Mala sirena

Mala sirena je priča za djecu o zaljubljenosti mlade sirene u princa i njenoj želji da živi kao čovjek, toliko da je za to bila spremna umrijeti.

Ovo je originalna verzija bajke - Mala sirena - Hans Christian Andersena i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.

Daleko u oceanu voda je plava poput latica najljepšeg cvijeta i bistra poput najčišćeg stakla, ali je vrlo duboka. Spušta se dublje nego što može bilo koje sidro i mnogi stupovi bi se morali slagati jedan na drugi da bi se doseglo dno površine mora. Tamo dolje žive morska bića.

Nemojte pretpostaviti da se na dnu mora nalazi samo bijeli pijesak. A ne! Tamo dolje rastu najdivnija stabla i cvijeće s tako savitljivim stabljikama i lišćem da ih i najmanje komešanje u vodi tjera da se kreću kao da su živi. Sve vrste riba, velike i male, plivaju među granama, baš kao što ptice lete kroz drveće na površini. S najdubljeg mjesta u oceanu uzdiže se palača morskog kralja. Zidovi su joj napravljeni od koralja, a visoki šiljasti prozori od najčišćeg jantara, dok se krov od školjki otvara i zatvara s plimom. Zaista je prekrasan prizor za vidjeti, jer svaka školjka sadrži blistave bisere, od kojih bi svaki bio ponos kraljičine krune.

Morski kralj godinama je bio udovac i stara mu je majka čuvala kuću. Bila je pametna žena, ali vrlo ponosna na svoje plemenito podrijetlo. Stoga se na repu razmetala s dvanaest ostriga, dok su ostale dvorske dame smjele nositi samo šest. Osim toga, bila je hvalevrijedna osoba, pogotovo jer su joj unuke, male morske princeze, bile izuzetno drage. Bilo je to šest dražesnih djevojaka, ali najmlađa je bila najljepša od svih. Koža joj je bila meka i nježna poput latice ruže, a oči plave poput dubokog oceana, ali kao i sve ostale nije imala noge. Njezino je tijelo završavalo ribljim repom.

Po čitav dan igrali su se u palači, dolje u velikim dvoranama gdje je na zidovima raslo živo cvijeće. Kad god bi se otvorili visoki jantarni prozori, ribe bi zaplivale, baš kao što lastavice ulete u naše sobe kad otvorimo prozore. Ali ove bi ribe sada plivale točno do malih princeza kako bi im jele iz ruku i dopustile da ih maze.

Izvan palače nalazio se veliki vrt s plameno crvenim i duboko modrim drvećem. Njihovo voće blistalo je poput zlata, a cvjetovi su im se plamtili poput vatre na neprestano mašućim granama. Tlo je doista bilo od vrlo sitnog pijeska, ali plavog poput gorućeg sumpora. Čudan plavi veo okruživao je sve na dnu. Skoro da ste mogli pomisliti da lebdite u zraku samo s plavim nebom iznad i ispod vas, a ne dolje na dnu mora. Kad je vladala mrtva tišina, moglo se samo vidjeti sunce, poput grimiznog cvijeta sa svjetlošću koja je strujala iz njegove čaške.

Svaka je mala princeza imala svoj mali dio vrta u kojem je mogla kopati i saditi što joj se sviđa. Jedna od njih napravila je svoju malu vrtnu gredicu u obliku kita, dok je druga smatrala da je gredicu najbolje oblikovati poput male sirene, ali najmlađa od njih svoju je napravila u obliku sunca i ondje je uzgajala samo cvijeće crvene boje kao samo sunce. Bila je neobično dijete, tiha i sjetna, a kad su njezine sestre uređivale svoje vrtove svim čudnim stvarima koje su pronalazile u potopljenim brodovima, u svom nije dopuštala ništa osim cvijeća crvenog poput sunca i lijepog mramornog kipa. Ova figura zgodnog dječaka, isklesana u čisto bijelom mramoru, potonula je na samo dno mora s nekog razbijenog broda. Pokraj kipa zasadila je ružu i žalosnu vrbu koja je toliko dobro uspijevala da su njezine graciozne grane zasjenile kip i objesile se do plavog pijeska koje je, od sjene, poprimalo ljubičastu boju, i njihalo se dok su se grane njihale. Izgledalo je kao da se korijeni i vrhovi grana ljube u igri.

Najmlađoj princezi ništa nije činilo takvo zadovoljstvo kao to da čuje priče o svijetu ljudi iznad njih. Njena stara baka morala joj je reći sve što je znala o brodovima i gradovima, o ljudima i životinjama. Najljepše od svega činilo joj se da je cvijeće na kopnu bilo mirisno, jer oni na dnu mora nisu imali mirisa. I mislila je da je lijepo što su šume zelene i što ribe koje ste vidjeli među njihovim granama mogu pjevati tako glasno i slatko da ih je bilo divno čuti. Njezina je baka morala ptice zvati "ribe", inače princeza ne bi znala o čemu govori, jer pticu nikada nije vidjela.

"Kad navršiš petnaest godina", rekla je njezina baka, "bit će ti dopušteno izaći iz oceana i sjesti na kamenje na mjesečini, gledati velike brodove kako plove. Vidjet ćeš i šume i gradove."

Sljedeće bi godine jedna od njenih sestara napunila petnaest godina, a najmlađoj, budući da je svaka bila godinu dana starija od sljedeće, je preostalo još pet dugih godina da pričeka dok ne izađe iz vode i vidi kakav je naš svijet. No, svaka je sestra obećala da će reći drugima o svemu što je vidjela i onome što joj je bilo najdivnije prvog dana. Njihova im baka nije rekla ni pola, a bilo je toliko stvari za kojima su čeznule.

Najviše je čeznula najmlađa od svih, baš ta koja je bila tako tiha i osjetljiva. Mnogo je noći stajala kraj svog otvorenog prozora i gledala prema tamno plavoj vodi gdje su ribe mahale perajama i repovima. Mogla je vidjeti samo mjesec i zvijezde. Iako im je svjetlost bila prilično prigušena, gledajući kroz vodu činili su se mnogo većim nego što su bili. Kad god bi ih zasjenila sjena nalik oblaku, znala je da je to ili kit koji joj pliva iznad glave, ili brod s mnogo ljudi. Nisu ni sanjali da je dolje mala sirena koja pruža svoje bijele ruke prema kobilici njihovog broda.

