Priča govori o nasljedniku starog sultana Hajrudima koji je dijelio samo po potrebi. Abdala je dijelio bogatstvo drugačije od starog sultana, ali je ubrzo shvatio da će prije doći kraj velikom bogatstvu nego što će ga podanici upamtiti u zahvalnosti za sve što im je dobro činio.
Negdje na Indu bijaše nekoć mala država, puna blaga i bogatstva, plodna žitkom i hranom. Ali je blago i bogatstvo, i žito i hrana bilo sve u staroga sultana Hajrudima. Star je bio i mudar sultan Hajrudim – od mudra koljena. Držao je blago i žito u svojoj ruci i dijelio podanicima svakome po potrebi, a nikome do suviška, i tako nije bilo ni raskoši ni bijede u onoj zemlji. U dvoru sultanovu bila tišina, i malo se o njemu znalo, i malo ga tko vidio, jer je on najviše bivao u starom perivoju i mislio o dobru svoje države. I o toj se državi malo znalo po svijetu, a podanici se tužili da i ne znadu e sultana imadu, samo što im susteže, što je njihovo.
No dođe vrijeme, i umre stari sultan Hajrudim bez muška odvjetka; a narod se sastade na vijećanje koga da izabere nasljednikom.
– Nećemo od roda velikog ni plemenitog, niti ćemo od onih koji su bili uz prijestolje Hajrudima, te naučili kako se susteže siromasima što je njihovo. Izaći ćemo na križanje, pa koji nam siromah prvi naiđe, njega ćemo za sultana. Takav je od nas izašao i znat će koji su nam jadi i što nam treba.
A desilo se da su na križanju sjedjela dva pastira: Abdala i Hafid, te razgovarala što bi bilo da se koji od njih dvojice stvori sultanom.
– Ja bih – reče onaj koji se zvao Abdala – u zlato zaodjeo deve i slonove, sio bih na zlatno sedlo pod svilenim i grimiznim krovom, a uza me bi išla svirka na konjima vatrenim. Podanici bi po putovima, kud bih prolazio, sterali kadifu zlatom vezenu i padali nice od čuda i divote. I tako bih prolazio državom da vide e sultana imadu.
I drugi je hotio da kaže što bi učinio da mu je biti sultanom – al uto narod navre iz grada i izabere Abdalu sultanom. A Abdala povede druga svog Hafida da mu bude vezirom.
Mladi sultan bijaše lijep mladić, izvanredne snage, pa mu tako sreća njegova pomuti um.
Došavši u dvor starog Hajrudima, nađe mu se da su velike mramorne dvorane tihe i bez raskoši, i da je perivoj u kom je samo jedna česma tekla između starih paoma – premalo sjajan za njega.
– Ovo nisu dvori za sultana Abdalu! – reče on. – Zazidajte im vrata! Ostavite ih neka spavaju kao i stari Hajrudim. A meni, robovi dižite palače, da se svojim sjajem sa suncem mjere. Neka u njima budu od suha zlata bezbrojne svjetiljke da mogu stvoriti dan uprkos noći – a neka u po dana mogu stvoriti u dvorima tamnu noć. Na svodovima dvorane da se uzdižu zvijezde i mjesec. Česme u perivoju nek teku kao duga, te neka se salijevaju ožareni slapovi vode među pozlaćene čemprese. Hoće li tako dobro biti, Hafide? – upita vezira.
– Dobro će biti, svijetli care – reče Hafid.
I tako poče vladati mladi sultan i kušati dubinu svoga bogatstva u neviđenoj raskoši. Podaniti gledali, čudili se i klanjali. Kud god bi prolazio sultan sa sjajnom pratnjom svojom, padao narod nice.
A sultanu se još više smutio um, te zamislio on da je Bog upro prstom u njega: zbog ljepote, zbog snage i zbog moći njegove, pa zaželio da ga sav svijet vidi i zanavijek upamti.
Stoga mu se domala učini da je sve što bijaše učinio, premalo bilo. Pa tako jedne večeri odredi raskošnu svečanost na kojoj s brda, usred perivoja, padaše u slapovima rujna i plava i narančasta voda, a robinje, bez broja, ogrnute bijelim velima sipale lišće suha zlata u slapove. Dolje je stajao narod opojen i lud od neviđene raskoši, klicao i obezumljen derao haljine u divljoj radosti hvatajući na pregršti lišće od suha zlata što mu ga je voda donosila.
