Matovilka je predivna priča za djecu u kojoj pobjeđuju ljubav i dobro. Kraljević pronalazi Matovilku u visokoj kuli, a do nje se penje po njezinoj dugoj kosi.
Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli su jedan muž i žena. Jako su se voljeli, ali nikako nisu mogli imati djecu, iako im je to bila najveća želja u životu. Muž i žena zato su se uvijek potiho nadali da će im jednog dana nebo ispuniti tu želju, koliko god ona bila teško ostvariva.
Kuća u kojoj su muž i žena živjeli imala je maleni prozor u svom stražnjem dijelu. S tog prozora imali su pogled na prekrasan vrt, pun najljepšeg cvijeća i bilja. Ali u taj vrt nikako nisu smjeli stupiti jer je bio ograđen visokim zidom i pripadao je staroj vještici. Vještica je bila jako moćna, ali bila je i zla, pa su je se svi jako bojali, a pogotovo njeni prvi susjedi.
Ipak, iako se bojala svoje susjede vještice, žena je često stajala na prozoru i promatrala prekrasan vrt. Na proljeće je u vrtu ugledala prekrasan busen mladog matovilca, tako zelen i svjež da je ženu odmah obuzela želja za salatom od ovog zdravog bilja. Svaki dan želja za matovilcem rasla je i žena bi čeznutljivo stajala na prozoru i gledala u vrt. Više joj se ništa drugo nije jelo, samo je žudjela za matovilcem. Sva se bila osušila i jako je smršavjela jer više ništa nije ni jela u toj čežnji za svježom salatom od matovilca.
Jednoga dana muž ju je zatekao na prozoru i uvidio kako je mršava i blijeda pa upitao što joj se dogodilo. Ona je sva u mukama odgovorila da će umrijeti ako ne pojede malo onog matovilca iz vještičina vrta, toliko jako žudi za njime. Muž je jako volio svoju ženu i bilo mu je teško gledati je da tako pati, pa je odlučio donijeti joj malo tog matovilca, pa što bude.
Čim je pao prvi sumrak, muž se ohrabri, pa preskoči ogradu i uđe ravno u vještičin vrt. Na brzinu je ubrao malo lijepog, zelenog matovilca i brže-bolje odjurio van prije nego ga vještica spazi. Muž je donio ženi tog matovilca, a ona nije čekala ni trenutka nego odmah spravila lijepu salatu i slasno se najela.
Ali time njena želja za matovilcem nije bila udovoljena. Sutradan se probudila još jača, jer je sada žena znala koliko je ukusan bio matovilac iz vrta stare vještice i željela ga je još i više. Muž nije imao izbora, nego ponovo otići u zabranjeni vrt po matovilac. Uvečer, čim je sunce palo, eno njega opet preskače visoku ogradu. Ali čim se spustio u vrt, prepao se i skamenio od straha, jer pred njime je stajala stara vještica.
Vještica je bijesno upitala muža što on radi u njenom vrtu i kako se samo usuđuje krasti matovilac. Nazvala ga je lopovom i zaprijetila da će loše proći. Jadan muž pao je na koljena i počeo preklinjati staru vješticu da mu se smiluje. Sve je objasnio - kako mu se žena razboljela, pa do smrti žudjela za matovilcem, a on nije imao izbora nego da joj donese malo iz ovog vrta. Vještica ga je najprije sumnjičavo pogledala, a onda se smilovala. Rekla mu je da od sada može brati matovilca koliko želi, ali da za joj za uzvrat mora donijeti svoje prvorođeno dijete. Rekla je da će se lijepo brinuti o tom djetetu, pa muž pristane.
I baš u to vrijeme njegova žena ostala je trudna i ubrzo rodila lijepu i zdravu kćerkicu. A onda se pojavila vještica i po dogovoru odvela djevojčicu. Dala joj je ime Matovilka, po salati zbog koje ju je i dobila.
Matovilka je tako dvanaest godina živjela s vješticom i izrasla u najljepšu djevojčicu koju je svijet vidio. Imala je dugu, zlatnu kosu koja kao da je bila čarobna. A nakon što je napunila dvanaest godina, vještica ju je odvela u jednu visoku kulu i tamo zatvorila. Kula u kojoj je Matovilka od tada živjela nije imala nikakvih stepenica ni vrata, samo jedan prozor na svom vrhu.