Najstarija princeza upravo je proslavila petnaesti rođendan, pa je sada dobila dopuštenje da izađe iz vode. Kad se vratila, imala je stotine stvari o kojima pričala sestrama, ali rekla je da je najčudesnije od svega bilo ležati na pješčanoj plaži na mjesečini, kad je more mirno, i gledati u veliki grad na obali, gdje su svjetla svjetlucala poput stotina zvijezda; slušati glazbu; čuti brbljanje i galamu kočija i ljudi; vidjeti toliko crkvenih kula i tornjeva; i čuti zvona koja zvone. Budući da nije mogla ući u grad, upravo je to ono za čime je čeznula.

Oh, kako je pažljivo slušala najmlađa sestra. Nakon toga, kad god bi noću stajala na svom otvorenom prozoru i gledala gore kroz tamno plave vode, razmišljala je o tom velikom gradu sa svim njegovim zveketima i galamom, čak je i zamišljala da u tim dubinama može čuti kako zvone crkvena zvona.

Sljedeće je godine njezina druga sestra napunila petnaest godina i dobila dopuštenje da izađe na površinu i zapliva gdje god joj je volja. Došla je pred sam zalazak sunca i rekla je da je ovaj spektakl najdivniji prizor koji je ikad vidjela. Nebesa su imala zlatni sjaj, a što se tiče oblaka - nije mogla pronaći riječi kojima bi opisala njihovu ljepotu. Obojani crvenom i ljubičastom bojom, prošli su joj iznad glave. Ali puno brži od jedrenjaka bili su divlji labudovi u jatu. Poput dugog bijelog platna koja se vuče iznad mora, letjeli su prema zalazećem suncu. I ona je plivala prema njemu, a sav ružičasti sjaj nestajao je s mora i neba.

Sljedeće je godine na površinu izašla njezina treća sestra, a kako je bila najsmjelija od svih, zaplivala je širokom rijekom koja se slijevala u ocean. Gledala je sjajno zelena brda boje vinove loze. Kroz prekrasnu šumu mogli su se nazrijeti palače i vlastelinske kuće. Čula je kako sve ptice pjevaju, a sunce je sjalo tako jako da je često morala zaroniti pod vodu da ohladi goruće lice. U maloj uvali vidjela je kako se školska djeca igraju. Željela se igrati s njima, ali su se prestrašili i pobjegli. Tada je naišla mala crna životinja - bio je to pas, ali psa nikad prije nije vidjela. Tako je žestoko zalajalo da se i sama prestrašila i pobjegla na pučinu. Ali nikada nije mogla zaboraviti prekrasnu šumu, zelene brežuljke i lijepu djecu koja su mogla plivati ​​u vodi iako nisu imala riblje repove.

Četvrta sestra nije bila tako odvažna. Ostala je daleko među grubim valovima, za koje je rekla da su bili čudesni. Svuda oko sebe mogli je vidjeti kilometrima i kilometrima, a nebesa iznad nje bila su poput ogromne staklene kupole. Vidjela je brodove, ali bili su toliko daleko da su izgledali poput galebova. Razigrani dupini radili su salto, a čudovišni kitovi ispuštali su vodu kroz nosnice tako da je izgledalo kao da stotine fontana sviraju oko njih.

Sad je na red došla i peta sestra. Njezin rođendan je bio u zimu, pa je vidjela stvari koje nitko od ostalih sestara nije vidio. More je bilo tamno zelene boje, a ogromne sante leda plivale su uokolo. Svaka santa leda je blistala poput bisera, ali neke su bile i uzvišenije od bilo kojeg crkvenog tornja koji je sagradio čovjek. Poprimile su najdivnije oblike i iskrile poput dijamanata. Sjedila je na najvećem, a svi brodovi koji su plovili uokolo brzo su se udaljili čim su je prestrašeni mornari ugledali kako tamo sjedi s raspuštenom dugom kosom koju je u zrak dizao vjetar.

U kasnim večernjim satima nebo su ispunili oblaci iz kojih se prolomila grmljavina. Crni valovi podigli su one velike ledene vrhove uvis, gdje su bljeskali svaki put kad bi grom udarao, a munje sijevale.

Na svim brodovima jedra su bila otvorena, a osjetio se strah. Ali ona je tiho sjedila tamo, na svom ledenom brijegu i promatrala kako plave munje udaraju u more.

Svaka se sestra oduševila lijepim novim prizorima kad je prvi put izašla na površinu mora. Ali kad su postale odrasle djevojke kojima je bilo dopušteno da idu kamo god im se prohtije, postale su ravnodušne prema tome. Čeznule su za domom, a za mjesec dana kako bi proveli vrijeme na površini, rekle su da nema mjesta poput dna mora, gdje se osjećaju tako sigurno i kao kod kuće.

Mnoge bi večeri starije sestre odlazile na površinu, ruku pod ruku, svih pet zajedno. Imale su lijepe glasove, ljepše od glasova bilo kojih smrtnih bića. Kad bi se spremala oluja, očekivale su brodolom, a zatim plivale ispred broda i zavodljivo pjevale kako je lijepo na dnu oceana, pokušavajući razuvjeriti predrasude mornara. Ali ljudi nisu mogli razumjeti njihovu pjesmu i krivo su je shvatili zbog glasa oluje. Niti su vidjeli slavu bezdana. Kad im je brod potonuo, utopili su se i mrtvi su stigli do morske kraljeve palače.

Navečer kad su sirene ovako izlazile na površinu, ruku pod ruku, njihova najmlađa sestra ostajala je posve sama, čekajući ih, želeći zaplakati. Ali sirena nema suza, i zato pati toliko više.

"Oh, kako bih voljela da imam petnaest!" rekla je. "Znam da ću voljeti taj svijet gore i sve ljude koji u njemu žive."

I napokon je došao dan kada je i ona napunila petnaest godina.

"Sad ćeš napustiti moj zagrljaj", rekla je njezina baka, stara kraljica udovica. "Dođi, dopusti da te ukrasim poput tvojih sestara." U kosu male sirene stavila je vijenac od bijelih ljiljana, čija je svaka latica bila oblikovana polovicom bisera. A stara je kraljica pustila da se osam velikih ostriga pričvrsti za princezin rep, kao znak njezinog plemenitog podrijetla.

"Ali to boli!" rekla je mala sirena.

"Moraš malo pretrpjeti da bi lijepo izgledala", rekla joj je baka.

Oh, kako bi se rado riješila svih ovih ukrasa i skinula glomazni vijenac! Crveno cvijeće u vrtu više joj je odgovaralo, ali nije se usudila raditi nikakve promjene. "Zbogom", rekla je i krenula prema vodi, lagana i blistava poput mjehurića.

