Ovo je originalna verzija bajke - Kralj žabac i Željezni Henrik - braće Grimm i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
U staro doba, kad su se želje još ispunjale, živio neki kralj, koji je imao sve same lijepe kćeri, no najmlađa bila tako lijepa, te se i sunce, koje je toliko svijeta vidjelo, uvijek divilo, kad god bi joj obasjalo lice. Nedaleko kraljevskih dvora prostirala se velika tamna šuma, a u šumi pod starom lipom bio studenac; kad bi bilo vruće, kraljevna bi pošla u šumu, sjela na rub hlađana studenca, i tu bi od dosade uzimala zlatnu kuglu, bacala je uvis i opet hvatala. To joj, eto, bila najmilija igra.
No jednom se dogodi, te joj zlatna kugla ne pade opet u ručicu, koju je pružila uvis, već lupi kraj nje o zemlju otkotrlja se pravo u vodu. Kraljevna osta gledajući za njom, no kugle nestalo, a studenac dubok, ne vidiš mu dna. Stane plakati te plakati, sve glasnije i glasnije, nikako da se utješi. I dok tako jadikovaše, začuje neki
glas:
- Šta ti je, kraljevno? Ta ti tužiš, da bi se i kamenu sažalilo!
Ona se obazre, da vidi, odakle glas, kadli opazi žabu gdje iz vode pomalja svoju ružnu glavu.
- Ah, ti si to, staro bućkalo - reče kraljevna. - Eto plačem zbog svoje zlatne kugle, što mi pade u studenac.
- Umiri se, ne plači - žaba će na to. - Ja ću ti pomoći. Ali šta ćeš mi dati, ako ti igračku izvadim?
- Što god poželiš, draga žabo - odgovori kraljevna. - Dat ću ti svoje haljine, svojbiser i drago kamenje, pa i zlatnu krunu, što je nosim.
A žaba će joj:
- Ne trebaju meni tvoje haljine, tvoj biser i tvoje drago kamenje, pa ni tvoja zlatna kruna; no ako me zavoliš tako, da budem tvojom drugom u igri i zabavi, da sjedim kraj tebe za tvojim stolićem, da jedem iz tvoga zlatnog tanjurića i pijem iz tvoje kupice, i da spavam u tvojoj posteljici - to ako mi obećaš, sići ću u studenac i iznijeti tvoju zlatnu kuglu.
- Hoću, hoću - pristane kraljevna. - Učinit ću sve, što želiš, samo ako mi doneseš kuglu. - No u sebi mišljaše: »Šta ta bedasta žaba brblja? Ta ona je u vodi, pokraj takvih, kakva je i sama, i krekeće, te ne može biti čovjeku drug.«
Kad je žaba čula obećanje, zaroni glavom, siđe u dubinu i začas opet ispliva navrh vode: donese kuglu u ustima te je baci u travu. Kraljevna se sva obradova, kad spazi svoju igračku, pa je dignu i odskakuta.
- Stani, stani! - povika žaba. - Ponesi me, ja ne mogu tako trčati.
Ali joj nije ništa pomoglo; uzalud je za njom vikala krekećući što ju je grlo nosilo. Kraljevna nije za to marila, već se požurila kući i naskoro zaboravila jadnu žabu, kojoj ne bijaše druge nego natrag u svoj studenac.
Kad je sutradan s kraljem i sa svima dvorjanicima sjedila za stolom i jela iz svoga zlatnog tanjurića, nešto se najednom stade penjati uz mramorne stube - pljes-pljes! pljes-pljes! i kad se popelo na vrh, pokuca na vrata i viknu:
- Kraljevno najmlađa, otvori mi!
Ona potrča, da vidi, tko je vani, ali kad otvori, a to pred vratima sjedi žaba. Brže zalupi vratima, sjede opet za sto, i spopade je velik strah.
Opazivši kako joj srce žestoko kuca, kralj je upita:
- Dijete, šta se tako bojiš? Stoji li to kakav div pred vratima, da te odvede?