Vještica bi često posjećivala djevojčicu u kuli, pa kad bi htjela popeti se, samo bi zazvala Matovilku, a ova bi joj spustila svoju dugu, zlatnu kosu. Vještica bi se uhvatila za nju i popela u kulu.
Matovilka je tako već odrasla u prekrasnu djevojku. Njena kosa i dalje je bila zlatna i jako, jako duga. Jednog dana, u šumu gdje se nalazila kula dojahao je mladi princ. Kada je došao do kule, čuo je lijepu pjesmu kako odzvanja iznutra. Pjesma ga je odmah privukla, poput kakve čarolije, pa je ostavio konja i pokušao pronaći ulaz u kulu. Ali njega nije bilo.
Princ je žurno odjahao natrag na svoj dvor. Nikako nije mogao zaboraviti Matovilkin umilni glas, ali nije znao ni kako da uđe u kulu, zato je svaki dan odlazio tamo i slušao pjesmu. Sjedeći tako pod drvetom, jednog je dana slušajući pjesmu primijetio da se kuli približava stara vještica. Nije se mogao načuditi kada je vidio da je zazvala djevojku, a ova spustila kosu po kojoj se vještica popela u kulu. Odlučio je sutradan učiniti isto.
I doista, sutradan je princ dojahao pred kulu pa zazvao Matovilku da mu spusti kosu. Ona to učini, pa se on popne k njoj u kulu. Matovilka se strašno uplašila kada je u sobu ušao princ, umjesto vještice. Bilo je to prvi put da je vidjela nekog muškarca. Ali princ joj tada počne umilno objašnjavati da je čuo njenu pjesmu i zbog toga ju je morao vidjeti. Matovilki se svidio lijepi princ, pa je bez razmišljanja pristala udati se za njega nakon što ju je zaprosio.
Matovilka i princ dogovorili su se da će joj on donositi po malo svile od koje će ona isplesti ljestve i tako će zajedno otići iz kule. Dogovorili su da će dolaziti k njoj svako veče, nakon što vještica ode. I tako su njih dvoje skovali odličan plan o kojem vještica nije ništa znala.
Ali jednog dana Matovilkin brz jezik slučajno je odao njihovu tajnu. Priznala je vještici da joj je mnogo teže povući nju u kulu, nego princa i tako je stara odmah shvatila da nije jedina koja posjećuje Matovilku. Vještica se jako naljutila i u naletu bijesa odrezala Matovilkinu zlatnu kosu. Kako bi je još jače kaznila, odvela je Matovilku u pustinju gdje je morala teško raditi da bi preživjela.
Istu večer, vještica je odlučila napakostiti i princu, pa je zalijepila Matovilkinu kosu na prozor i čekala da se princ popne u kulu. Kada se princ pojavio, vještica je pakosno iskočila pred princa i rekla da nikada više neće vidjeti Matovilku jer je nepovratno izgubljena.
Od silnog jada, princ je izgubio ravnotežu i pao s prozora u trnje što je raslo pored kule. Princ se u padu jako ogrebao i nje mogao otvoriti oči od rana, pa se činilo kao da je slijep. Tako je tumarao šumom i plakao za svojom voljenom Matovilkom. Nije želio vraćati se na svoj dvor, nego je odlučio lutati svijetom dok ne pronađe svoju ljubav.
Nakon nekoliko godina, princ je napokon dolutao u pustinju. Matovilka je za to vrijeme rodila njegovo dvoje djece, blizance, kćerkicu i sina. Lutajući pustinjom, princ je čuo poznatu pjesmu i umilni glas. Odmah je prepoznao Matovilkino pjevanje, pa je pohitao prema njoj. Matovilka je odmah prepoznala svog dragog princa i bacila mu se u zagrljaj. Njezine suze zaliječile su rane na prinčevim očima, pa je on opet mogao vidjeti.
Princ je napokon mogao svoju voljenu Matovilku i njihovo dvoje djece povesti sa sobom na dvor. Tamo su svi zajedno živjeli sretno do kraja života u velikoj ljubavi, koju ni stara, zla vještica nije mogla uništiti, jer prava ljubav uvijek pronađe put do svojih voljenih.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
V.B.