Sunce je upravo zašlo kad joj se glava uzdigla iznad površine, ali oblaci su i dalje blistali poput zlata i ruža, a na nježno zatamnjenom nebu iskrio je bistar sjaj večernje zvijezde. Zrak je bio blag i svjež, a more uzburkano. U vidokrugu se nalazio veliki brod sa samo jednim dignutim jedrom, nije se čuo ni šapat povjetarca. Na brodu se čula glazba i pjevanje, a kako je padala noć, zapalili su stotine lampiona tako jarkih boja da bi se moglo pomisliti da se zastave svih naroda lelujaju u zraku.

Mala sirena doplivala je točno do prozora glavne kabine i svaki put kad bi se digla mogla je zaviriti kroz prozirne staklene prozore prema gomili sjajno odjevenih ljudi. Najzgodniji od svih bio je mladi princ s velikim tamnim očima. Nije mogao imati više od šesnaest godina. Bio mu je rođendan i to je bio razlog cijelog slavlja. Gore na palubi mornari su plesali, a kad se princ pojavio među njima, stotinu ili više raketa letjelo je zrakom, čineći ga svijetlim poput dana. To je toliko zaprepastilo malu sirenu da je brzo pobjegla pod vodu. Ali ubrzo je opet provirila, a onda se činilo kao da sve zvijezde na nebu padaju oko nje. Nikad nije vidjela takav vatromet. Velika su se sunca vrtjela, sjajne vatrene ribe plutale su plavim zrakom, a sve su se te stvari zrcalile u kristalno čistom moru. Bilo je tako sjajno da je mogla vidjeti svaki mali konop broda, kao i ljude. Oh, kako je lijep bio mladi princ! Nasmijao se i stisnuo ljude za ruku, dok je glazba odzvanjala u savršenoj večeri.

Bilo je vrlo kasno, ali mala sirena nije mogla odvojiti pogled od broda i zgodnog princa. Ugasili su se lampioni jarkih boja i više ništa nije letjelo zrakom. Ali duboko u moru začulo se mrmljanje i tutnjava, a val ju je neprestano odbijao tako visoko da je mogla pogledati u kabinu.

Brod je počeo ploviti. Platno za platnom širilo se vjetrom, valovi su se dizali visoko, skupljali su se veliki oblaci i u daljini su sijevale munje. Ah, čekala ih je užasna oluja, a mornari su požurili raširiti jedra. Visoki se brod zakotrljao prolazeći kroz bijesno more. Valovi su se dizali poput visokih crnih planina, kao da će se slomiti preko vrha jarbola, ali brod je zaronio u doline između takvih valova i izronio da zajaše njihove uzvišene visine. Maloj sireni ovo se činilo opasnim, ali mornarima to nije bilo ništa. Brod je škripao, gusta građa popustila je pod jakim udarcima, valovi su se prelomili nad brodom, glavni jarbol raspao se na dva dijela poput trske, brod se prevrnuo na bok i voda je ušla u njegov trup.

Sad je mala sirena shvatila da su ljudi u opasnosti i da i sama mora izbjegavati grede i olupine koje je bacalo more. Na trenutak se sve zacrnilo i ništa nije mogla vidjeti. Sljedećeg bi trenutka munja bljesnula tako jako da je mogla razaznati svaku dušu na brodu. Svatko je pazio na sebe kako je mogao. Pomno je promatrala mladog princa, a kad se brod prepolovio na dva dijela, vidjela ga je kako tone u more. Isprva je bila presretna što će bliže vidjeti princa, ali onda se sjetila da ljudi ne mogu živjeti pod vodom, a on je mogao posjetiti palaču njezina oca samo kao mrtvac. Ne, ne smije umrijeti! Tako je doplivala među sve plutajuće daske i grede, potpuno zaboravljajući na to da bi je mogli zgnječiti. Ronila je kroz valove i jahala njihove grebene, dok na kraju nije stigla do mladog Princa, koji više nije mogao plivati ​​u tom bijesnom moru. Ruke i noge su mu bile iscrpljene, lijepe su se oči zatvarale i umro bi da mu mala sirena nije došla pomoći. Držala mu je glavu iznad vode i pustila da ih valovi odnesu kamo god su htjeli.

Kad je svanulo i kad je oluja završila, brodu se nije vidio trag. Sunce je izašlo iznad vode, crveno i sjajno, a činilo se da su njegove zrake vratile sjaj života na obraze princa, ali oči su mu ostale zatvorene. Sirena mu je poljubila visoko čelo. Dok mu je gladila mokru kosu, činilo joj se da izgleda poput onog mramornog kipa u njezinom malom vrtu. Ponovno ga je poljubila i nadala se da će živjeti.

Vidjela je kako se suho kopno uzdiže u visokim plavim planinama, prekriveno blistavo bijelim snijegom kao da se tamo odmara jato labudova. Dolje uz obalu bila je prekrasna zelena šuma, a u prvom planu stajala je crkva ili možda samostan; nije znala što, ali svejedno je to bila zgrada. U njegovom su vrtu rasla stabla naranče i limuna, a uz vrata su rasle visoke palme. Ovdje je more stvorilo malu luku, prilično mirnu i vrlo duboku. Fini bijeli pijesak bio je ispran ispod litica. Ondje je zaplivala s lijepim princem i ispružila ga na pijesku, vodeći računa da mu glavu podigne visoko na toplom sunčevom svjetlu.

Zvona su počela zvoniti u velikoj bijeloj zgradi, a niz mladih djevojaka izašlo je u vrt. Mala sirena otplivala je iza nekih visokih stijena koje su virile iz vode. Kosu i ramena prekrila je pjenom tako da nitko ne vidi njezino majušno lice, a zatim je promatrala tko će pronaći jadnog princa.

Uskoro je jedna mlada djevojka naišla na njega. Djelovala je prestrašeno, ali samo na minutu; a tada je pozvala još ljudi u pomoć. Sirena je promatrala princa kako se budi i smješka svima oko sebe. Ali njoj se nije nasmiješio, jer nije ni znao da ga je spasila. Osjećala se vrlo nesretno, a kad su ga odveli do velike zgrade, sjetno je zaronila dolje u vodu i vratila se u očevu palaču.

Oduvijek je bila tiha i sjetna, a sada je postala još više. Sestre su je pitale što je vidjela u prvom izlasku iz mora, ali im nije htjela ništa reći.

Mnogo je večeri i jutra ponovno posjetila mjesto na kojem je ostavila princa. Vidjela je kako je voće u vrtu sazrelo i ubrano, čak i otapanje snijega na visokoj planini, ali nije vidjela princa, pa je svaki put dolazila kući tužnija nego što je bila. Jedina utjeha bila joj je sjediti u svom malom vrtu i grliti prekrasan mramorni kip koji je toliko nalikovao njemu. Više se nije brinula za svoje cvijeće. Prerasli su staze dok mjesto nije postalo pustinja, a njihove su se duge stabljike i lišće toliko zaplele u grane stabla da je bacalo tmurnu hladovinu.

