Bio čovjek, po imenu Mirko, i žena, po imenu Milka; oni se uzeli i počeli živjeti kao mladi bračni drugovi.
Jednoga dana reče Mirko:
– Milka, ja idem orati, pa dok se vratim, gledaj da bude štogod pečeno na stolu, da objedujem, i kakvo dobro piće, da ne ostanem žedan.
– Hajde ti samo, dragi Mirko, hajde – odgovori Milka. – Učinit ću ti po volji.
Kad dođe vrijeme ručku, uzme Milka kobasicu iz dimnjaka, stavi je na tavu, doda maslaca i pristavi da se peče.
Dok se kobasica pekla i cvrčala, Milka držaše tavu za držak, razmišljaše o svemu i svačemu i najedamput se sjeti:
“Dok se kobasica peče, dotle možeš u podrumu natočiti piva”, i pričvrsti ručicu od tave, uzme vrč, siđe u podrum i stane točiti pivo. A dok točila, opet se sjeti:
“Oh, pas nije svezan; mogao bi odnijeti kobasicu iz tave! To bi bilo veselo!” U tren oka otrči iz podruma uza stube. No pseto već držaše kobasicu u ustima pa bježi s njome. Milka, ne budi lijena, trči za njim, pa u polje.
Ali pas brži od nje, pa s kobasicom preko oranice.
– Propalo, propalo! – uzdahne Milka. Okrene se, pa će natrag kući i, kako se umorila, iđaše polagano, da se rashladi.
Dotle pivo iz bačve teklo sve više i više, jer je Milka zaboravila zavrnuti pipu, pa kad je vrč bio pun, tako da nije više moglo u nj, poče teći po podrumu i ne zaustavi se, dok bačva ne bi sasvim prazna.
“Strahota! Šta da učinim, da Mirko ne opazi!” vikne i razmisli malo. Napokon se sjeti, da je od posljednjega proštenja ostala vreća lijepa pšeničnog brašna, gore na tavanu, i odluči poći po brašno, da njime pospe podrum.
“Da, kad čovjek u pravo vrijeme štedi, ima štogod poslije u nevolji”, reče samosvijesno. Popne se na tavan, skine vreću i baci je upravo na puni vrč, tako te se prevali, i Mirkovo se piće razli po podrumu.
“Sasvim u redu, gdje je jedno, neka bude i drugo,” pomisli Milka, i prospe brašno po svemu podrumu.
Kad je svoj posao obavila, obradova se i reče:
– Kako li je ovdje sada čisto i uredno!
Oko podne stigne Mirko kući i zapita:
– Dakle, što si mi zgotovila?
– Ah, dragi Mirko – odvrati žena – htjela sam ti ispeći kobasicu; ali dok sam točila pivo, zgrabio ju je pas iz tave, i dok sam trčala za psom, iscurilo je pivo, pa kad sam htjela pivo brašnom isušiti, prevrnula sam još i vrč; nemoj se uznemirivati, podrum je opet posve suh.
– Milka, Milka, to nisi trebala učiniti! – jadni će Mirko. – Pustila si, da ti pas uzme kobasicu, da ti pivo iscuri iz bačve i napokon si prosula naše fino brašno!
– Da, dragi Mirko – ispričavala se Milka – nisam znala, a ti mi nisi ništa rekao.
“Ako ti je žena takva, onda moraš biti na oprezu”, pomisli Mirko. U međuvremenu je skupio lijepu svoticu talira i promijenio je u zlato.
– Vidiš li ovdje lijepih žutaca; stavit ću ih u lonac i zakopati u staji ispod jasala; ali da nikako u to ne diraš, jer će inače biti zlo.
– Ne, Mirko – odgovori žena. – Zaista neću dirati.
Kad Mirko ode, dođu torbari s glinenim zdjelicama i loncima u selo i zapitaju mladu ženu, ne bi li što kupila.
– Ah, dragi ljudi – odgovori Milka – nemam novaca, pa ne mogu ništa kupiti; ali ako vam vrijede dukati, kupit ću.
– Dukati, zašto ne bi vrijedili? Dajte da ih vidimo!
– Idite u staju i kopajte ispod jasala, naći ćete ih; ja ne smijem onamo.
Obješenjaci pođu onamo, stanu kopati i nađu pusto zlato; pokupe ga, pobjegnu i ostave zdjelice i lonce u kući.
Milka mišljaše da bi joj i novo suđe trebalo; a budući da je u kuhinji imala suđa napretek, izbije svim loncima dno i natakne ih na koce oko kuće kao ures.
Kad se Mirko vrati kući i vidi taj novi nakit, zapita ženu:
– Milka, šta si to načinila?