Ali kad je sultan Abdala te noći pošao na počinak, reče on sam sebi: – I ovo nije ništa! Narod će se sutra vratiti svome poslu. Muževi će raditi polja, žene će vesti, a djeca će provoditi svoje igre kao da sultana i ne imadu. U koga je više zlata, opit će se medovinom i uživati bez mjere, al malo će se u pameti svojoj spominjati sultana. I opet neće danju i noću pamtiti da sultana imade!
Spozna dakle Abdala da bi prije došao na kraj svom velikom bogatstvu negoli će ga upamtiti u zahvalnosti oni kojima je dobro činio. Pomisli stoga – neće li se možda glasnije i trajnije zazivati ime mučitelja negoli ime dobročinitelja. Pa stoga od tog dana stade vladati okrutnošću i grozom.
Okrutnost njegova i muke što ih je udarao na narod bile su takove da nikad, ni u snu ni na javi, podanici njegovi nisu ni časa zaboravljali vlast i moć njegovu. I otmjeni dvori i siromašne kolibe bile su pune i prepune straha – jer nije bilo prekršaja tako malena da mu kazna ne bi bila najstrašnija. Zrno riže, uz koje gnjev sultana bijaše, bilo je teže na vagi nego život čovječji.
Kad muka i krv sterahu po cijeloj državi vapaj i jauk, pa kad daleko preko granice države puče glas o sultanu, tad sultan prije počinka zapita svog vjernog vezira Hafida: – Znade li sada vas svijet da na Indu imade sultan?
– Znade, svijetli care!
– A je li dobro tako, Hafide?
– Dobro je, care!
II.
Trajalo to mnogo i mnogo godina, tako te i sultan i vezir ostarjeli. Država je čudom Božjim rađala uvijek nove podanike koji su rasli u strahu i grozi i čekali sigurne muke svoje, a zapuštena zemlja još uvijek je hranila novo drveće na kom je nove muke izmišljao slavohlepni sultan.
I uvijek je pitao sultan vezira:
– Je li dobro, Hafide?
A Hafid, odan slavohleplju sultanovu, odgovarao je:
– Dobro je, care!
Tako jednoga dana pođe vezir na zapovijed sultanovu u kuću bijednog Hasana koji bijaše jučer poginuo pod šibama. Vezir je imao dovesti sam pred cara ženu Hasanovu, Fatimu, koja bijaše ljuto povrijedila cara plačući nad mrtvim Hasanom.
Kad je Fatima uočila vezira i vojnike, znala je da je čekaju i muke i smrt. Stala ona jecati i plakati i otimati se vojnicima naričući:
– Kako ću ostaviti nejaku djecu svoju?
Nato ustane sin njezin mali Mustafa i reče:
– Idi, majko, sultanu. Ako je tebi Bog rekao da nas čuvaš, to je njima rekao da čuvaju i tebe i nas. Nigdje ne možeš biti sigurnija od zla nego kod njih.
Kad je vezir čuo te riječi, iznenadi se i zamisli. Dugo je šutio, a onda zapovjedi vojnicima, da ostave Fatimu i da odu kući.
Kad su vojnici otišli, uputi vezir ženu kako će uteći s djecom preko planine u drugu državu, a vezir ode sultanu i reče mu:
– Bolestan sam, care, pusti me da počinem za tri dana, a Fatimu ne diraj dok se ne vratim. Sam ću ti je dovesti.
Vezir ode u svoje dvore, zatvori se i zapovjedi da nikoga ne puštaju k njemu za tri dana. I tako ostao za tri dana sam i razmišljao o riječima maloga Mustafe. Vezir bijaše već ostario, ta kako je bio bliže smrti nego u mladosti, to je i izbliže vidio što će mu iza smrti trebati. A kako nije bio prvi u zemlji, to mu bilo laglje negoli sultanu dovinuti se pravdi.
Prošla tri dana i vezir dođe pred cara. Kad on tamo, baš doglavnici, koji su već davno zavidjeli Hafidu za milost carevu, pričaju caru kako je Fatima utekla s djecom i kako joj vezir bijaše ovo svjetovao.
– Nesretni Hafide – dočeka ga sultan – je li istina što ovi kažu?
– Istina je, svijetli care!
– A ja sam postavio mučila i izaslao vojnike da traže Fatimu, i stavit ću je na muke kojih još nije bilo. Je li dobro, Hafide? – upita groznim glasom sultan obezumljen od svog nepravednog života.
