Robinson Crusoe je priča za djecu o najpoznatijem brodolomcu svih vremena koji je više od pola života proveo na pustom otoku gdje su mu se dogodile razne dogodovštine.
Robinson Crusoe rođen je u Yorku 1632. godine. Odrastao je igrajući se na seoskom imanju svoga oca sa svoje dvoje braće i dvije sestre. Njegov otac silno je želio da mu sin postane odvjetnik ili sudac, ali sve što je Robinson htio je biti moreplovac. Otac nije odobravao da se njegov sin, i to još plemić, bavim skitnjom, ali ništa nije moglo razuvjeriti mladog Robinsona da se već s 19 godina ukrca na svoj prvi brod i otisne na more.
Za vrijeme njegovog prvog putovanja, događale su se brojne nevolje. Zapali bi u oluju ili bi se dignuo tako jak vjetar da se činilo kako će prevrnuti brod. Nekada bi nestalo vode ili hrane na brodu ili bi ih napali gusari. U takvim trenucima Robinson bi poželio da je poslušao oca i ostao kod kuće, ali čim bi oluja prestala i prilike se smirile, zaboravljao bi na povratak kući i uživao u pustolovini.
Jednog dana, Crusoe je pozvan na Gvineju na jednu plantažu. Ukrcao se na novi brod i krenuo na put, ali brod se na pola puta pokvario i kapetan je morao skrenuti s rute prema obližnjem otoku da ga poprave, ali tada se pred brodom stvorila hrid koju mornari nisu vidjeli i brod se nasukao. Mornari su poskakali u čamce za spašavanje, ali onda su se digli veliki valovi i počela je bjesnjeti oluja. Čamci su se prevrnuli i Robinson je pao u more, pa izgubio svijest.
Robinson Crusoe probudio se na kopnu. Činilo se kao da na njemu nema nikoga drugog. Prvo što je trebao napraviti bilo je pronaći vodu i sklonište kako ga ne bi napale divlje zvijeri. Nakon što je pronašao rječicu i dobro se napio, Robinson se popeo na stablo i tamo odspavao.
Sutradan je Crusoe primijetio da se na plažu nasukao jedan čamac. S njime je otplovio do olupine broda i s njega skupio svu hranu koju je ponašao. Uzeo je i piće i neko oruđe da s njime lakše napravi sklonište. Kada se vratio na kopno, Robinson je krenuo istraživati unutrašnjost. Popeo se na brod i shvatio da je okružen morem sa sve četiri strane. Bio je na otoku. Morao je izgraditi sebi sklonište kako bi preživio prije nego naiđe neki brod i spasi ga.
Od dasaka koje je pronašao na velikom brodu Robinson je napravio kolibu, a od jedra šator gdje je čuvao hranu da se ne smoči. Svaki dan Robinson je lutao po otoku i sve bolje ga upoznavao. Pronašao je i stado divljih koza, koje je nekada lovio i njima se hranio. Vode je bilo u izobilju, kao i raznog jestivog voća, ali iako je bio siguran od glad, Robinsonu je smetala samoća. Neko vrijeme zapisivao je misli u dnevnik, ali i s tim je morao prestati kada mu je nestalo crnila.
Kako bi smetnuo misli sa samoće, Robinson je svaki dan naporno radio. Nadograđivao je svoju kolibu, učvrstio je, podigao je zid za slučaj da ga napadnu neprijatelji, te doveo dvije koze s druge strane otoka i pripitomio ih. Robinsonu je na otoku puno toga i nedostajalo jer nije znao kako napraviti neke stvari, na primjer - svijeće, ali zato je od stvari koje je imao na otoku mogao napraviti još jedan logor na drugom kraju otoka, a od ostataka je pokušavao napraviti čamac.
Jednog dana Robinson se razbolio. Dobio je malariju zbog čega je patio od strašne groznice. Cijele dane ležao je u špilji, drhtureći, previše slab da išta pripremi za jelo ili da donese vode za piće. Nakon nekoliko dana provedenih u bunilu i snu, napokon se počeo oporavljati.
Kad se oporavio, Robinson je počeo obilaziti otok i skupljati voće za zimnicu. Nakon što bi ga nabrao, objesio bi ga na stablo i osušio. Kada je započelo kišno razdoblje, povukao se u špilju i ne bi izlazio po nekoliko dana jer su kiše bile velike i praćene jakim vjetrom. Robinson je s vremenom naučio kako se smjenjuje kišno i sušno razdoblje, pa je u skladu s time planirao svoje poslove.
