Originalna priča za djecu koju su napisala braća Grimm. Necenzurirana i pomalo okrutna priča o lijepoj Pepeljugi koja je imala težak život sa svojom zlom maćehom i polusestrama te kako joj je dobra vila ispunila želju da prisustvuje kraljevskom balu.
Originalna verzija bajke može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente. Savjetujemo da prvo pročitate bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Priča
Oboljela žena nekoga bogatoga čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla:
- Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. - To rekavši, zaklopila mati oči i umrla.
Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom.
Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba da ga i zasluži; van sa služavkom! - navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadu drvene cipele.
- Gle ohole kneginje, kako se dotjerala! - rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.
U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje.
Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.
Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke šta da im donese.
- Lijepih haljina - odgovori jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A šta ćeš ti, Pepeljugo? - zapita otac.
- Otkinite, oče, prvu grančicu što vam dodirne šešir kada se budete vraćali; nju mi donesite.
Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala, da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla.
Pepeljuga je svaki dan triput išla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono što je Pepeljuga upravo zaželjela.
Jednoga dana kralj priredi svečanost, i na nju biše pozvane sve ljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin sebi izabere zaručnicu. Kad su obje sestre čule da će i one ondje biti, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj:
- Počešljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.
Pepeljuga posluša; gorko je plakala: ta i ona bi rado na ples, pa stoga zamoli maćehu da je pusti.
- Čuješ li, Pepeljugo, kako ćeš na svadbu tako prašna i prljava? Nemaš ni haljina ni cipelâ, a htjela bi plesati!
No kako je Pepeljuga sveudilj molila, pristade maćeha i reče:
- Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno.
Djevojka iziđe na stražnja vrata u vrt i vikne:
- Oj vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:
Dobre u lončić,
Loše u želučić!
Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice, i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavicama i kljuckahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove, pa odletjele.
Djevojka odnese zdjelu maćehi; sva radosna mišljaše da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:
- Ne, Pepeljugo; nemaš haljine i ne znaš plesati; samo će te ismijavati.
Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:
- Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. - A u sebi pomisli: "To neće moći nikako."
Kad je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:
- Oj vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:
Dobre u lončić,
Loše u želučić!
Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice, i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavicama i kljuckahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pol sata, bile one gotove, pa odletjele.
Djevojka odnese zdjelu maćehi; mislila je sva radosna da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:
- Ništa ti ne pomaže; nećeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati; mi bismo se tebe morale stidjeti. - Okrene joj leđa i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svadbu.
Kad nikoga više ne bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvce i vikne:
Milo drvce, tresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!
Nato joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeću te svilom i srebrom izvezene cipelice. Pepeljuga brže bolje odjene odjeću i pođe na svadbu. Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu da je neka kraljevska kći - tako bijaše lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljahu, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i trijebi leću iz pepela. Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome; nikako je ne puštaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi:
- Ovo je moja plesačica.
Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati čija je ta lijepa djevojka, te joj reče:
- Hoću da te pratim.
No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je međutim čekao, dok nije došao otac; njemu kaza da je u golubinjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli, da nije možda Pepeljuga, pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svom prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petruljače, što gori u dimnjaku. Pepeljuga je naime brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala k ljeskovom drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću, koju je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela.
Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga k ljeskovu drvcetu te progovori:
Milo drvce, stresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!
Ptica joj baci odjeću još gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svadbu, sve se zadivi njezinoj ljepoti.
Kraljević je čekao dok god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njome. Kad bi drugi htjeli s njome plesati, rekao bi:
- Ovo je moja plesačica.
Podvečer se Pepeljuga spremi kući, a kraljević pođe za njom, da vidi u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepu veliku stablu visjele prekrasne kruške; Pepeljuga se okretno poput vjeverice popne među grane, te kraljević ne znade kamo je iščezla. Čekaše on dok dođe otac, pa mu reče:
- One je neznane djevojke nestalo; mislim da se popela na krušku.
Otac pomisli, da nije možda Pepeljuga; zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je naime s druge strane sišla s kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.
Kad su i treći dan roditelji s polusestrama otišli, Pepeljuga opet pođe k svojoj majci na grob i reče drvcetu:
Milo drvce, stresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!
Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipelice od suhoga zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja. Kraljević je s njome plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao da s njom pleše, kraljević bi rekao:
- Ovo je moja plesačica.
Podvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti; no ona mu i opet tako brzo pobježe, te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipelica prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata.
Drugo jutro pođe s cipelicom k Pepeljuginu ocu, pa mu reče:
- Nijedna druga ne može postati moja žena doli one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Obje se sestre obradovaše, jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelicu i pođe u sobu da je obuje; pri tom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:
- Odreži palac; budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.
Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše.
Moradoše proći pokraj groba, gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u glas:
- Gukni, gukni, o golube,
Krv, gle, curi iz cipele:
Cipela joj premalena,
Zaručnice prave nema,
Kod kuće još ona drijema.
Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila; okrene s konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj nasreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika. Nato joj mati dade nož i reče:
- Odsijeci komadić pete; budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.
Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše.
Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas:
- Gukni, gukni, o golube,
Krv, gle, curi iz cipele:
Cipela joj premalena,
Zaručnice prave nema,
Kod kuće još ona drijema.
Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv projurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; okrene s konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući.
- Ni ova nije prava! - ljutito će kraljević. - Nemate li druge kćeri?
- Ne - odgovori otac. - Još ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene; ali ona ne može biti zaručnica.
Kad je kraljević zatražio da mu i nju pošalju, upade maćeha zlobno:
- Ne; sva je prljava, ne smije se pokazati.
No kraljević je svakako želio da je vidi, i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije lice i ruke, pođe kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku što je s njime plesala i viknu.
- Ovo je prava zaručnica!
Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše. Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije bijele golubice u jedan glas:
- Gukni, gukni, o golube,
Krv ne curi iz cipele:
Cipele joj lijepo stoje,
Zaručnica prava to je.
Kliknuvši, slete sa drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostanu.
Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre, da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli u crkvu, bila je najstarija sestra s desne, a najmlađa s lijeve strane, i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su izlazili iz crkve, bila je najstarija s lijeve, a najmlađa s desne strane; i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako za svoju zlobu i neiskrenost biše kažnjene sljepoćom za čitav život.
Audio priča
Pepeljuga audio priča na hrvatskom jeziku. 👠👑 Bajka je prilagođena maloj djeci, izbacili smo iz nje sve uznemirujuće elemente braće Grimm. Kliknite na play 👇