– Nije dobro, sultane! Ona je preko granice u drugom carstvu, i nećeš je naći.
– A zašto nije dobro, nesretniče? – Glas sultanov drhtao je od gnjeva.
– Nije dobro jer sam se domislio po riječima jednog djeteta da je krivo bilo što smo radili za našeg života. Hajdemo, care, da popravimo što smo skrivili, da dademo milost i da puštamo sve tamničare.
Sultan nije vjerovao svojim ušima, al onda pomisli e je Hafid još bolestan i ne zna što govori. Zato mu reče blago:
– Bolestan si još, Hafide! Idi kući i lezi dok ti se pamet vrati. Ovo bolest iz tebe govori.
Ali vezir ne ode kući. On ostavi dvore svoje i čast vezirsku i ode među narod. Poče narodu pripovijedati kako ga je Bog dozvao k pameti i kako neće mirovati dok ne okaje i ne popravi zlo koje je pomogao činiti na narodu. Bilo je staraca koji su se spominjali, kao i on, sultana Hajrudima, a Hafid je s njima dozivao narodu u pamet dobrotu i mudrost starog Hajrudima. Narod je bez straha počeo pred Hafidom plakati i tužiti mu jade svoje, i okupljao se oko njega gdje god bi se pojavio. Kad je na to sultan Abdala počeo tražiti Hafida da ga uhvati i baci u tamnicu, krio ga je narod i pazio po svojim kolibama kao sveca.
Sve grozniji i grozniji bivao je bijes sultanov i sve strašnije muke što ih je udarao na narod da mu izda Hafida. Al ni u najstrašnijim mukama nije nikada nitko izlanuo gdje se krije Hafid. – A u noći bi nanovo iza dvora starog Hajrudima Hafid sakupljao oko sebe narod, i svi bi slušali kako im priča o pravednosti i o mužu koji je vladao za pravedna vladanja pokojnog sultana.
Uto, jedne noći, novi vezir Jasim, čovjek kukavan i lukav, koji je bez odmora tražio Hafida, bane s vojnicima među narod u polju, uhvati Hafida i još mnoge s njime i baci ih u tamnicu.
III.
U ranu zoru iza te noći sjedio sultan Abdala na svom prijestolju od suha zlata, odjeven u grimiz i kadifu, al oči njegove sijevahu groznije negoli oči lava nad plijenom. Kraj prijestolja stajao lukav, ponizan, i zloban kao guja vezir Jasim i zlorado se smiješio kad su vojnici doveli svezana Hafida i vjerne njegove pred sultana na sud.
– Je li sada dobro, Hafide? – upita sultan plamteći očima.
– Dobro je što god od mene bude, care, jer sam mnogo kriv u životu svome. I tebi će tako biti! – reče Hafid bez straha i pogleda sultanu u oči.
Sultanu se smuti pred očima od gnjeva, boli i stida gdje mu se Hafid tako suprotstavlja.
– Bacite ga natrag u tamnicu i dovedite ga sutra opet dok smislim za njega muke, kakvih svijet nije vidio ni čovjek podnio. A tko od vas, doglavnici moji, izmisli još veće muke nego one koje ja nađem, onome poklanjam milost svoju.
Te noći nitko nije spavao u dvoru carevu. Doglavnici mučili glave svoje, da izmisle što novo i nađu milost carevu, a robovi strepjeli i bojali se što će biti od njih sviju ako li Hafid razbjesni cara.
Svu noć se čulo kako sultan teškim koracima kroči po svojoj odaji, a kad se sunce dizalo, vidješe ga robovi kako stoji do prozora. Kad je malo zatim u svem sjaju i raskoši stupio sultan u veliku dvoranu da sudi Hafidu, nitko nije znao što je donijela ova noć u njegovo okrutno srce, i svi su strepjeli kao trske. Samo Jasimu su podrhtavale usne od zloradosti dok se klanjao do zemlje sultanu.