- O ne - odgovori ona - nije to div, već neka opaka žaba.
- Pa šta žaba traži od tebe?
- Ah moj oče, kad sam jučer u šumi sjedila kod studenca i igrala se, zlatna mi kugla pala u studenac; gorko sam plakala, pa mi je žaba iz vode iznijela. A kako je zahtijevala nagradu, obećah joj da će biti mojom drugom; samo ja nikako nisam mislila da će moći van iz svoje vode. I eto je sada vani, želi k meni.
Međutim se i po drugi put oču kucanje i dozivanje:
- Kraljevno najmlađa
Otvori mi sad,
Zar ne znaš šta jučer
Ti obeća meni
Kraj hladnoga zdenca?
Kraljevno najmlađa,
Otvori mi sad.
- Što si obećala, treba da i držiš - kaza kralj. - Idi pa joj otvori.
Kraljevna ode i otvori vrata, a žaba skoči unutra te za njom stopu u stopu sve do njezine stolice, pa sjede i viknu:
- Podigni me k sebi!
No kraljevna se skanjivaše, dok joj kralj ne zapovjedi. Tek što, žaba na stolicu, htjede na sto, pa kad je sjela već na nj, progovori:
- Deder mi primakni svoj zlatni tanjurić, da jedemo zajedno. Kraljevna doduše učini tako, ali se vidje, da joj to nije drago. Žabi je dobro prijalo, ali njoj gotovo svaki zalogajić zastajao u grlu. Napokon će žaba:
- Baš sam se najela i umorila! A sad me odnesi u svoju sobicu i napravi svoju svilenu posteljicu, da spavamo.
Kraljevna brižne u plač, jer se bojala studene žabe, koje nije usudila ni taknuti, a sad, eto, treba da spava s njome u lijepoj čistoj posteljici. No kralj se razljuti i kaza:
- Ne smiješ prezirati onoga, koji ti je u nevolji pomogao.
Nato kraljevna su dva prsta uzme žabu, ponese je sa sobom i stavi u kut. Ali kad je
već ležala u postelji, doskakuće žaba i uzdahne:
- Umorna sam i htjela bih spavati kao i ti; digni me, ili ću reći tvome ocu.
Ražesti se tad kraljevna, dignu žabu i baci je o zid, pa će ljutito:
- Sad ćeš se već jednom umiriti, ogavna žabo!
No kad žaba pade, to ne bi više žaba, već kraljević lijepih prijaznih očiju. On sada, po želji kraljevoj, postade njezinim dragim drugom i mužem, koji joj pripovjedi, kako ga je opčinila zla vještica i kako ga nitko nije mogao izbaviti iz studenca doli same kraljevne; i dogovore se da će sutra zajedno u njegovo kraljevstvo. Zatim usnuše.
A sutradan, kad njih dvoje sunce probudilo, dođoše kola, u koja bješe upregnuto osam bijelaca: bijelo im nojevo perje na glavi, zlatnim lančićima urešeni; kočiji straga stoji sluga mladoga kralja, vjerni Henrik.
Vjerni se naime Henrik, kad mu se gospodar pretvorio u žabu, bio tako ražalostio, da je svoje srce opasao su tri željezna obruča, kako mu ne bi puklo od bola i žalosti. Kola su imala mladoga kralja odvesti u njegovo kraljevstvo; vjerni ih Henrik digne oboje u kola, a sam stane otraga, sav razdragan zbog oslobođenja. Tek što su malo popoišli, kadli kraljević oču neki prasak, kao da se nešto slomilo; okrenu se i doviknu Henriku:
- Eto ti se kola lome!
- Nisu kola, gospodaru,
nego obruč na mom srcu,
što je boli bolovalo,
kad ste žili u studencu,
ondje žabom kad ste bili.
Još je dvaput prasnulo, a kraljević je sve mislio, da se kola lome. Ali to samo obruči spadahu sa srca vjernome Henriku, jer mu gospodar bijaše slobodan i sretan.