Ovo je originalna verzija bajke - Modrobradi - Charles Perraulta i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Živio jednom jedan čovjek koji je posjedovao prekrasne kuće i u gradu i na selu, skupocjeno posuđe od zlata i srebra, namještaj ukrašen vezom i pozlaćene kočije, ali njegova je nesreća bila ta što je imao modru bradu. Zbog nje je izgledao ružno i pomalo zastrašujuće, pa se ni jednoj djevojci ni ženi nije svidio, a kada bi ga ugledale, pobjegle bi glavom bez obzira.
Jedna od njegovih susjeda bila je plemkinja i imala je dvije prekrasne kćeri. Jednu od njih dvije Modrobradi je odlučio zaprositi, ali je njihovoj majci prepustio da odabere koja će to biti. Sestre nisu bile oduševljene prosidbom. Jedna drugoj prepuštale su muškarca s modrom bradom jer se ni jedna od njih nije željela udati za njega. Osim što im se nije svidjela njegova brada, više ih je mučilo što se on već više puta ženio, a sve su žene nakon izvjesnog vremena nestale, te nitko nije znao što se točno s njima dogodilo.
Modrobradi je organizirao izlet te pozvao sestre i njihovu majku, njihove dobre prijateljice i još par susjeda da mu se pridruže u kući na selu, gdje bi se svi zajedno trebali jako dobro zabaviti. Bila je to prilika za bolje upoznavanje ženika i njegovih odabranica. Tamo su proveli osam dana.
U kući na selu svi su uživali u dugim šetnjama, lovu i ribolovu, plesu i ukusnim jelima, a najmanje je bilo vremena za spavanje. Uvečer bi sjedili za stolom te se dobro provodili, pričajući šaljive zgode. Sve se činilo vrlo lijepo i idilično, toliko da je jedna od sestara pomislila kako joj više ne smeta modra brada domaćina. Stekla je dobar dojam o njemu.
Nakon što su se vratili s izleta, Modrobradi je oženio mlađu sestru, upravo onu koja je imala lijepo mišljenje o njemu. Nakon mjesec dana rekao joj je da mora otići na put u unutrašnjost. Izbivat će otprilike šest tjedana, a njoj je rekao neka uživa dok ga nema. Mogla je pozvati prijateljice k sebi na druženje, odvesti ih na selo, ako joj je to po volji i biti prava domaćica.
- Izvoli - rekao je Modrobradi - uzmi ove ključeve s kojima možeš otvoriti dva velika spremišta u kojima se nalazi pokućstvo. Uzmi i ključeve da bi mogla koristiti zlatno i srebrno posuđe. Molim te uzmi i ključeve s kojima ćeš moći otvoriti škrinje, gdje se nalazi zlato i srebro, a ovi ostali ključevi služe za otvaranje manjih kovčega prepunih dragulja. Osim njih dajem ti i ključeve koji otvaraju sve odaje u kući. Ovaj mali ključić kojeg ti dajem, otvara malu sobicu smještenu u prizemlju. U nju nemojte ulaziti, ali zato u sve ostale prostorije možeš ući. Ako se dogodi da kojim slučajem uđeš u tu malu sobicu, ne mogu ti opisati kolika će biti moja ljutnja i gnjev. Zato te molim da to ne činiš.
Žena mu je obećala da će poslušati sve što joj je rekao. On ju je poljubio na rastanku, sjeo u kočiju i otišao na put.
Ženine dobre prijateljice i susjede nisu ni čekale njezin poziv da joj dođu u kuću, već su došle same. Njihova želja da vide sve bogatstvo u kući bila je toliko velika da nisu izdržale, a da odmah ne dođu. Dok je njen muž bio kod kuće nisu se usudile ništa pitati ni razgledavati zbog njegove zastrašujuće modre brade, pa su jedva dočekale da ga nema. Stigavši, pregledale su svaku prostoriju u kući. Sobe su bile jedna ljepša od druge, a one su samo uzdisale.
