Originalna priča za djecu koju je napisao Charles Perrault. Necenzurirana priča o lijepoj djevojci koja je živjela težak život sluškinje sa svojim zlim polusestrama i maćehom te njenom odlasku na bal gdje je upoznala princa.
Originalna verzija bajke može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente. Savjetujemo da prvo pročitate bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Priča
Nekoć davno, živio je jedan plemić koji se ponovno oženio, i to najponosnijom i najoholijom ženom koju je svijet ikad vidio. Iz prethodnog braka imala je dvije kćeri koje su, po naravi, bile iste kao njihova majka. Plemić je također imao kćer iz prvog braka, ali neusporedivu u dobroti i ljepoti koju je naslijedila od majke, koja je bila najbolje stvorenje na svijetu.
Tek što su završile svečanosti vjenčanja, maćeha je počela pokazivati svoje pravo lice. Nije mogla podnijeti dobre osobine lijepe djevojke uz koju su njezine vlastite kćeri izgledale još ružnije. Tražila je od nje da radi najteže poslove po kući. Prala je posuđe, stolove, itd. Čistila je sobu svoje maćehe, kao i one u kojima su boravile njene kćeri. Spavala je u tužnom potkrovlju, na krevetu od slame, dok su njene sestre spavale u lijepim sobama gdje su podovi bili presvučeni intarzijama, na krevetima napravljenim po posljednjoj modi i ogledalima u kojima su se mogle ogledati od glave do pete.
Jadna je djevojka sve strpljivo slušala i radila. Nije se usudila reći svom ocu jer bi ju izgrdio; nova je žena u potpunosti upravljala njim. Kad bi završila sve poslove, otišla bi do kutka uz dimnjak i tamo sjedila uz peć i pepeo zbog čega su je prozvali Pepeljuša. Samo ju je mlađa sestra, koja nije bila toliko nepristojna i neljubazna kao starija, zvala Pepeljuga. Međutim, Pepeljuga je, bez obzira na istrošenu i prljavu odjeću, bila stotinu puta ljepša od svojih sestara koje su uvijek bile odjevene vrlo bogato.
Dogodilo se da je kraljev sin organizirao bal i na njega pozvao sve važne ljude. Naše dvije gospođice također su bile pozvane na bal, jer su se u tom kraju isticale kao ugledne. Bile su silno oduševljene ovim pozivom i odmah su se bacile na odabir haljina, cipela i frizura koje će im pomoći da izgledaju najbolje. Ovo je bilo bilo jako teško Pepeljugi jer je ona glačala haljine svojih sestara i popravljala nabore. Po cijele dane nisu razgovarale o ničemu osim o tome kako će se obući.
"Ja ću", rekla je najstarija, "obući crveno baršunastu haljinu s francuskim ukrasom."
"A ja", rekla je najmlađa, "nosit ću svoju uobičajenu podsuknju, ali tada, da bih ju popravila, obući ću svoj ogrtač sa zlatnim cvijećem i prsluk s dijamantnima, koji je daleko od najobičnijeg na svijetu."
Poslali su po najboljeg frizera kojeg su mogli naći da im napravi ukrase za glavu i frizure, a crvene četkice za usne i umjetne madeže dobile su od Mademoiselle de la Poche.
Također su se savjetovale s Pepeljugom u svemu, jer je imala odlične ideje i njezin je savjet uvijek bio dobar. Doista, čak se ponudila i da im popravi frizure, što su one rado prihvatile. Dok je to radila, rekli su joj: "Pepeljugo, ne bi li voljela ići na bal?"
"Jao!" rekla je, "samo mi se rugate; nije za takve kao ja da idu na takva mjesta."
"Sasvim si u pravu", odgovorile su. "Svi bi se smijali da vide Pepeljušu na balu."