Napokon više nije mogla izdržati. Otkrila je svoju tajnu jednoj od svojih sestara, a ona je to odmah prenijela drugima. Nitko drugi nije znao, osim još nekoliko sirena koje nikome nisu govorile - osim njihovih najintimnijih prijateljica. Jedna od njih znala je tko je princ. I ona je na brodu vidjela proslavu rođendana. Znala je odakle dolazi i gdje je njegovo kraljevstvo.

"Dođi, sestrice!" rekle su druge princeze. Ruku pod ruku, dizale su se iz vode u dugom redu, točno ispred mjesta gdje su znale da stoji prinčeva palača. Izgrađena je od blijedog, blistavog, zlatnog kamena s velikim mramornim stubištima, od kojih je jedno vodilo do mora. Iznad krova uzdizale su se veličanstvene pozlaćene kupole, a između stupova oko zgrade nalazili su se mramorni kipovi koji su izgledali najživopisnije nego bilo što što su ikad vidjele. Kroz prozirno staklo visokih prozora mogli su se vidjeti prekrasne dvorane, sa njihovim skupim svilenim zavjesama i tapiserijama, i zidovi prekriveni slikama koje je bilo divno gledati. U središtu glavne dvorane velika je fontana prskala vodu do staklenog krova, kroz koji je sunce osijavalo vodu i ljupke biljke koje su rasle u velikom bazenu.

Sad kad je znala gdje živi, ​​mnogo večeri i noći provela je na tom mjestu u moru. Plivala je mnogo bliže obali nego što bi se bilo koja od njezinih sestara usudila, pa čak je pošla i uz uski potok, ispod prekrasnog mramornog balkona koji je svoju dugu sjenu bacao u vodu. Ovdje je znala sjediti i promatrati mladog princa kako je na jarkoj mjesečini sjedio sasvim sam.

Mnogo ga je večeri gledala kako isplovljava u svom čamcu, uz glazbu koja je svirala i na kojem su lepršale zastave. Izvirila bi kroz zelenu rogozu, a ako bi joj vjetar otpuhnuo dugačku srebrnu kosu, svatko tko ju je vidio krivo ju je smatrao labudom koji je raširio krila.

Mnogo je noći gledala kako ribiči izlaze na more sa svojim bakljama i čula ih kako pričaju o tome kako je mladi princ drag. Zbog toga je bila ponosna kad je pomislila da mu je upravo ona spasila život. I pomislila je kako je nježno njegova glava ležala na njenim grudima i kako ga je nježno poljubila, premda on o svemu tome nije znao, niti je mogao ni sanjati.

Sve su joj se više sviđala ljudska bića i sve je više čeznula za životom među njima. Njihov se svijet činio mnogo većim od njezina, jer su brodovima mogli preći more i popeti se na uzvišene vrhove visoko iznad oblaka, a njihove su se zemlje prostirale u šumama i poljima dalje nego što je njeno oko moglo vidjeti. Bilo je toliko toga što je željela znati. Njezine sestre nisu mogle odgovoriti na sva njena pitanja, pa je pitala staru baku, koja je znala za "gornji svijet", što je, kako je rekla, bio pravi naziv za zemlje iznad mora.

"Ako se ljudi ne utope", pitala je mala sirena, "žive li oni vječno? Zar oni ne umiru, kao mi ovdje dolje u moru?"

"Da", rekla je stara kraljica, "i oni moraju umrijeti, a životni vijek im je čak kraći od našeg. Možemo doživjeti tristo godina, ali kad umremo, pretvorimo se u puku pjenu na moru i nemamo čak ni groba ovdje među našim dragima. Nemamo besmrtnu dušu, nemamo život u budućnosti. Mi smo poput zelenih morskih algi - jednom posječene, nikad više ne rastu. Ljudska bića, naprotiv, imaju dušu koja živi vječno, dugo nakon što su im se tijela pretvorila u glinu. Diže se kroz zrak, sve do sjajnih zvijezda. Kao što se mi uzdižemo kroz vodu da bismo vidjeli zemlje na površini, tako se i ljudi podižu na prekrasna nepoznata mjesta, koja nikada nećemo vidjeti. "

"Zašto nama nije dana besmrtna duša?" - sjetno je upitala mala sirena. "Rado bih se odrekla svojih tristo godina kada bih mogla biti čovjek samo jedan dan i kasnije sudjelovati u tom nebeskom carstvu."

"Ne smiješ razmišljati o tome", rekla je stara kraljica. "Prolazimo puno sretnije i puno smo bolji od onih tamo gore."

"Tada moram i umrijeti i plutati kao pjena nad morem, ne čuvši glazbu valova i ne videći ni prekrasno cvijeće ni crveno sunce! Ne mogu li učiniti nešto da dobijem besmrtnu dušu?"

"Ne", odgovorila je njezina baka, "osim ako te ljudsko biće nije toliko voljelo da si mu značila više od njegova oca i majke. Kad bi vam svaka misao i cijelo srce bilo toliko blisko tako da svećenik dopusti da njegova desna ruka uzme tvoju i obeća bi biti vjeran sada i tijekom cijele vječnosti, tada bi njegova duša prebivala u tvom tijelu, a ti bi sudjelovala u sreći čovječanstva. Dao bi ti dušu, a opet zadržao svoju. Ali to se nikad neće dogoditi. Baš ona stvar koja je tvoja najveća ljepota ovdje u moru - tvoj riblji rep - na kopnu bi se smatrao ružnim. Imaju tako loš ukus da bi tamo mislili da si lijepa, morala bi imati dvije neugodne noge."

Mala sirena je uzdahnula i nesretno pogledala svoj riblji rep.

"Dođi!" rekla je stara dama. "Živimo vezani tristo godina koliko moramo živjeti, a poslije ćemo biti dovoljno sretni da se odmorimo u našim grobovima. - Večeras se održava dvorski bal."

