Ovo je originalna verzija bajke - Dvanaestorica braće - braće Grimm i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Bijahu jednom kralj kraljica koji su živjeli sa svoje dvanaestoro djece, sve samih dječaka.
Jednoga dana reče kralj svojoj ženi:
- Bude li trinaesto dijete, što ćeš ga roditi, djevojčica, onda treba dvanaest dječaka da umre, kako bi njezino bogatstvo bilo veliko i kraljevstvo pripalo samo njoj.
Kralj naloži, da se načini dvanaest ljesova i da se napune strugotinom, u svaki lijes stavi mrtvački jastuk, sve spremi u jednu prostoriju i zaključa. Ključ preda kraljici i rekne joj, da nikome o tom ništa ne kaže.
Odonda je majka povazdan sjedila i tugovala, te je najmlađi sin, koji je uvijek bio uz nju i kojega je po bibliji zvala Benjaminom, zapitao:
- Zašto si tako žalosna, draga majko?
- Ne smijem ti reći, predrago dijete.
Ali joj dječak ne dade mira, dok nije otvorila prostoriju te mu pokazala dvanaest mrtvačkih sanduka, napunjenih strugotinom.
- Predragi Benjamine! - uzdahne majka. - Ove je ljesove tvoj otac načinio za te i za tvoje jedanaestoro braće: ako rodim djevojčicu, bit će svih vas dvanaestoro ubijeno i u njima pokopano.
Dok je ona tako govorila i plakala, sin ju je tješio:
- Ne plači, draga majko, već ćemo mi sebi pomoći, otići ćemo.
- Idi sa svoje jedanaestoro braće u šumu; jedan od vas neka uvijek bude na najvišem drvetu, koje ćete tamo lako naći, pa neka straži i gleda ovamo na toranj od dvora. Ako rodim sinčića, naredit ću, da se izvjesi bijela zastava, i vi se smijete vratiti; rodim li kćerku, onda će se izvjesiti crvena, a vi bježite što brže, i neka vas Bog čuva. Svake ću noći ustajati i za vas moliti - zimi, da se mognete kraj vatre grijati, ljeti, da od žege ne skapavate.
Primivši majčin blagoslov, sinovi otiđoše u šumu. Jedan je za drugim stražio i gledao na toranj. Kada je prošlo jedanaest dana i kad red bijaše na Benjaminu, opazi on gdje izvjesiše zastavu; no nije bila bijela već crvena poput krvi, te im navješćivaše, da ih sve čeka smrt. Kad su to braća čula, razljute se, pa će u jedan glas:
Zar da zbog jedne djevojke idemo u smrt! Kunemo se, da ćemo se osvetiti; gdje god nađemo djevojku, treba da joj poteče rumena krv.
Zatim pođu dublje u šumu i usred srijede, gdje bijaše najtamnija, nađu kućicu začaranu i pustu.
- Ovdje ćemo stanovati - rekoše braća. - A ti Benjamine, najmlađi si i najslabiji, ti ćeš ostati kod kuće i gospodariti, a mi ostali idemo da štogod nađemo za jelo.
Otiđu braća u šumu i tamo stanu ubijati zečeve, divlje srne, ptice i golubove, i uopće što bijaše za jelo; sve su donosili Benjaminu, a on to morao gotoviti, da utaže glad. U toj kućici živjeli deset godina zajedno, a vrijeme im brzo prolazilo.
Kćerkica, što ju je rodila kraljica, majka njihova, međutim poodrasla; bila ona dobra srca i lijepa, baš od oka, a zlatna joj zvijezda na čelu. Kad se jednom u dvoru pralo rublje, opazi dvanaest muških košulja i zapita majku:
- Za koga je onih dvanaest košuljâ; za oca su, svakako, premalene?
- Drago dijete - odgovori mati bolno - one pripadaju dvanaestorici tvoje braće.
- A gdje su moja braća? - začudi se djevojčica. - Nikada ništa nisam o njima čula!
- Bog zna, gdje su; lutaju po svijetu - uzdahne mati, pa povede kćerku sa sobom, otvori joj prostoriju i pokaže dvanaest ljesova sa strugotinom i mrtvačkim jastucima.
- Ovi su ljesovi bili namijenjeni tvojoj braći - nastavi mati - no braća su krišom otišla prije nego si se ti rodila. - I
zaplače.
- Ne plači, draga majko; idem da potražim svoju braću.
Djevojka uzme dvanaest košulja i pođe pravo u onu veliku šumu. Išla je čitav dan, a podvečer eto ti je k začaranoj kućici; uđe i nađe poodrasla momka, a on je zapita:
- Odakle si i kamo ćeš?
On se divio njezinoj ljepoti, kraljevskim haljinama i zlatnoj zvijezdi na čelu.
- Kraljevska sam kći i tražim svoje dvanaestoro braće, ići ću dokle je nebo plavo, dok ih ne nađem - reče ona i pokaza mu dvanaest košuljâ, što bijahu njihove.
Kad je Benjamin razabrao da je to njegova sestra, obradova se i reče:
- Ja sam Benjamin, tvoj najmlađi brat.
Ona od radosti zaplače, kao i Benjamin, i oni se stanu cjelivati i milovati od velike ljubavi.
- Draga sestro - upozori je mladić - ima tu jedna zapreka; mi smo se dogovorili, da svaka djevojka mora umrijeti, koju susretnemo, jer smo zbog jedne djevojke morali ostaviti svoje kraljevstvo.