Svi, osim Pepeljuge, uredili bi im kosu nakrivo, ali ona je bila jako dobra, pa ih je savršeno popravila i obukla. Bile su toliko uzbuđene da gotovo dva dana nisu ništa jele. Zatim su potrgale više od desetak vezica pokušavajući se čvrsto uvezati tako da imaju što ljepši vitki oblik tijela. Stalno su stajale pred svojim ogledalima. Napokon je došao i taj dan. Išle su na dvor, a Pepeljuga ih je pogledom pratila koliko god je mogla. Kad ih je izgubila iz vida, počela je plakati.
Njezina kuma, koja ju je vidjela svu u suzama, pitala ju je što se dogodilo.
"Voljela bih da mogu. Voljela bih da mogu." Ostatak nije mogla izgovoriti jer su ju prekinule suze i jecaji.
Njezina kuma, koja je bila vila, rekla joj je: "Voljela bi da možeš otići na bal, zar ne?"
"Da", povikala je Pepeljuga s velikim uzdahom.
"Onda", rekla je njezina kuma, "samo poslušaj što ti kažem, i pomoći ću ti da odeš." Zatim je uzela svoj čarobni štapić i rekla joj: "Potrči u vrt i donesi mi bundevu."
Pepeljuga je odmah otišla ubrati najbolju bundevu koju je mogla pronaći i donijela je svojoj kumi, ne mogavši ni zamisliti kako bi joj ova bundeva mogla pomoći da ode na bal. Njena kuma izdubila je svu unutrašnjost bundeve, ne ostavivši ništa osim kore. Kad je završila, dodirnula je bundevu štapićem i ona se pretvorila u prelijepu pozlaćenu kočiju.
Zatim je ugledala mišolovku u kojoj je pronašla šest miševa i svi su još bili živi. Naredila je Pepeljugi da malo podigne vratašca zamke. Dok su izlazili, kako je kojeg miša lagano dodirnula štapićem, tako se ovaj istog trenutka pretvorio u prelijepog konja. Zajedno su činili vrlo lijepu zapregu od šest konja prekrasne zagasito sive, mišje boje.
Kako nije imala kočijaša, Pepeljuga je rekla: "Idem vidjeti ima li štakora u zamci kojeg možemo pretvoriti u kočijaša."
"U pravu si", odgovori joj kuma, "Idi i pogledaj."
Pepeljuga joj je donijela zamku, a u njoj su bila tri ogromna štakora. Kuma je odabrala onog koji je imao najveću bradu, dodirnula ga je štapićem i pretvorila ga u debelog, veselog kočijaša koji je imao najslađe brkove koje su oči ikad vidjele.
Nakon toga joj je rekla: "Pođi ponovo u vrt, a iza kante za zalijevanje naći ćeš šest guštera. Donesi mi ih."
Tek što je to učinila, njena kuma pretvorila ih je u šestoricu sluga koji su poskočili odmah iza kočije, u uniformama cijelim optočenim zlatom i srebrom, približili se što bliže jedan drugome kao da ništa drugo u životu nisu radili osim toga. Vila je tada rekla Pepeljugi: "Pa, sad imaš svu opremu za odlazak na bal, jesi li zadovoljna?"
"O, da", povikala je; "ali moram li ići u ovoj ružnoj odjeći?"
Tada ju kuma dodirne čarobnim štapićem, a istog trenutka njezina se odjeća pretvori u haljinu od srebra i zlata, svu ukrašena draguljima. Zatim joj je poklonila par staklenih cipelica, najljepših na cijelome svijetu. Tako prekrasno obučena, ušla je u svoju kočiju; ali njezina kuma, prije svega, opomene ju da se ne zadržava iza ponoći, govoreći joj, istovremeno, da ako ostane samo jedan trenutak duže, kočija će opet biti bundeva, konji miševi, njezin kočijaš štakor, sluge gušteri, a njena će haljina postati onakva kakva je bila prije.
Obećala je svojoj kumi da će otići s bala prije ponoći; a zatim se odvezla, izvan sebe od sreće. Kraljev sin, kojem je rečeno da je stigla poznata princeza za koju nitko nije znao, dočekao ju je, pružio joj ruku dok je izlazila iz kočije i odveo je u dvoranu gdje je bilo okupljeno društvo. Uslijedila je duboka tišina. Svi su prestali plesati, a violine su prestale svirati. Svi su se divili jedinstvenoj ljepoti neznanke.