Bila je ovo mnogo slavnija stvar nego što je to ikad bilo na zemlji. Zidovi i strop velike plesne dvorane bili su izrađeni od masivnog, ali prozirnog stakla. Mnogo stotina golemih ružičasto-crvenih i travnato-zelenih školjaka stajalo je sa svake strane u redovima, a plavi plamen koji je gorio u svakoj ljusci osvjetljavao je cijelu sobu i sjao kroz zidove tako jasno da je vani bilo prilično svijetlo. Mogli ste vidjeti bezbrojne ribe, velike i male, kako plivaju prema staklenim zidovima. Na nekima od njih ljuske su blistale purpurno-crveno, dok su druge bile srebrne i zlatne. Preko poda dvorane tekao je širok mlaz vode, a na to su sirene plesale uz vlastite zamamne pjesme. Tako lijepi glasovi ne mogu se čuti među ljudima koji žive na kopnu. Mala sirena pjevala je ljepše od bilo koga drugog i svi su joj pljeskali. Na trenutak joj je bilo drago jer je znala da ima najljepši glas od svih, u moru ili na kopnu. Ali njezine su misli ubrzo zalutale u svijet gore. Nije mogla zaboraviti lijepog princa, kao ni svoju tugu što nije imala besmrtnu dušu poput njegove. Stoga se iskrala iz očeve palače i, iako je sve bilo u pjesmi i veselju, sjedila je tužno u svom vlastitom vrtu.

Tada je začula zvuk vreve kroz vodu i pomislila: "To sigurno on plovi tamo gore, onaj kojeg volim više od oca ili majke, onaj na kojeg uvijek mislim i u čijim bih rukama željela biti. Usudim se učiniti sve da ga osvojim i steknem besmrtnu dušu. Dok moje sestre plešu u očevoj palači, posjetit ću morsku vješticu koje sam se uvijek toliko bojala. Možda će mi moći pomoći. "

Mala sirena krenula je iz svog vrta prema vrtlozima koji su bjesnjeli ispred vještičjeg doma. Nikad prije nije išla tim putem. Tamo nije raslo cvijeće, niti alge. Goli i sivi pijesak se protezao do kovitlaca, gdje se poput urlajućih mlinskih kotača kovitlalo i grabilo sve što se nalazilo na dnu mora. Između ovih burnih vrtloga morala se provući do vještičjih voda, a zatim je jedina staza bila dugačka vrela tresetna močvara. Iza nje se nalazila kuća usred čudne šume, gdje su sva drveća i grmlje bili polipi, napola životinje, a pola biljke. Izgledali su poput zmija sa stotinama glava koje rastu iz tla. Sve su im grane bile duge, ljigave, s prstima poput izvijajućih crva. Migoljili su se, zglob po zglob, od svojih korijena do svojih najudaljenijih pipaka, a sve što su mogli uhvatiti, uhvatili su i nikad ih nisu pustili.

Mala sirena se prestrašila i zaustavila na rubu šume. Srce joj je lupalo od straha i gotovo se okrenula natrag, ali onda se sjetila princa i duše koju imaju muškarci, i krenula naprijed. Svoje je duge pramenove kose čvrsto vezala oko glave, tako da ih polipi nisu mogli uhvatiti, prekrižila je ruke na grudima i projurila kroz vodu poput ribe, među ljigave polipe koji su pružali ljigave ruke i prste da je uhvate. Vidjela je da svaki od njih drži nešto što je uhvatio sa stotinama malih pipaka i za što se prilijepio poput snažnih čeličnih obruča. U rukama polipa vidjele su se bijele kosti ljudi koji su stradali na moru i potonuli u ove dubine. Kormila brodova, škrinje pomoraca i kosturi kopnenih životinja također su im pali u kandže, ali najstrašniji prizor od svih bila je mala sirena koju su uhvatili i zadavili.

Došla je do velike blatnjave čistine u šumi, gdje su velike masne vodene zmije klizile pokazujući svoje gadne žućkaste trbuhe. Usred ove čistine bila je kuća sagrađena od kostiju brodolomaca, a tamo je sjedila morska vještica puštajući krastaču da jede iz njenih usta baš kao što su mame ptice hrane male ptiće. Ružne masne vodene zmije nazivala je svojom malom dječicom i pustila ih da puze i šire se na njezinim spužvastim njedrima.

"Znam točno što želiš", rekla je morska vještica. "Vrlo glupo od tebe, ali ideš putem koji će te odvesti do tuge i žalosti, moja ponosna princezo. Želiš se riješiti svog ribljeg repa i umjesto njega želiš dvije noge, tako da možeš hodati poput ljudskog stvorenja, da se mladi princ zaljubi u tebe i osvojiš njega i besmrtnu dušu." Na to se vještica nasmijala tako glasno, da su krastača i zmije pali na zemlju, gdje su se grčili.

"Upravo si stigla na vrijeme", reče vještica. "Nakon što sutra izađe sunce, trebala bi proći cijela godina prije nego što bih ti mogla pomoći. Pripremit ću ti gutljaj napitka, a prije izlaska sunca moraš plivati ​​do obale, sjesti na suho mjesto, i popiti napitak. Tada će ti se rep podijeliti i skupljati dok ne postane ono što ljudi na zemlji nazivaju nogama. Ali boljet će te; imat ćeš osjećaj kao da te probija oštar mač. Svi koji će te vidjeti reći će da si najgracioznije ljudsko biće koje su ikad vidjeli, jer ćeš zadržati svoje držanje i pokrete sirene i niti jedan plesač neće moći plesati tako lagano kao ti. Ali svaki tvoj korak činit će ti se kao da gaziš po oštricama noža toliko oštrim da će ti krv poteći. Želim ti pomoći, ali jesi li spremna trpjeti sve bolove? "

"Da", rekla je mala sirena drhtavim glasom, dok je razmišljala o princu i kako će dobiti ljudsku dušu.

"Zapamtiti!" rekla je vještica. "Jednom kad preuzmeš oblik čovjeka, više nikad nećeš moći biti sirena. Nikada se više nećeš moći vratiti vodama svojim sestrama ili palači svog oca. A ako ne osvojiš prinčevu ljubav u potpunosti da za zbog tebe zaboravlja oca i majku, prianja uz tebe svakom svojom mišlju i cijelim srcem i pušta svećeniku da vam udruži ruke, tada nećeš dobiti besmrtnu dušu. Ako se oženi nekom drugom, srce će ti puknuti već sljedećeg jutra i postat ćeš pjena mora. "

"Spremna sam na taj rizik", rekla je sirena, ali je problijedjela poput smrti.

"Također, morat ćeš mi platiti", reče vještica, "a ja ne tražim previše. Imaš najljepši glas od svih na dnu mora, i ikako ne sumnjam da bi samo s njim mogla osvojiti princa, moraš mi dati svoj glas. Uzet ću najbolje što imaš, u zamjenu za moj napitak. Moram uliti vlastitu krv da napravim piće jako poput mača s dvije oštrice ".