Nakon soba, otišle su pogledati spremišta za pokućstvo. Tamo su se divile raskošnim zidnim sagovima, posteljama, sofama, ormarima, stolićima i velikim zrcalima koji su bili veličanstveni, uokvireni staklom, srebrom ili bakrom.
Smatrale su kako je njihova prijateljica doista sretna što živi u takvoj raskoši i pomalo su joj zavidjele na tome, ali nju nije nimalo zabavljalo razgledavanje svih bogatih prostorija jer je više od svega željela proviriti što se to krije u onoj maloj sobici u prizemlju, gdje nipošto ne smije ući. Ipak, njezina radoznalost bila je velika, pa dok su prijateljice i dalje uživale u razgledavanju, ona se nekim skrivenim stubama brzo spustila do sobice.
Stigavši pred vrata male sobice, sjetila se što joj je muž rekao te se bojala kakvo je zlo može snaći zato što ga nije poslušala. Njezina radoznalost bila je velika i nije mogla odoljeti, a da ne pogleda što se nalazi u sobici. Uzela je ključić i polako otvorila vrata, dok su joj ruke drhtale. Prozori su bili zatvoreni pa nije ništa uspjela vidjeti, ali kroz nekoliko trenutaka je shvatila kako je pod prekriven zgrušanom krvlju, a na zidovima je uočila tijela mrtvih žena. To su sve bile Modrobradove bivše žene koje je usmrtio. Žena je pomislila kako će umrijeti od straha gledajući takav mučan prizor, a pritom joj je ispao ključ kojeg je htjela izvući iz brave.
Nakon što je došla k sebi, podigla je ključ s poda, zatvorila za sobom vrata i otišla u svoju sobu da se malo pribere. Ali to nije bilo nimalo lako jer joj je pred očima i dalje bio onaj stravičan prizor. Na ključiću je ugledala mrlje od krvi i pokušala ih obrisati, ali nikako nije uspijevala. Uzalud je na sve načine pokušavala očistiti krv s ključa, ne sluteći da je ključ začaran te da ni na koji način neće moći potpuno obrisati tragove krvi. Taman kada bi na jednoj strani očistila krv, već bi se na drugoj pojavila nova mrlja i tako stalno.
Modrobradi se te večeri vratio s puta, a žena se, vidjevši ga na vratima, činila ushićenom. Rekao joj je da je na putu zaprimio pismo iz kojeg je saznao da se posao zbog kojeg je otišao na put rješava u njegovu korist. Već je idućeg dana zatražio da mu vrati sve ključeve koje joj je dao, a nju su odale njezine drhtave ruke. Tada je točno znao što se dogodilo.
- Recite mi molim vas - obratio joj se Modrobradi - gdje je ključ od male sobice?
- Sigurno je ostao u mojoj sobi na stolu - rekla mu je žena uplašeno.
- Molim da ga smjesta donesete - odvratio je ljutito Modrobradi.
Žena nije mogla ne donijeti mu ključ, a kada ga je Modrobradi ugledao upitao je ženu:
- Zašto se na ključu nalazi krv?
- Ne bih znala - odvratila je žena.
- Zaista ne znate - rekao je Modrobradi - ali ja točno znam. Poželjeli ste ući u malu sobicu! Stoga, možete slobodno ponovo tamo otići i zauzeti mjesto pored ostalih žena na zidu.
Žena nije mogla sakriti suze te mu se bacila pred koljena moleći ga za oprost. Istinski se pokajala zbog svoje neposlušnosti, ali nije mogla raznježiti Modrobradog jer je njegovo srce bilo hladno i tvrdo poput kamena.
- Bolje je da ne ostanete na životu - rekao je Modrobradi.
- Ako je tako - odvrati žena sa suzama u očima - samo mi molim vas ostavite malo vremena za molitvu.
- U redu, pomolite se - rekao je Modrobradi - a nakon toga znate što slijedi.
Žena je ostala sama i pozvala sestru te joj rekla:
- Sestro Ana, molim te provjeri dolaze li me braća spasiti. Zakorači na vrh kule i pogledaj dolaze li iz daljine na svojim konjima jer su mi obećali da će doći u pohod. U slučaju da ih vidiš, mahni im neka se požure.
