Ovo je originalna verzija bajke - Klatež - braće Grimm i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Reče pjetlić kokici:
- U ovo vrijeme orasi dozrijevaju; hajdemo zajedno na brdo, da ih se jedanput najedemo, dok ih vjeverica ne odnese.
- Dobro! - pristane kokica. - Hajde da se razveselimo.
Pođu skupa na brdo, pa kako bijaše vedro, ostadoše sve do večeri. Nije mi poznato, da li se bijahu prejeli ili bijahu obijesni, no naprosto ne htjedoše pješice kući, te pjetlić načini kola od orahovih ljusaka. Kad je svršio posao, sjedne kokica u kola pa će pjetliću:
- Sad se samo upregni.
- Baš si pogodila - dočeka pjetlić. - Radije ću pješice kući, nego da se upregnem; ne, tako nismo ugovorili. Kočijaš bih još mogao biti i sjediti na njegovu sjedalu, ali da sam vučem, bogme neću.
Dok su se tako prepirali, evo ti patke:
- Lupeži, tko vam je dopustio, da dođete u moje orašje? - zakvoca patka. - Čekajte, dat ću ja vama! - pa se isprsi i otvorenim kljunom navali na pjetlića.
Ali pjetlić, ne budi lijen, udari na patku; napokon je svojim ostrugama žestoko ispara, te ona zamoli milost i za kaznu se mirno upregne u kola. Pjetlić sjedne na kočijaško mjesto, i sad ih stade jurnjava; trči patka što je noge nose.
Kad su se tako neko vrijeme vozili, sretnu dva pješaka: pribadaču i iglu.
- Stoj, stoj! - viknu pješaci i stanu kazivati, kako će se naskoro smrknuti kao u rogu, te neće moći dalje, a i cesta je ružna, pa bi malo da sjednu u kola; i još dodaše, kako su bili u krojačkoj gostionici pred gradskim vratima i tako se zadržali kraj piva.
Pjetlić im dopusti da sjednu s obzirom na to što su mršave, pa neće zauzeti mnogo mjesta; ali moraše obećati da njemu i njegovoj kokici neće gaziti po nogama. Kasno uvečer stignu k nekoj krčmi i svrate se u nju, budući da u noći ne htjedoše dalje, a i stoga što patka ne bješe vrsna na nogama: gegala se sad nalijevo, sad nadesno.
Krčmar se sprva ispričavao, kako mu je kuća već prepuna, i, dakako, pomišljao, da to neće biti baš otmjena gospoda; no kad mu polaskaše i obećaše, da će mu dati jaje, što ga je kokica na putu snijela, pa i patku da može uzeti, koja svaki dan nosi jaja, pristade napokon, da mogu prenoćiti. Nato gosti stanu naručivati, dok se god ne nauživaše do mile volje.
Rano u zoru, dok je sve još spavalo, probudi pjetlić kokicu, uzme jaje, prokljuje ga, i zajedno ga pojedu; ljusku bace na ognjište. Zatim pođu k igli, koja još spavaše, uzmu je za ušice i zabodu u jastuk od krčmareva naslonjača, a pribadaču u ručnik, pa onda, ni pet ni šest, odlete preko pustopoljine. Patka rado spavaše pod vedrim nebom; kako bijaše ostala u dvorištu, ču njihov šum, razbudi se, ode do potoka i otpliva; tako je išla brže nego kad je bila upregnuta.
Nekoliko sati poslije toga ustane krčmar, umije se i htjede se ručnikom otrti, kadli mu pribadača zapara preko lica crvenu crtu od uha do uha. Zatim ode u kuhinju da pripali lulu, ali kad k ognjištu, vrcnu mu u oči ljske od jajeta.
- Sve se danas urotilo protiv moje glave - promrmlja i spusti se mrzovoljno u svoj naslonjač, ali brže skoči uvis i vikne: - Jao! - jer ga igla još žešće ubode, i ne baš u glavu.
Sad se istom razgnjevi posumnjavši na goste, koji su sinoć kasno došli. Ode da ih vidi, a kad tamo, od njih ni traga ni glasa. Zakle se, da nikad više neće u svoju kuću primiti klateži, što mnogo troši, ništa ne plaća, a povrhu, da se zahvali, zbija rđave šale.