"Ali ako uzmete moj glas", reče mala sirena, "što će mi ostati?"

"Tvoj ljupki oblik", rekla joj je vještica, "tvoji elegantni pokreti i tvoje elokventne oči. Ovim lako možeš očarati ljudsko srce. Jesi li se predomislila? Isplazi svoj mali jezik i ja ću ga odsjeći. Dobiti ću ono što želim, a ti ćeš dobiti ono što ti želiš. "

"Samo naprijed", rekla je mala sirena.

Vještica je objesila kotao preko plamena da skuha napitak. "Čistoća je dobra", rekla je dok je zmije vezivala u čvor, a zatim pričvrstila lonac na njih. Zatim se ubola u prsa i pustila da joj crna krv curi u kotao. Iz nje je izlazila para u tako groznim oblicima da bi se svatko prestrašio. Vještica je neprestano bacala nove sastojke u kotao, a on je počeo kipjeti i ispuštati zvuk nalik krokodilu koji roni suze. Kad je napitak napokon bio gotov, izgledao je bistro kao najčišća voda.

"Evo tvog napitka", reče vještica. A zatim je odsjekla jezik maloj sireni koja je sada bila nijema i nije mogla ni pjevati ni govoriti.

"Ako te polipi uhvate kad se budeš vraćala", rekla je vještica, "samo prolij kapljicu ovog napitka po njima i njihovi će se pipci razbiti u tisuću komada". Ali za tim nije bilo potrebe, jer su se polipi sklupčali od straha čim su vidjeli sjajni napitak. Sjajio je u ruci male sirene kao da je sjajna zvijezda. Tako je brzo prešla šumu, močvaru i mjesto bijesnih vrtloga.

Mogla je vidjeti očevu palaču. Svjetla su ugašena u velikoj plesnoj dvorani i nesumnjivo su svi u palači spavali, ali nije se usudila prići blizu, sad kad je bila nijema i odlučila da zauvijek napušta svoj dom. Srce joj se činilo kao da će se slomiti od tuge. Tiho je ušla u vrt, uzela po jedan cvijet iz svakog vrta svojih sestara, otpuhnula tisuću poljubaca prema palači, a zatim zaplivala kroz tamnoplavo more.

Sunce još nije izašlo kad je ugledala prinčevu palaču. Dok se uspinjala njegovim krasnim mramornim stubištem, mjesec je sjao vedro. Mala sirena popila je gorki napitak i u trenutku kao da joj je dvosjekli mač prosjekao kroz krhko tijelo. Onesvijestila se i ležala kao da je mrtva. Kad se sunce podiglo nad morem, probudila se i osjetila bljesak boli, ali ravno ispred nje stajao je lijepi mladi Princ, gledajući je svojim ugljeno crnim očima. Spustivši pogled, vidjela je da joj ribljeg repa više nema i da ima najljepši par bijelih nogu. Ali bila je gola, pa se odjenula u vlastitu dugu kosu.

Princ ju je upitao tko je ona i kako je došla ovdje. Njezine duboko plave oči gledale su ga nježno, ali vrlo tužno, jer nije mogla govoriti. Zatim je uhvati za ruku i povede u svoju palaču. Svaki njen korak bio je kao da hoda po oštricama i vrhovima oštrih noževa, baš kao što je i vještica predvidjela, ali rado je to izdržala. Kretala se lagano poput mjehurića dok je hodala pokraj princa. On i svi koji su je vidjeli čudili su se njenoj gracioznosti.

Jednom odjevena u bogatu odjeću od svile i muslina, bila je najljepša osoba u cijeloj palači, premda je bila nijema i nije mogla pjevati ni govoriti. Prelijepe robinje, odjevene u svilu i zlatnu tkaninu, došli su pjevati pred princa i njegove roditelje, kralja i kraljicu. Jedna od njih pjevala je ljepše od svih ostalih, a kad joj se princ nasmiješio i pljesnuo rukama, mala sirena se osjećala vrlo nesretno, jer je znala da je i sama znala još ljepše pjevati.

"Oh", pomislila je, "kad bi samo znao da sam se zauvijek rastala od glasa kako bih mogla biti u njegovoj blizini."

Graciozni robovi i robinje počeli su plesati uz najdivniju glazbu. Tada je mala sirena podigla svoje prelijepe bijele ruke, podigla se na vrhove nožnih prstiju i prolebdjela preko poda. Nitko nikada nije plesao tako dobro. Svaki je pokret sve više naglašavao njezinu ljepotu, a oči su joj govorile izravnije nego što je to mogao činiti bilo koji od raspjevanih robova.

Šarmirala je sve, a posebno princa koji ju je nazvao svojim dragim malim pronalaskom. Nije prestajala plesati, iako je svaki put, kad je dotaknula pod, osjećala kao da gazi po oštricama. Princ je rekao da će je uvijek držati uz sebe i da će dobiti baršunasti jastuk na kojem će spavati ispred njegovih vrata.

Dao joj je odijelo za jahanje, kako bi mogla s njim jahati kroz slatku mirisnu šumu, gdje su joj zelene grane četkale kosu i gdje su ptičice pjevale među lepršavim lišćem.

Penjala se uz visoke planine s princem, i premda su joj nježna stopala krvarila tako da svi to vide, samo se nasmijala i slijedila ga dalje dok nisu mogli vidjeti oblake kako lebde daleko, poput jata ptica u letu u daleke zemlje.

Kod kuće u prinčevoj palači, dok su ostali spavali noću, silazila bi širokim mramornim stubama da ohladi svoja goruća stopala u hladnoj morskoj vodi, a zatim bi se prisjetila onih koji su živjeli pod morem. Jedne su noći naišle njezine sestre, ruku pod ruku, tužno pjevajući dok su širile valove. Kad je ispružila ruke prema njima, znali su tko je ona i rekli su joj kako ih je sve učinila nesretnima. Poslije toga dolazili su je vidjeti svake večeri, a jednom daleko, daleko na pučini, vidjela je i svoju staru baku, koja toliko godina nije bila na površini. S njom je bio morski kralj, s krunom na glavi. Ispružili su ruke prema njoj, ali nisu se odvažili toliko blizu zemlje kao što su to znale njene sestre.

Iz dana u dan postajala je sve draža princu, koji ju je volio kao što bi se voljelo dobro malo dijete, ali on nikada nije razmišljao o tome da ju učini svojom kraljicom. Pa ipak, morala mu je biti supruga, jer inače nikada neće imati besmrtnu dušu, a ujutro nakon njegova vjenčanja pretvorila bi se u pjenu na valovima.

