Bio neki siromašan seljak bez zemlje; imao samo malu kućicu i jedinicu kćer. Jednoga dana reče kći ocu:
- Mogli bismo zamoliti svoga kralja i gospodara, da nam dâ nešto krčevine.
Kad je kralj čuo o njihovu siromaštvu, pokloni im još i malo ledine, te je otac i njegova kćerka iskrče, da na njoj posiju žita ili štogod usade. Kad su njivicu već malone prekopali, nađu u zemlji stupu od čista zlata.
- Slušaj - reče otac djevojci - naš je kralj i gospodar bio prema nama milostiv, te nam darovao zemljište: treba da mu damo ovu stupu.
- Oče, ako imamo stupu, a nemamo tučka - usprotivi se kći - morat ćemo i tučak pribaviti; onda je bolje šutjeti.
No otac je ne htjede poslušati, već uzme stupu, odnese je kralju i reče da ju je našao u krčevini, te ga zamoli, da je uzme kao poklon.
Kralj uzme stupu i zapita, nije li još štogod našao.
- Ne! - odgovori seljak.
Nato mu kralj zapovjedi, da mu donese i tučak. Seljak je uporno tvrdio, da ga nisu našli, ali mu nije pomoglo, kao da je u vjetar govorio, te kralj naloži da ga bace u tamnicu i da bude zatvoren sve dotle, dok ne pribavi i tučak. Sluge, koje mu imahu svaki dan donositi kruha i vode, što se već utamničenima daje, čuše kako čovjek neprestance viče: »Ej, da sam slušao svoju kćer! Ej, ej, da sam slušao svoju kćer!«
Sluge pođu kralju te mu jave, kako zatvorenik govori i govori: »Ej, da sam slušao svoju kćer!« te neće ni da jede ni da pije. Nato kralj naredi, da mu dovedu toga čovjeka, pa ga zapita, zašto neprestano nariče: »Ej, da sam slušao svoju kćer!«
- Pa šta je rekla tvoja kći?
- Rekla mi je - kaže seljak - da ne smijem predati stupe, jer ću inače morati i tučak da nabavim.
- Kad imaš tako mudru kćer, pošalji je k meni - zapovjedi kralj.
Kad je djevojka došla pred kralja, on je zapita da li je doista tako mudra, pa ako jest, zadat će joj zagonetku: ako je odgonetne, bit će njegova žena. Djevojka odgovori da će pogoditi, a kralj joj reče:
- Treba da dođeš k meni bez odjeće, pa ipak ne gola, ni jašući, ni vozeći se, ni putom ni izvan puta; ako to umiješ, bit ćeš mi žena.
Djevojka svuče haljine - dakle nije bila obučena; uzme veliku ribarsku mrežu i zamota se u nju - dakle nije bila gola; najmi za novac magarca i priveže mu mrežu za rep, da je vuče - dakle ne bješe ni jahanje ni vožnja; magarac iđaše kolotečinom, te ona samo nožnim palcem dodirivaše zemlju, a to nije ni putom ni izvan puta. Kad je djevojka tako stigla na dvore, kralj reče da je odgonetnula zagonetku i da je time sve pogodila; pusti joj oca iz tamnice, uzme je za ženu i povjeri joj čitavu kraljevsku riznicu.
Prođe nekoliko godina, i kralj jednoga dana iziđe da pregleda vojsku. Kad on van, a to seljaci sa svojim kolima stoje pred dvorima i nude drva na prodaju; u jednih uklenuti volovi, u drugih upregnuti konji. Nekom seljaku, koji je imao tri kobile, oždrijebi se jedna, i ždrijebe legne između dva vola, što stajahu pred kolima. Skupe se seljaci te najednom udri u svađu i grdnju. Seljak što imaše volove dokazuje da je ždrijebe njegovo, jer da su ga njegovi volovi oždrijebili, a seljak, što imaše konje, tvrdi, da su ga oždrijebile njegove kobile. Prepirka dođe čak do kralja i on odluči, da ždrijebe ostane gdje je i ležalo. I tako ždrijebe zapane seljaku, što imaše volove, premda nije bilo njegovo. Drugi ode, plačući i kukajući za ždrebetom. Kad je čuo, da je kraljica veoma milostiva, jer da je i ona seljačkoga roda, uputi se k njoj i zamoli je ne bi li mu pomogla da dobije svoje ždrijebe.
- Ako mi obećaš da me nećeš odati - veli kraljica - reći ću ti. Sutradan, kad kralj pođe na smotru četa, stani nasred ceste, kuda će on proći, uzmi veliku ribarsku mrežu i čini, kao da loviš ribu, istresaj mrežu, kao da je puna.
- Osim toga pouči ga kraljica, što treba da odgovori kralju, ako bi ga što pitao.
Sutradan dođe seljak i stane loviti ribu na suhu. Kada kralj naiđe i vidi šta seljak radi, pošalje skoroteču da pita šta taj ludi čovjek čini. Seljak mu odgovori:
- Lovim ribu.
Kad ga skoroteča zapita, kako može na suhu loviti ribu, seljak mu odgovori:
- Kako god dva vola mogu oždrijebiti ždrijebe, tako i ja mogu na suhu loviti ribu.
Skoroteča donese kralju odgovor, i kralj naloži da seljaka dovedu preda nj. Kad ga dovedoše, kralj mu reče da to nije izmislio on, već netko drugi; i treba da odmah prizna. No seljak ne htjede odati tajne, već neprestance govoraše:
- Bože sačuvaj! Ja sam sâm na to došao.
Nato ga sluge svale na snop slame te mlati po njemu i muči ga, dok napokon ne priznade, da ga je nagovorila kraljica.
Kralj dođe kući i okosi se na svoju ženu:
- Zašto si neiskrena prema meni? Neću više da mi budeš žena; tvoje je minulo, idi u svoju seljačku kućicu, odakle si i došla.
Ipak joj dopusti da pri odlasku može ponijeti sa sobom što joj je najmilije i najdraže.
- Dobro, dragi moj, kad već zapovijedaš, učinit ću. - Stane ga grliti i cjelivati i napokon doda da bi se željela s njim oprostiti. Zatim naredi, da se načini neko ojako piće da popiju na rastanku. Kralj potegne prilično, a kraljica samo malo.
Kralj naskoro tvrdo zaspi. Kad kraljica to spazi, uzme lijepo bijelo platno i zamota ga u nj zatim naloži slugama, da ga odnesu u kola, i ona ga odveze svojoj kućici, gdje ga položi u svoju postelju. Kralj je dan i noć spavao, kao klada, pa kad se probudio, pogleda oko sebe i poviče:
- O Bože, gdje sam? - Zovne svoje sluge, ali ne bi nikoga.
Napokon dođe njegova žena pa će mu reći:
- Dragi kralju i gospodaru, zapovjedio si da iz dvora ponesem sa sobom što mi je najmilije i najdraže; no kako mi ništa nije milije i draže od tebe, povela sam tebe.
- Draga ženo, ti treba da budeš moja, a ja tvoj - nadoveže kralj suznih očiju, i odvede je opet u kraljevske dvore, te se ponovo vjenčaju. Bit će da su živi i dandanas.