- Rado ću umrijeti - rekne ona - ako mogu osloboditi svoje dvanaestoro braće.
- Ne - na to će brat - ne treba da umreš; sjedni pod ovu kacu, dok dođu braća; već ću se ja s njima sporazumjeti.
Ona učini tako, a kad se sunoća, dođoše ostala braća kući. Večera bijaše već zgotovljena.
Kad su sjedili za stolom i večerali, zapitaju:
- Što je novo?
- Zar ne znate? - reći će Benjamin.
- Ne - odgovore oni.
- Vi ste bili u šumi, a ja kod kuće ostao, pa ipak znam više od vas.
- Pripovijedaj nam! - kliknu braća.
- Hoćete li mi obećati, da nećemo ubiti prve djevojke, koju sretnemo.
- Dobro! - viknu braća. - Pomilovat ćemo je.
- Naša je sestra ovdje! - Benjamin će veselo, pa digne kacu, a kraljevska kći iziđe u svojim kraljevskim haljinama, sa zlatnom zvijezdom na čelu; bijaše lijepa, nježna i otmjena.
Svi se radovahu; grijahu je i cjelivahu i od srca voljahu.
Sestra ostade s Benjaminom kod kuće te mu pomagaše u kućanstvu, dok su ostala jedanaestorica išli u šumu loviti divljač, srne, ptice i golubove, da imaju što za jelo. Ona bi kupila drva za vatru na kojoj su kuhali, i bilje za varivo, pristavljala bi lonce na vatru, te je ručak vazda bio gotov, dok bi njih jedanaestorica došli. I inače je kućicu držala u redu, pokrivala je posteljice lijepo i čisto, i braća bijahu zadovoljna te življahu s njom u slozi.
Jedamput njih dvoje pripraviše odličan ručak; svi su zajedno sjedili, jeli, pili i veselili se.
Ali kraj začarane kućice bijaše malen vrtić, u kojem je cvalo dvanaest ljiljana, što ih i momcima zovu; pa kako je željela svojoj braći ugoditi, ubere ih i htjede svakome za ručka pokloniti po jedan cvijet. No čim ona ubra cvijeće, utren se dvanaestoro braće prometnuše u dvanaest gavranova, i odletješe preko šume u nepovrat; a i kuće s vrtom nestade.
Jadna djevojka osta sama u divljoj šumi i, kako se okrenu, pred njom stajaše stara žena, koja joj reče:
- Što si učinila, dijete moje? Zašto nisi onih dvanaest ljiljana ostavila u miru? To su bila tvoja braća; a sada se zauvijek prometnuše u gavrane.
- Zar nema lijeka, da se izbave? - djevojka će plačući.
- Ne - nastavi starica. - Ima samo jedan lijek u svemu svijetu, a do njega je tako teško doći, da ih ti na taj način nećeš osloboditi; ti treba da budeš sedam godina nijema, ne smiješ govoriti, pa ni smijati se; jer ako progovoriš ma i jednu riječ, sve je uzalud, i tvoja će braća od te jedne riječi poginuti.
- No ja znam pouzdano - mišljaše djevojka - da ću izbaviti svoju braću. - Pronađe visoko drvo, uspne se na nj, sjedne i stane presti: niti šta govori, niti se smije.
Dogodilo se, te je neki kralj lovio u šumi, a imao je sa sobom velika hrta; pas dotrči k drvetu, na kojem je sjedila djevojka, stane skakati i na drvo lajati. Uto dođe kralj i opazi lijepu kraljevsku kćer, kojoj na čelu zlatna zvijezda,
i začas bi očaran njezinom ljepotom, te joj doviknu, bi li htjela biti njegova žena. Nije mu odgovorila, samo je kimnula glavom. Nato se sam kralj popne na drvo, skine je, digne na svoga konja i odvede kući, gdje proslave svadbu uz veliko slavlje i veselje. Ali mlada niti što govoraše, niti se smijaše.
Kad su nekoliko godina sretno živjeli, stane kraljeva majka, zla žena, ogovarati mladu kraljicu te rekne kralju:
- Pa to je obična prosjakinja, što si je sa sobom doveo; tko zna, kakvim se bezbožnim pustolovinama bavi. Ako je nijema i ne može govoriti, mogla bi se barem jedamput nasmijati; tko se ne smije, u njega je loša savjest.
Kralj prvo nije htio vjerovati, ali ga stara mati tako dugo podjarivala okrivljujući je za sumnjive zle čine, te se kralj konačno dade nagovoriti i osudi je na smrt.
U dvorištu nalože veliku vatru, gdje je kraljicu trebalo spaliti. Kralj stajaše gore kod prozora suznih očiju i gledaše; on je još jednako ljubljaše. Kad je privezaše za stup, a vatra svojim crvenim jezicima liznu oko njezine haljine, toga se časa navrši sedam godina. Uto se ču u zraku šum. Doletjelo dvanaest gavrana i na zemlju se spustilo; čim dotaknuše tlo, prometnuše se u dvanaestoricu braće.
Braća pogaze vatru, ugase plamen, oslobode svoju dragu sestru te je stanu milovati. Budući da je sada smjela otvoriti usta i govoriti, iskaza kralju, zašto bijaše nijema i zašto se nigda nije smijala. Kralj se obradova, kad ču, da je nevina. Otada življahu svi zajedno u slozi do smrti. Opaku svekrvu osudiše i staviše u bure puno vrela ulja i otrovnih zmija, i ona tako umrije ružnom smrću.