"Zar me ne voliš najviše od svega?" oči male sirene su ga ispitivale, svaki put kad ju je uzeo u zagrljaj i poljubio joj ljupko čelo.

"Da, najdraža si mi", rekao je princ, "jer imaš najljubaznije srce. Voliš me više nego itko drugi i toliko nalikuješ mladoj djevojci koju sam jednom vidio, ali koju više nikada neću naći. Bio sam na tonućem brodu, a valovi su me izbacili na obalu u blizini svetog hrama, gdje su mnoge mlade djevojke izvodile rituale. Najmlađa od njih pronašla me pored mora i spasila mi život. Iako sam je vidio ne više od dva puta, ona je jedina osoba na cijelom svijetu koju bih mogao voljeti. Ali toliko si joj slična da gotovo zamijeniš uspomenu na nju u mom srcu. Ona pripada tom svetom hramu, stoga je moja sreća koju imam ti. Nikad se nećemo rastati. "

"Jao, on ne zna da sam mu ja spasila život", pomislila je mala sirena. "Prenijela sam ga preko mora do vrta u kojem stoji hram. Sakrila sam se iza pjene i promatrala hoće li netko doći. Vidjela sam lijepu sluškinju koju voli više od mene." Uzdah je bio jedini znak njezine duboke nevolje, jer sirena ne može plakati. "Kaže da druga sluškinja pripada svetom hramu. Ona nikada neće izaći u svijet, pa ju više nikada neće vidjeti. Ja ću se brinuti za njega, voljeti ga i cijeli život mu dati. "

Sad su se pojavile glasine da bi se Princ trebao vjenčati s lijepom kćerkom kralja susjednog kraljevstva i da je zbog toga imao tako lijepo pripremljen brod za plovidbu. Pronijele su se i glasine da će princ ponovno krenuti u posjet susjednom kraljevstvu vidjeti kraljevu kćer i da će sa sobom povesti nju kao pratnju. Mala sirena je odmahnula glavom i nasmiješila se, jer je znala prinčeve misli daleko bolje nego itko drugi.

"Prisiljen sam na ovo putovanje", rekao joj je. "Moram posjetiti prelijepu princezu, jer je to želja mojih roditelja, ali ne bi htjeli da je dovedem kući kao svoju mladenku protiv svoje volje i nikad je ne bih mogao voljeti. Ona ne sliči na ljupku djevojku u hramu kao i ti, i ako bih odabrao mladenku, prije bih izabrao tebe, dragi moj nijemi pronalasku s tim tvojim pričljivim očima." I poljubio ju je u usta, opipao joj dugu kosu i položio glavu na njezino srce tako da je sanjala o smrtnoj sreći i besmrtnoj duši.

"Vjerujem da se ne bojiš mora, tiho moje dijete", rekao je dok su se ukrcavali na veličanstveni brod koji ih je trebao prevesti u zemlju susjednog kralja. I ispričao joj je priče o olujama, brodovima, čudnim dubokomorskim ribama i čudesima koja su ronioci vidjeli. Nasmiješila se takvim pričama, jer nitko nije znao za dno mora kao ona.

Na jasnoj mjesečini, kad su svi, osim muškarca na čelu, spavali, sjedila je s boka broda gledajući kroz prozirnu vodu, zamišljajući da je mogla uočiti očevu palaču. Na najvišoj kuli stajala je njezina stara baka, nosila je svoju srebrnu krunu i gledala prema kobilici broda kroz navale valova. Tada su se sestre izronile na površinu i tužno je pogledale. Nasmiješila se i mahnula, pokušavajući im dati do znanja da je sve prošlo u redu i da je sretna. Ali ubrzo je naišao jedan od mornara, a njezine sestre su zaronile tako brzo da je mornar pretpostavio da je bijeli bljesak koji je vidio bio samo pjena na moru.

Sljedećeg jutra brod je ušao u luku slavnog grada susjednog kralja. Zazvonila su sva crkvena zvona, a sa svih visokih kula oglasile su se trube, dok su se vojnici poredali s transparentima i blistavim bajunetima. Svaki dan se održavalo novo slavlje, ali princeza se još nije pojavila. Rekli su da je odgajana u nekom dalekom svetom hramu, gdje je učila svaku kraljevsku vrlinu. Ali napokon je došla.

Mala sirena bila je znatiželjna kad je vidjela koliko je lijepa ova princeza i morala je priznati da ima najljepšu figuru koju je ikad vidjela. Koža princeze bila je bistra i svijetla, a iza dugih tamnih trepavica njezine su se duboko plave oči smješkale svima tko bi u njih pogledao.

"To si bila ti!" zaplakao je princ. "Ti si ta koja me spasila kad sam ležao poput mrtvaca pored mora." Zagrlio je zacrvenjelu princezu. "Oh, sretniji sam nego što bi čovjek trebao biti!" rekao je svojoj maloj sireni. "Moj najljepši san - onaj kojem se nikada nisam usudio nadati - ostvario se. Dijelit ćete moju veliku radost, jer me volite više od svih."

Mala sirena poljubila mu je ruku i osjetila da joj se srce počinje slamati. Ujutro nakon dana vjenčanja bit će mrtva i pretvorit će se u morsku pjenu.

Zazvonila su sva crkvena zvona, a navjestitelji su projahali ulicama najavljujući vjenčanje. Na svakom su oltaru u draguljima skupih srebrnih lampica izgarala ulja slatkog mirisa. Svećenici su ih pozvali, mladenka i mladoženja udružili su se rukama, a biskup je blagoslovio njihov brak. Mala sirena, odjevena u svilu i zlatnu tkaninu, držala je mladenkin vijenac, ali bila je gluha za vjenčani pohod i slijepa za sveti ritual. Njezine su se misli samo vrtile oko toga što je sve izgubila na ovom svijetu.

Iste večeri svatovi su se ukrcali na brod. Zapucao je top i zavijorili se transparenti i zastave. Na palubi broda postavljen je kraljevski paviljon od ljubičaste i zlatne boje, opremljen luksuznim jastucima. Ovdje je vjenčani par trebao spavati te mirne, bistre noći. Jedra su nabrekla na vjetru, a brod je klizio tako lagano da se činilo da se jedva pomiče nad tihim morem. Cijele su noći bili upaljeni lampioni jarkih boja, a mornari su veselo plesali na palubi.