– Kupila sam za one dukate ispod jasala; sama nisam bila tamo; torbari su morali sami kopati.
– Jao, ženo, šta učini! – prepade se Mirko. – Nisu to bili obični žutaci, već čisto zlato: čitavo naše imanje! To nisi smjela učiniti!
– Da, dragi Mirko – pomirljivo će žena. – Nisam znala, trebalo je da mi prije kažeš.
Milka načas zašuti razmišljajući, pa će napokon:
– Slušaj, Mirko, zlato ćemo opet dobiti; hajdemo za lupežima.
– Hajde da pokušamo – pristane Mirko. – Samo ponesi sa sobom maslaca i sira, da putem imamo šta jesti.
– Da, Mirko, ponijet ću.
Zapute se njih dvoje, pa kako Mirko bijaše bolji pješak, Milka iđaše za njim.
“Bolje za mene”, pomisli Milka; “kad se budemo vraćali, bit će mi kraći put.”
Idući tako, stignu do nekoga brda, gdje je s obje strane puta bio dubok kolosijek.
– Evo, kako ljudi kidaju, razdiru i gnječe jadnu zemlju! Nigda se više oporaviti neće – sažalno reče Milka, pa od sućuti uzme svoj maslac i namaže kolosijeke zdesna i slijeva, da ih točkovi ne bi tištali; i kad se pri tom sagnu, otkotrlja joj se jedan sirac iz torbe nizbrdo. Nato će Milka:
– Jedanput sam već prošla ovim putom uzbrdo, neću da njime opet prođem nizbrdo; neka drugi otrči po nj.
Uzme drugi sirac i zakotrlja ga nizbrdo.
No kad se sirci nisu vraćali, pusti Milka i treći sirac nizbrdo i pomisli: “Možda čekaju društvo, jer im se ne da samima ići.” Kad se nijedan sirac više nije vratio, Milka reče:
– Ne znam, šta to znači! Možda treći nije našao puta te zalutao; poslat ću još samo četvrti, da ih pozove.
Kad je četvrti učinio isto što i treći, razljuti se Milka te baci još i peti, pa i šesti nizbrdo – i to bijahu posljednji.
Još neko vrijeme čekaše i prisluškivaše hoće li doći, no kad ih nikako ne bi, ljutito će:
“Bilo bi vas dobro po smrt poslati, jer se ne vraćate; mislite li, da ću vas još dulje čekati? Idem svojim putem, a vi možete trčati za mnom, u vas su mlađe noge nego u mene.” Milka pođe dalje i stigne Mirka, koji je čekaše, da pregrize koji zalogaj. Muž joj reče:
– Daj mi štogod da zagrizem.
Kad mu žena dade suha kruha, zapita muž:
– A gdje je maslac i sir?
– Ah, dragi Mirko – odgovori ona, – maslacem sam namazala kolosijeke, a sirci će naskoro doći; jedan mi je naime pobjegao, a zatim sam druge poslala, da ga zovnu.
– Nije trebalo da to učiniš, Milka – prigovori Mirko. – Maslacem da namažeš put, a sirce da zakotrljaš nizbrdo!
– Da, dragi Mirko, trebalo je da mi to kažeš prije.
Jedući tako suhi kruh, zapita Mirko:
– Jesi li zaključala vrata, kad si odlazila od kuće?
– Ne, dragi Mirko; trebalo je da mi rekneš.
– Idi, dakle, prvo kući i zaključaj vrata, prije nego što pođemo dalje, i donesi štogod drugo za jelo; ja ću te ovdje čekati.
Milka pođe kući i pomisli:
“Mirko bi štogod drugo; maslac i sir mu ne prijaju; uzet ću sa sobom pun rubac suhih krušaka i vrč octa za piće.”
Došavši kući, Milka zakračuna unutarnja vrata, dok kućna istavi i ponese sa sobom, uvjerena da je kuća sigurna ako su kućna vrata na sigurnome mjestu; nije se žurila za Mirkom, misleći da će joj muž to bolje počinuti; kad ga stiže, reče mu:
– Evo ti, dragi Mirko, kućna vrata; možeš i sam kuću čuvati.
– Oh, Bože! – uzdahne – što li ja imam pametnu ženu! Istavi kućna vrata, da svatko može unutra, a unutarnja zakračuna. Sad je prekasno, da opet ideš kući; no kad si ih već amo donijela, treba da ih i dalje nosiš.
– Vrata ću nositi, dragi Mirko – odvrati Milka – ali suhe kruške i vrč s octom bit će mi preteško nositi; objesit ću ih na vrata, neka ih ona nose.
Zatim zađoše u šumu, da potraže lupeže, ali ih ne nađoše. Kako se već smrklo, popnu se na drvo, da noće.
