavu, a razvaljena usta sunuše naprijed da progutaju djevojčicu.
U taj čas djevojčica odskoči natrag i povika prema nebu:
- Bože veliki, daj da doraste snaga moja, daj da ruka moja budne jaka od moći Tvoje!
I gle! usliša Bog ovaj put molitvu djevojčice. Pred nemani nije više stajala sitna i nejaka djevojčica već silna i snažna krasna djevojka.
Njeno je tijelo kao ocjel snažno i gipko, njene obje ruke podignute su i drže težak mač, a silna snaga prelijeva se mišicama njezinim koje strepe da spuste strašni udarac na neman. Trže se neman da izbjegne udaru, težak se mač spustio, ali ne pogodi glave njezine, nego pade na desno udo i odsiječe ga.
Ču se rik i urlik, zaduva se golema trupina, i podiže se ranjena neman.
Ali u taj čas nasta snažan prasak, škrip, lomljava - zanjiha se sva stijena.
- Svijet propada! - pomisli krasota djevojka, i glava joj zakruži.
- Svijet propada! - zakruži glava i nemani.
Još jedan prasak, strašan kao grom s nebesa - a odlomljena stijena kotrljala se u more i nosila za sobom i neman i djevojku. Kao odrezana spužva ostadoše samo temelji stijene u zemlji zijevajući na stotinu prokopa i stotinu prohoda kuda bjehu kikimori kamen progrizli.
Prasak, pljusak - šiknuše mlazovi mora put neba - i nesta u moru i stijene i nemani - - -
Ali na talasu stajala je divna i ponosna krasota djevojka. Težak mač drži spušten u desnoj ruci, a preko lijeve prebacila skut plašta svoga. Iznijelo je more, njeno more, modro i predivno, izdignu je talas i nosi je k pijesku koji sjaji o suncu kao pozlaćen baršun.
III.
Izišla djevojka na pijesak. Dočekali je kikimori. S polja i s njive, iz gaja, iz šikare, s kraja i s vrha bašče hitjeli oni da pozdrave krasotu djevojku. Sterali joj pod noge sagove od trave pletene, a smiljem umetane - i donosili joj granje iz dubrave, a cvijeće s poljane.
Ali gore, gdje je nekoć stijena bila, najviše se užurbali sitni hitri kao mravi kikimori. Pocrnio kamen koliko ih tamo navrlo. Tamo oni krasoti djevojci grad grade. A grad se na očigled diže. Zidove ziđu od bijela mramora, okna umeću od modrog sedefa, a vrata djelaju od crvenog koralja. Okivaju dveri sitnim biserom i rese ih klincima od zlata.
Sunce o podnevu - a dvori gotovi. Unišla djevojka u dvore, oslonila se na okno i pogledala po moru i po bašči, da oči napase. I gle! Kad pogledala gore navrh bašče gdje vrata bijahu, a ono se vrata - čudo nad čudesima - širom otvorila - ne treba im ključa ni ključara.
Raskrilila se vrata u oba krila, te ujaha junak - divan kao sunce na osvitu.
Vije se griva na dobru zelenku, a čelenka titra na boljem junaku. Dolama modra kao oko u djevojke, a zlatne rese kao traci od danice. Vrijedi konjic, a vrijedi i dolama, vrijedi zlato i rese po dolami. Al ne vrijedi konjic ni dolama, niti vrijedi zlato ni resice, kolko vrijede oči u junaka.
Do dvora djevojčina kraljević dojahao te djevojci nudi ruku i kraljevstvo.
Radosna djevojka kraljevića dočekala, u dvore ga uvela te mu ruke oko vrata vije.
- Bog te šalje, junače kraljeviću! Pretežak je mač za ruke djevojačke.
Uzmi mač moj, a uzmi i mene. Bog te šalje, vojno gospodare!
Tako rekli, tako učinili.
Vjenčali se te tamo u gradu bili pa tamo i ostali.
Odandle upravljali baščom i kraljevstvom. I što još bilo unaprijed vijeka i svijeta, nijedna neman nikad i ne smisli više da ide preko mora tamo na stijenu. Jer nad stijenom stražu čuva junak kraljević i krasota djevojka, a u tvrdome gradu svome kojemu su zidovi od bijela mramora, okna od modrog sedefa, a dveri od crvenog koralja.
*
Daleko tamo kroz debelo more sakata neman traži puta kojim bijaše i došla. I tu na moru nađoše joj se dva čuna. U čunovima bili kumovi djevojčini.
Doznali kumovi, da se djevojka bije s nemani, pa kako našli vrata zaključana, povezli se oni čunovim da vide kumče, a ponijeli i stručak nevena da okite djevojčicu pobijedi li u strašnom megdanu. Ali kad nasred mora sretoše ranjenu neman, brzo do nje doveslaše. Povezuju joj ranu u ramenu i mažu je mašću i travicom. Onda je među čunove uzeše, uhvatiše je pod ramena te povezoše preko debela mora. Kršteni kum znao i sjetio se gdje mu rodica niknula, te je odvezoše put njene domaje.
Kako pak ne bi propao stručak od nevena, to, prije negoli vesla okrenuše, dobaciše stručak put tvrdoga grada djevojčina...
Poslije ti kumovi često dohodili do tvrdoga grada. Tuj bi za kićenim stolom sjedjeli, tu bi razgovore vodili i zbor činili s kraljevićem i krasotom djevojkom.
I tako eto Bog ispuni želju male djevojčice: - da mi je iznenada dorasti, pa da kumovima vrijedi i sa mnom razgovarati.