Mala sirena nije mogla zaboraviti kada je prvi put izašla iz morskih dubina i gledala takvu pompu i sreću. Lagana poput laste koju su progonili njegovi neprijatelji, pridružila se vrtložnom plesu. Svi su je bodrili, jer nikada nije plesala tako divno. Njezina su stopala bila kao da ih je bolo tisuće bodeža, ali ona to nije osjećala. Njezino je srce trpjelo daleko veću bol. Znala je da je ovo posljednja večer da će ga ikad vidjeti. Njega, zbog kojeg je napustila svoj dom i obitelj, zbog kojega je žrtvovala svoj ljupki glas i trpjela tako neprestane muke, dok on o svim tim stvarima nije znao ništa. Bila je to posljednja noć kako će udahnuti isti zrak s njim ili pogledati duboke vode ili zvjezdana polja plavog neba. Čekala ju je nikad završena noć, bez misli i bez snova o duši koju nije mogla dobiti. Veselje je trajalo dugo iza ponoći, no smijala se i plesala unatoč pomisli na smrt koju je nosila u srcu. Princ je poljubio svoju prekrasnu mladenku, a ona se poigravala njegovom crnom kosom. Ruku pod ruku, otišli su se odmoriti u velebni paviljon.

Nad brodom je zavladala tišina. Samo je kormilar ostao na palubi dok je sirena naslonila bijele ruke na bedeme i pogledala prema istoku kako bi vidjela prvi crveni nagovještaj svitanja, jer je znala da će prvi sunčev bljesak značiti njenu smrt. Tada je ugledala svoje sestre kako se podižu među valovima. Bile su blijede kao ona, a od njihove ljupke duge kose koju je povjetarac znao puhati nije bilo ni traga. Sve je to bilo odsječeno.

"Dale smo vještici svoju kosu", rekle su, “kako bi ti poslala pomoć i spasila te od smrti. Dala nam je nož. Evo ga. Pogledaj oštricu! Prije nego što sunce izađe, moraš ju zabiti u prinčevo srce, a kad njegova topla krv okupa tvoje noge, one će nestati i postat će riblji rep. Tada ćeš ponovno biti sirena, moći ćeš nam se vratiti u more i doživjeti svojih tristo godina prije nego što umreš i pretvoriš se u morsku pjenu od morske soli. Požuri! Prije izlaska sunca morate umrijeti on ili ti. Naša stara baka toliko je ožalošćena da joj bijela kosa brzo opada, baš kao i naša pod vještičjim škarama. Ubij princa i vrati nam se. Požuri! Požuri! Pogledaj taj crveni sjaj na nebesima! Za nekoliko minuta sunce će izaći i umrijet ćeš." Nakon što su joj sve rekle, duboko su uzdahnule i zaronile ispod valova.

Mala sirena razmaknula je ljubičaste zavjese šatora i ugledala lijepu mladenku kako spava s glavom na prinčevim grudima. Sirena se sagnula i poljubila ga u čelo. Pogledala je u nebo koje se brzo crvenilo nagovještavajući početak dana. Pogledala je oštri nož i opet okrenula pogled prema princu koji je u snu promrmljao ime svoje mladenke. Sve su njegove misli bile rezervirane za nju, a oštrica bodeža zadrhtala je u njenoj ruci. Ali onda ga je bacila daleko od sebe, daleko preko valova. Tamo gdje je pao bodež valovi su bili crveni, kao da su mjehurići krvi curili u vodi. S već skoro suznim očima još je jednom pogledala princa, bacila se preko ograde u more i osjetila kako joj se tijelo rastvara u pjenu.

Sunce se diglo iznad vode. Zrake su padale, toplo i ljubazno, na hladnu morsku pjenu, a mala sirena nije osjećala ruku smrti. Pod jarkom sunčevom svjetlošću iznad nje vidjela je stotine lijepih eteričnih bića. Bili su toliko prozirni da je kroz njih mogla vidjeti brodska bijela jedra i crvene oblake na nebu. Njihovi su glasovi bili puka glazba, ali toliko nalik duhu da nijedno ljudsko uho nije moglo odgonetnuti zvuk, kao što niti jedno oko na zemlji nije moglo vidjeti njihove oblike. Bez krila, plutali su lagano poput samog zraka. Mala sirena otkrila je da je oblikovana poput njih i da se postupno diže iz pjene.

“Tko si ti, prema kome se dižem?”, pitala je, a glas joj je zvučao poput onih iznad nje, toliko duhovno da se nijedna glazba na svijetu nije mogla mjeriti.

"Mi smo kćeri zraka", odgovorile su. "Sirena nema besmrtnu dušu i nikada je ne može dobiti ako ne osvoji ljubav čovjeka. Njezin vječni život mora ovisiti o moći izvan nje same. Ni kćeri zraka nemaju besmrtnu dušu, ali mogu ju zaraditi svojim dobrim djelima. Letimo prema jugu, gdje vrući otrovni zrak ubija ljudska bića, osim ako ne donesemo hladan povjetarac. Nosimo miris cvijeća zrakom, donoseći svježinu i ljekoviti melem gdje god stignemo. Kad u tristo godina učinimo sve dobro što smo možemo, dobit ćemo besmrtnu dušu i biti dio vječnog blaženstva čovječanstva. Ti, jadna mala sireno, pokušala si to učiniti svim srcem. Tvoja patnja i tvoja odanost su te uzdigli u carstvo duhova i sada ćeš sljedećih tristo godina svojim dobrim djelima zaraditi dušu koja nikada neće umrijeti."

Mala sirena podigla je svoje bistre blistave oči prema Božjem suncu i po prvi puta su joj oči bile mokre od suza.

Na brodu je sve opet bilo veselo i živo. Vidjela je princa i njegovu lijepu nevjestu kako ju traže. Zatim su se s tugom zagledali u kipuću pjenu, kao da znaju da se bacila u valove. Nisu ju vidjeli, ali poljubila je mladenkino čelo, nasmiješila se princu i krenula s ostalim kćerima zraka do ružičasto-crvenih oblaka koji su plovili visoko na nebu.

"Ovo je put kojim ćemo se uzdići do kraljevstva Božjeg nakon što prođe tristo godina."

"Možda ćemo stići i prije", šapnuo je jedan duh. "Nevidljive, letimo u domove gdje ima djece, i za svaki put kada pronađemo dobro dijete koje se sviđa svojim roditeljima i zaslužuje njihovu ljubav, Bog skraćuje naše dane kušnje. Dijete ne zna da prolazimo kroz njegovu sobu, ali kad mu se s odobravanjem nasmiješimo, od naših tristo uzima se godina dana. Ali ako vidimo nestašno, zločesto dijete, moramo proliti suze tuge, a svaka suza dodaje dan vremenu naše kušnje."

Autor: Hans Christian Andersen, Prijevod: Filip Višić
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2021.
Izvor: Lektire.hr