Jedva se smjestiše, kadli naiđu neki probisvijeti, koji odnose ono, što neće s njima, i koji nešto nalaze prije, nego što se izgubi. Lupeži se zaustave upravo pod drvetom, na kojem sjeđaše Mirko sa ženom, nalože vatru i stanu dijeliti plijen. Mirko siđe s druge strane, nakupi kamenja i opet se popne na drvo, da odozgor poubija lupeže. No kamenje ne pogodi cilja. Nato će jedan od lupeža:
– Doskora će jutro, vjetar već trese šišarke.
Milka još jednako držala vrata na ramenu, pa kako je žestoko tiskahu, pomisli da su kruške krive i prišapne mužu:
– Ah, dragi Mirko, bacit ću kruške.
– Ne, Milka – usprotivi se Mirko – mogle bi nas odati.
– Ah, dragi Mirko, moram, suviše me pritištu.
– Pa de, dođavola!
Nato kruške počnu propadati kroz granje, pa lupeži pomisliše, to ptice izbacuju svoju nečist.
Nakon nekoga vremena opet će Milka, koju su vrata sveudilj pritiskala:
– Ah, dragi Mirko, izlit ću ocat.
– Ne, Milka, nemoj to činiti; moglo bi nas odati.
– Ah, dragi Mirko, moram, suviše me pritište.
– Pa de, dođavola.
Nato Milka izlije ocat, te je poškropio lupeže.
– Eto, već i rosa pada! – oglase se lupeži.
Napokon pomisli Milka: “Da me to ipak vrata tako ne pritištu?” pa će svome mužu:
– Ah, dragi Mirko, bacit ću vrata.
– Ne, Milka, odat će nas.
– Ah, dragi Mirko, moram, jako me pritištu.
– Ne, Milka, drži ih čvrsto!
– Ah, dragi Mirko, pustiti ću ih.
– Ej! – promrsi Mirko ljutito – pusti ih pusti, dođavola!
Nato se vrata strovale uz silan gromot, a lupeži vrisnu:
– Evo đavla s drveta! – te pobjegnu i ostave čitavo blago.
Kad njih dvoje rano ujutro siđu s drveta, nađu sve svoje zlato i odu kući.
Došavši kući, reče Mirko ženi:
– Milka, sad trebaš biti marljiva, trebaš raditi.
– Da, dragi Mirko, nastojat ću; idem u polje žeti.
Kad je stigla u polje, stane sama sa sobom razgovarati:
– Hoću li najprije jesti, pa onda žeti, ili ću prvo spavati, pa onda žeti? Ah, prvo ću jesti.
Kad se Milka najela, zadrijema, no ipak počne žeti i, napola u snu, izreže pritom svoju odjeću: pregaču, suknju i košulju. Kad se nakon duga sna probudi, bijaše skoro gola.
“Jesam li ja ili nisam?” progovori Milka, sva bunovna. “Ah ne, to nisam ja.”
Međutim se sunoća, i Milka se požuri u selo; pokuca na prozor svoga muža i vikne:
– Mirko!
– Šta je?
– Htjela bih znati, da li je Milka unutri.
– Jest, jest! – odvrati Mirko. – Bit će da je unutri, spava.
– Dobro, onda sam već zacijelo kod kuće! – vikne i otrči.
Uto naiđe na lupeže, koji htjedoše krasti; pristupi k njima pa im reče:
– Pomoći ću vam krasti.
Lupeži mišljahu da žena pozna prilike mjesta, te pristanu. Nato Milka iziđe pred kuću i stane vikati:
– Ljudi, imate li štogod? Mi bismo krali.
“To će biti veselo!” pomisliše lupeži te se htjedoše lišiti Milke.
– Pred selom je župnikovo repište – prišapnuše joj lupeži. – Idi tamo, pa nam načupaj repe.
Milka otiđe u polje i stane čupati, pa kako bijaše lijena nije se htjela uspraviti. Uto prođe neki čovjek, opazi je i pomisli, to bi mogao biti đavo, koji ruje po repištu; otrči u selo k župniku te mu javi:
– Gospodine župniče, u vašem je repištu đavao i čupa repu.
– Oh, Bože! – oprezno će župnik. – Ja hramljem na jednu nogu; ne mogu otići da ga potjeram.
– Ja ću vas pridržavati – ponudi se čovjek, i putem pridržavaše župnika. A kad stigoše u polje, uspravi se Milka, da se malko protegne.
– Eno vraga! – vikne župnik i njih dvojica stanu bježati; župnik od straha trčaše bolje svojom hromom nogom, nego što je čovjek, koji ga pridržavaše, grabio svojim zdravim nogama.