Ana se popela na vrh kule, a za to vrijeme joj je sestra dovikivala:
- Ana draga, vidiš li moju braću u daljini?
Sestra joj je na to odgovorila:
- Nažalost, ne vidim ništa osim sunčane prašine i zelene livade.
Modrobradi je za to vrijeme držao pripremljenu sablju u ruci i glasno doviknuo neka siđe s tornja jer će je on u protivnom dohvatiti.
- Molim vas, još samo malo pričekajte - molila ga je žena, a nakon toga je potiho ispitivala sestru Anu jesu li joj se braća pojavila: - Ana, sestro, vidiš li moju braću u daljini?
Sestra joj je dogovorila:
- Još uvijek se nitko ne nazire. I dalje vidim samo sunčanu prašinu i zelenu livadu.
- Naređujem ti da odmah siđeš - vikao je Modrobradi - ili ću te ja dohvatiti.
- Evo, silazim - odvrati mu žena, a nakon toga bi ponovo pitala sestru Anu vidi li njezinu braću u daljini.
Sestra joj je odgovorila:
- Vidim nekoga! Vidim da se digla velika prašina koja nam se približava.
- Jesu li to oni?
- Oprosti sestro, ali nažalost nisu, to je stado ovaca.
- Siđi istog trena - ponovo je vikao Modrobradi.
- Evo, samo tren - odgovorila je žena i ponovo pitala Anu nazire li se nešto u daljini.
- Vidim dvojicu jahača, ali su još dosta daleko od nas - rekla je Ana.
- Hvala dragom Bogu - uskliknula je žena - to su oni, znala sad da će doći. Mahat ću im najjače što mogu kako bi se požurili.
Modrobradi je tog časa potpuno poludio i stao vikati. Žena se pojavila pred njim, plakala od straha, ali on nije imao milosti. Kajanje je neće spasiti te ju je odlučio usmrtiti.
Čvrsto ju je uhvatio za dugu raspletenu kosu i namjerio sablju kako bi joj prerezao vrat. Ona se okrenula prema njemu, pogledala ga u oči te ga zamolila neka pričeka još samo koji tren kako bi se malo pribrala.
- Ne može - rekao je Modrobradi - pomoli se Bogu!
Podigao je visoko ruku...
Tog se trenutka začulo jako kucanje na ulaznim vratima te je Modrobradi zastao. U kuću su ušla dva jahača koja su poletjela prema Modrobradom s mačevima u rukama. On ih je prepoznao, jedan od njih je bio konjanik, dok je drugi bio mušketir te je Modrobradi pokušao pobjeći ne bi li se spasio. Braća su ga sustigla. Proboli su ga mačem, a njihova je sestra sve to gledala i bila prestravljena. Poželjela je zagrliti braću, ali nije imala snage to učiniti.
Modrobradi nije imao ni jednog nasljednika stoga je sve bogatstvo pripalo njegovoj ženi. Dio je poklonila sestri Ani koja joj je pomogla, dio je dala braći da kupe kapetansku službu, a ostalo je ostavila sebi. Nakon nekog vremena se udala za dobrog čovjeka uz kojeg je zaboravila sve one strašne događaje iz prošlosti.
Pouka bajke Modrobradi
Radoznalost se skupo plaća. Iako ponekad nije moguće odoljeti iskušenju, to je samo trenutak koji nakratko zadovoljava naše stanje. Zbog svoje je radoznalosti i nepromišljenosti žena bila osuđena na smrt i nikakvo kajanje je nije moglo spasiti. Mogla se samo nadati da će je braća na vrijeme spasiti, što se na kraju i dogodilo. Da je poslušala muža, možda se to ne bi ni dogodilo.
Iako su danas muž i žena ravnopravni u braku, ako bilo koji od partnera zamoli drugog neka nešto ne čini, tada bi bilo u redu to poslušati. Iako se javi radoznalost u nama, ipak je na partneru odluka hoće li nam odati tajnu ili je zauvijek čuvati za sebe.
Autor: Charles Perrault, Prijevod: Lara Višić
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2018.
Izvor: Lektire.hr