Kada su kiše prestale, Robinson se uputio na drugu stranu otoka i shvatio da je tamo priroda mnogo ljepša. Bilo je više zelenja i hrane, more je bilo mirnije i sve je vrvjelo raznim zanimljivim životinjama. Čak je upio uloviti i pripitomiti jednu papigu. Na jednom mjestu na otoku prokopao je zemlju i tamo posadio žito. Nekoliko žetvi uopće nije koristio novoniklo žito za jelo, nego ga je koristio kao sjeme, sve dok nije dobio dovoljno žita da od njega može mljeti brašno i praviti kruh.
Ono što mu je bilo najteže, bilo je napraviti lonce od ilovače. Nikako da ih napravi dovoljno čvrste. Ipak, malo po malo, uspio je napraviti dovoljno dobar lonac. Odmah je u njemu skuhao meso i uživao jer više nije morao jesti samo pečeno meso. A od koža koje su mu ostale, počeo je sebi raditi odjeću, jer su mu se sve košulje koje je pronašao na brodu već bile izderale. Koze su mu davale i mlijeko od kojih je radio sir i maslac.
Jednog dana, kada je Robinson šetao pješčanom plažom, silno se iznenadio kada je u pijesku vidio otisak ljudskog stopala. To ga je toliko uplašilo da je pobjegao u svoj logor i nije se iz njega maknuo tri dana. Kada je napokon skupio hrabrosti, vratio se na plažu i provjerio da li je to njegovo stopalo, pa shvatio da je ono mnogo veće. Sljedeće dvije godine Robinson je proveo u strahu od nepoznatog došljaka, a onda je napokon doista i vidio čamac u daljini.
Jureći se spustio na plažu i vidio da je ona sada puna ljudskih kostiju. Shvatio je da su to divljaci koji tek ponekad dođu na njegov otok sakriti se od lošeg vjetra ili morskih struja. Počeo je razmišljati kako da se obrani od tih kanibala ili spasi neku od njihovih žrtva. Ali priliku nije imao godinama. Tek kada je prošlo više od dvadeset godina otkako je došao tamo, Robinson je vidio da je netko zapalio vatru na njegovom otoku. Nakon nekog vremena vidio je i kanue, što je bio znak da su kanibali došli na otok. Robinson je brže bolje krenuo spasiti žrtvu koju su namjeravali pojesti.
Čovjek kojeg je Robinson spasio od kanibala također je bio divljak, ali iznimno zahvalan. Robinson ga je odveo u svoj logor i nazvao ga Petko. Naučili su se sporazumijevati i učiti jedno drugo svojem jeziku. Petku je Robinson bio neobičan, ali neobičniji bili su mu njegova puška i oruđe. Petko je naučio pomagati Robinsonu u vođenju kućanstva, obradi zemlje i hrane te postavljanju obrane. Sada su zajedno napokon mogli napraviti bolji čamac i možda otići s otoka.
Ali jednog dana ponovo su vidjeli kanibale kako dolaze s novom žrtvom, pa su morali pohitati u pomoć jednom Španjolcu kojeg su divljaci htjeli pojesti. Španjolac im je rekao da je on isto brodolomac i da je ostatak njegove posade ostao na kopnu. Robinson je odlučio pomoći brodolomcima i dovesti ih na svoj otok, gdje će imati hranu i zaštitu.
Ali brodolomci su se pokazali kao rulja koje se pobunila i zarobila svog kapetana. Robinson i Petko su ga oslobodili i s još nekoliko mornara odlučili poraziti zle mornare. Kada im je to uspjelo, napokon su mogli doći do broda, koji je, uz malo popravka, opet bio dobar za plovidbu.
Kada se Robinson Crusoe napokon vratio u svoju rodnu zemlju, roditelji su mu već bili umrli, ali pronašao je svoje dvije sestre i nećake od svog brata. Kako tamo nije više imao imanja, odlučio je otići u Lisabon, pa na svoje imanje u Brazil. Imanje u Brazilu bilo je veliko i radilo je besprijekorno, pa je Robinson mogao uživati u njemu do kraja života. Kasnije se i oženio, pa lijepo živio sa suprugom i troje djece.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
V.B.