Ništa se nije čulo osim prigušenog govora: "Kako je lijepa! Kako je lijepa!"
Sam kralj, star kakav je bio, nije se mogao suzdržati da je ne promatra te je tiho rekao kraljici da odavno nije vidio tako lijepo i ljupko stvorenje.
Sve su dame bile zaokupljene promatranjem njezine odjeće i ukrasa za glavu, nadajući se da će ih sutradan napraviti istim takvim, pod uvjetom da mogu naći tako fine materijale i sposobne ruke za izradu.
Kraljev sin ju je odveo do počasnog mjesta, a zatim zamolio da pleše s njim. Plesala je tako graciozno da su joj se svi sve više i više divili. Posluženo je ukusno jelo, ali mladi kraljević nije pojeo ni zalogaja, cijelo vrijeme je pažljivo gledao u nju.
Otišla je i sjela kod svojih sestara, obasuvši ih s tisuću ljubaznih riječi, dijeleći im naranče i limune koje joj je darovao kraljev sin, što ih je jako iznenadilo jer je nisu prepoznale. Dok je Pepeljuga zabavljala svoje sestre, čula je kako sat udara jedanaest i tri četvrtine, nakon čega se odmah ljubazno nakloni i požuri kući što je brže mogla.
Kad je došla kući, otrčala je potražiti svoju kumu i, nakon što joj se zahvalila, rekla joj da žarko želi i sutradan ići na bal jer ju je kraljev sin zamolio da dođe.
Dok je s nestrpljenjem pričala svojoj kumi sve što se događalo na balu, njene su dvije sestre pokucale na vrata, a Pepeljuga je potrčala i otvorila.
"Dugo ste se zadržale" rekla je, jecajući, trljajući oči i pretvarajući se se kao da je spavala; međutim ona nikad nije spavala dok je netko od ukućana bio daleko od kuće.
"Da si bila na balu", rekla je jedna od njenih sestara, "ne bi ti bilo dosadno. Tamo je bila prelijepa princeza, najljepša što su je oči smrtnika ikad vidjele. Obasula nas je s tisuću ljubaznih riječi i dala nam naranče i limune."
Pepeljuga je izgledala vrlo ravnodušno dok su joj pričale o prelijepoj princezi. Doista, ona ih je pitala kako se zove ta princeza; ali rekli su joj da ne znaju i da je kraljev sin na istim mukama te da bi dao sve na svijetu da sazna tko je ona. Na to je Pepeljuga, smiješeći se, odgovorila, "Ona zaista onda mora biti jako lijepa; vi ste sretnice! Zašto je ne bih i ja mogla vidjeti? O, draga Charlotte, posudi mi svoju žutu haljinu koju nosiš svaki dan."
"Da, sigurno!" povikala je Charlotte; "da posuđujem svoju odjeću takvoj prljavoj Pepeljuši kakva si ti! Stvarno bih bila budala."
Pepeljuga je, doista, i očekivala takav odgovor te je bila jako sretna kad ju je odbila jer bi bila u nevolji da joj je sestra posudila ono što je tražila.
Sljedećeg dana, dvije su sestre bile na balu, ali i Pepeljuga, no sad obučena još ljepše nego prije. Kraljev sin je cijelo vrijeme bio uz nju i nije joj prestajao davati komplimente i upućivati ljubazne riječi. Toliko se zabavljala da je zaboravila što joj je kuma rekla. Mislila je da je tek jedanaest sati kad je čula kako sat otkucava ponoć. Skočila je i pobjegla, brzo poput srne. Kraljev sin ju je slijedio, ali nije ju mogao stići. Iza sebe je ostavila jednu od svojih staklenih cipelica koju je princ pažljivo uzeo. Stigla je do kuće, sasvim bez daha i u svojoj ružnoj staroj odjeći. Od sveg sjaja nije joj ostalo ništa osim jedne malene cipelice, jednake onoj koju je ostavila.