Kad bje izveden Hafid, započne sultan Abdala s prijestolja govoriti. Lice mu bilo blijedo i upalo, a govoraše svečanim glasom:
– Slušajte vi svi, vjerni moji, riječi moje! Ne trebam savjeta vašega za muke Hafidu. Dosjetio sam se mukama i stravi koje dosada još ljudski um nije dosudio krivcu nijednome. Strašne će biti i prestrašne kao i krivnja njegova. Strepi, Hafide, i slušajte vjerni moji! – Onda nastavi sultan:
– Hafide, u velikih ćeš muka poginuti i ispod moje vlasti uteći nećeš. Ali nećeš znati koje sam ti muke odredio. Nećeš znati gdje će te zateći, i živjet ćeš ili godinu dana ili dan, dva dana ili možda još samo sat jedan i u toj velikoj stravi pred sigurnom pogibli. Razvezat ću sada verige tvoje, i ti ćeš misliti da si slobodan. Idi! Raduj se slobodi svojoj, ako možeš! Moja zapovijed je odredila, a moje oko će paziti da ne umakneš strašnoj kazni pred kojom ćeš drhtati na svakom koraku, a nećeš je upoznati dok te ne stigne. Kad se skloniš u džamiju od straha, koji će te posvuda dan i noć pratiti, nećeš znati nije li iza vrata džamije postavljen onaj koji ima da ti utisne nož u srce. Kad utekneš u polje daleko, nećeš znati, nisam li baš tamo dao iskopati i prekriti rupu u koju ćeš pasti među guje i guštere da truneš za živa, a nitko da ne čuje zapomaganje tvoje. Kad ti djeca tvoja donesu jagoda, nemoj da ih jedeš! Jer sam možda neuku i malenu djecu tvoju dao lukavo navesti da beru i otrovane jagode. Kad uvečer legneš kako bi počinuo izmoren od strave, nećeš znati nisam li podsjekao gredu na kući tvojoj i nisam li baš tu noć odredio da ti na prsa legne sav krov tvoj i da ti ne da dahnuti, dok ne umreš – jer ti si, Hafide, i dahom svojim kriv meni.
Govorio sultan, i sve bljeđe je bilo lice njegovo, i sve čudniji pogled njegov. Sve mirnije i jasnije bivale su oči Hafidove kojima je gledao ravno u oči sultanu.
Kad je sultan prestao, ne bijaše čuti ni daha u dvorani.
Onda se javi Jasim. On je jedva suzdržavao zloradost svoju pa poče laskavim glasom:
– Veliki i moćni sultane! Izmislio si što samo um i moć tvoja izmisliti mogu. Ali dopusti da pitam: koga ćeš izabrati da bdi i pazi da ne uteče krivac ovaj? Tko će odrediti dan i način muke i smrti njegove? Ako zapovjediš meni, vjernom sluzi svome, ja ću odano i – – –
– Ne – prekine ga sultan obrativši se Jasimu strašnim pogledom. – Onaj koji će bdjeti i paziti da ne uteče krivac ovaj, onaj koji će u neizvjesnosti i strahu držati svaki dan njegov i cijeli njegov život – to nećeš biti ti, podli i laskavi Jasime!
– A tko će biti taj? – jedva šapne Jasim.
– Strašne ti se čine muke, je l’, Jasime, kojima sam zaprijetio Hafidu! A nisi se dosjetio, kukavni zlobniče, da i ti, i ja, i svi mi idemo pod kaznom i mukama ovim kroz život! I da smo i mi krivci koji ih zaslužujemo. Onaj koji našu sigurnu, a neizvjesnu smrt i muke naše svaki čas drži nad nama uzdignute, koji bdi da ne utečemo mi, krivci kratkovidni – to je Bog, i on će suditi Hafidu i sultanu Abdali. Bog kojega sam noćas upoznao! – A tebi, Jasime, koji ne strepiš pred njim nego preda mnom, sudit ću još ja! – Vodite ga, i neka padne glava njegova. – Ovo je posljednja odredba sultana Abdale.
Onda sultan sađe s prijestolja i reče Hafidu:
– Sjedi ovamo i vladaj, Hafide, jer si prije mene upoznao pravdu. – A meni otvorite zazidane dvore starog Hajrudima da u njima i u tišini njihovoj do kraja proživim i domislim misli svoje štono su me noćas pohodile.
I tako bilo. A Hafid je vladao još mnoge i mnoge godine i popravio na sinovima zlo što ga bijaše počinio na ocima. Narod je hvalio Boga koji bijaše ganuo srca vladara riječju djetetovom, a Bog, kao što to bijaše spoznao Abdala, držaše i nad prijestoljem Hafidovim uzdignutu, a neizvjesnu smrt njegovu.