Stražare na vratima palače upitali su jesu li vidjeli princezu kako izlazi. Odgovorili su da nisu vidjeli nikoga osim mlade djevojke, vrlo loše odjevene i koja je više nalikovala siromašnoj seljanki nego princezi.
Kad su se dvije sestre vratile s bala, Pepeljuga ih je pitala jesu li se dobro zabavile i je li lijepa princeza bila tamo.
Rekle su joj da je bila, ali da je otišla čim je sat otkucao ponoć, i to s toliko žurbe da je ostavila jednu od svojih malenih, staklenih cipelica, najljepših na svijetu, koju je kraljević uzeo. Nije radio ništa drugo osim što je cijelo vrijeme gledao u djevojku na balu i zasigurno je bio jako zaljubljen u prekrasnu princezu koja je posjedovala staklene cipelice.
Ono što su rekle bilo je istina; nekoliko dana kasnije kraljev sin je, uz glas trube, najavio da će se oženiti onom čijem stopalu pristaje staklena cipelica. Cipelicu su isprobale princeze, zatim vojvotkinje, pa i dvorjanke, ali uzalud. Doveli su i dvije sestre koje su učinile sve što su mogle kako bi ugurale svoju nogu u cipelicu, ali ni one nisu uspjele.
Pepeljuga, koja je sve to vidjela i znala da je to njezina cipelica, rekla im je smiješeći se: "Da vidimo hoće li meni odgovarati."
Sestre su joj se na to nasmijale i počele se podsmijevati iz nje. Gospodin koji je poslan da ponese cipelicu po zemlji, ozbiljno je pogledao Pepeljugu i, otkrivši je da je jako lijepa, rekao da bi ju i trebala isprobati jer je kraljev sin naredio da svi probaju staklenu cipelicu.
Posjeo je Pepeljugu i stavio cipelicu na njezino stopalo. Otkrio je da ju je vrlo lako obula i da joj je odgovarala kao salivena. Dvije njezine sestre bile su zapanjene, ali još i više kad je Pepeljuga izvukla iz džepa drugu cipelicu i obula je na drugo stopalo. Zatim je ušla njezina kuma i dodirnula čarobnim štapićem odjeću Pepeljuge, čineći ju još bogatijom i veličanstvenijom od bilo koje koju je nosila prije.
Sada su njezine dvije sestre otkrile da je Pepeljuga prekrasna princeza koju su vidjele na balu. Bacili su se pred njene noge kako bi molile za milost zbog svog lošeg postupanja prema njoj. Pepeljuga ih je podigla i, dok ih je grlila, rekla je da im svim srcem oprašta i da ih voli.
Odvedeli su ju kod mladog kraljevića, obučenu onako kakva je bila, a on je mislio da je šarmantnija i više nego prije. Nakon nekoliko dana, oženio ju je. Pepeljuga, koja nije bila ništa manje lijepa, dala je dvijema sestrama smještaj u palači, a istog dana ih je spojila s dva plemića.
Pouka bajke Pepeljuga
Ljepota žene rijetko je blago kojem će se uvijek diviti. Gracioznost je, međutim, neprocjenjiva i još od veće vrijednosti. To je dala kuma Pepeljugi kada ju je naučila da se ponaša poput kraljice. Mladim ženama, u osvajanju srca, gracioznost treba biti važnija od lijepe frizure. Pravi je dar vila. Bez nje ništa nije moguće, a uz njenu pomoć se može učiniti bilo što.
Bez sumnje je velika prednost biti inteligentan, hrabar, dobro odgojen i zdravog razuma. Ti i slični talenti dolaze samo s neba i dobro ih je imati. Međutim, čak vam ni oni ne mogu donijeti uspjeh, bez blagoslova kuma ili kume.
Audio priča
Pepeljuga audio priča na hrvatskom jeziku. 👠👑 Bajka je prilagođena maloj djeci, izbacili smo iz nje sve uznemirujuće elemente Charlesa Perraulta. Kliknite na play 👇
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2019., Izvor: Lektire.hr