Sebični div prekrasna je priča za djecu. Div nije htio da mu se djeca igraju u vrtu, pa ih je protjerao, ali to ga je koštalo, u vrtu su nastupile vječna jesen i zima.
Svaki dan kad su se vraćala iz škole djeca su se odlazila igrati u vrt. Bio je to zaista prekrasan vrt sa zelenom travom gdje je raslo cvijeće baš poput zvijezda. Vrt nije krasilo samo cvijeće i mekana trava, nego i dvanaest breskvi koje su u proljeće znale procvjetati u nježnim cvjetovima biserne i rumene boje, dok bi ujesen rodile ukusnim i bogatim plodom.
Dok su se djeca igrala ptice bi tako lijepo i slatko pjevale da bi djeca znala zastati kako bi ih mogla slušati.
"Stvarno nam je lijepo ovdje!" - dovikivali bi jedni drugima.
Jednog dana se vratio div. Bio je kod prijatelja ljudoždera, a kako je živio s njim sedam godina imao mu je priliku reći sve što je želio. Nakon što je prošlo sedam godina shvatio je kako je došlo vrijeme da se vrati u svoj dvor. Kad je došao vidio je djecu kako se igraju.
"Što vi radite ovdje?" - viknuo je i sva su se djeca razbježala.
"Ovo je samo moj vrt, svatko to može vidjeti! Ne dozvoljavam nikome da se ovdje igra! To mogu samo ja." - viknuo je div. Krenuo je podići visok zid kako bi postavio ploču na kojoj je stajao natpis:
"Prekršitelji će biti kažnjeni!"
Bio je to zaista sebičan div. Jadna djeca se više nisu imala gdje igrati. Pokušala su na cesti, ali cesta je bila puna prašine te tvrdog kamenja i to im nikako nije odgovaralo.
"Kako smo prije bili sretni!" - govorili su jedan za drugim.
Napokon je došlo proljeće i cijelo mjesto je bilo ispunjeno malim pticama i prekrasnim cvijećem. Samo je u vrtu sebičnog diva još uvijek bila zima.
Ptice više nisu željele pjevati u vrtu kad nije bilo djece, a drveće kao da je zaboravilo cvasti. Jednom se u travi pojavio čudesan cvijet, ali kad je ugledao ploču s natpisom, rastužio se i povukao u zemlju. Jedini kojima je odgovaralo što ništa ne cvijeta bili su mraz i snijeg. Proljeće kao da je zaboravilo na ovaj vrt i odlučilo ga je preskočiti.
Snijeg je pokrio travu, a mraz je ukrasio drveće. Nakon toga je došao vjetar sjeverac i odjenuo krzno. Po cijele dane je otpirivao dimnjake.
"Kako je ovdje lijepo! Mogli bi pozvati i tuču pa da nam bude zanimljivije!" - rekao je vjetar.
Zatim je došla i tuča. Svaki dan je po tri sata udarala u krov dok nije razbila škriljeve pločice i potom je kružila oko vrta. Imala je na sebi sivu odjeću.
"Nije mi jasno zbog čega proljeće kasni! Nadam se da će se vrijeme uskoro promijeniti!" - čudio se div.
Ali proljeće nije došlo kao ni ljeto. Jesen je urodila zlatnim plodom, ali ne u njegovu vrtu. Jesen je smatrala kako je div previše sebičan i da nije zaslužio ništa bolje.
Tako je u vrtu sebičnog diva bila uvijek zima, pa su mraz, snijeg i tuča zalazili između drveća. Jednog dana je div ležao na krevetu i začuo prekrasnu melodiju. Tako mu je slatko zvučala u ušima da je pomislio kako prolaze dvorski glazbenici.
Ali to je bila samo jedna mala konopljarka koje pjevala ispod prozora. Kako div već dugo nije čuo pjev ptica učinilo mu se kao da čuje najljepšu pjesmu. Tuča je u tom trenutku prestala divljati, a kroz prozor je ušao čudesan miris.
"Izgleda da napokon dolazi proljeće! - uzviknuo je div, skočio iz kreveta i pogledao kroz prozor.
Što je mogao vidjeti? Ugledao je prekrasnu sliku. Kroz rupu u ogradi ušla su djeca i sjedila na drveću. Na svakom drvetu je vidio jedno dijete, a kako je drveće voljelo djecu, odmah se na granama pojavilo lijepo cvijeće.
Ptice su veselo letjele i cvrkutale, a cvijeće je izvirivalo iz trave i cijelo vrijeme se smijalo. Bila je to zaista čudesna slika. Dok se priroda veselila buđenju, u jednom je kutu još uvijek boravila zima.
Bio je to najdalji kut, a u kutu se nalazio dječak. Nije bio visok kao druga djeca pa se nije mogao popeti na granu. Umjesto toga je cijelo vrijeme hodao oko drveća i plakao. Jedno je drvo još uvijek bilo pokriveno snijegom i mrazom, a sjevernjak je puhao iznad njega.
"Požuri maleni dječače i popni se!"- reče drvo dječaku i sagne se koliko je moglo. To nije pomoglo jer je dječak bio premalen. Div se raznježio od tog prizora.
"Što sam bio sebičan! Sad mi je jasno zbog čega nije bilo proljeća! Podići ću dječaka na drvo, a potom ću srušiti zid i moj će vrt zauvijek biti dječje igralište." - rekao je div.
Div je bio tužan zbog toga što je otjerao djecu. Približio se laganim koracima koliko je god mogao i došao do vrta. Ali djeca kad su ga vidjela toliko su se prestrašila da su odmah pobjegla i u vrtu je ponovno zavladala zima.
Jedino mali dječak nije pobjegao jer su mu oči bile pune suza i nije vidio diva kako se približava. Div se prišuljao iza leđa, nježno ga primio za ruku i podigao na drvo.
Istog trena pojavilo se cvijeće i ptice su počele pjevati. Maleni je dječak bio toliko sretan da je raširio ruke te zagrlio i poljubio diva. Druga djeca kad su vidjela da div više nije opasan, došla su u vrt, a dopratilo ih je i proljeće.
"Draga dječice to je sada vaš vrt!" - rekao je div i potom uzeo sjekiru kako bi mogao srušiti zid. Kad je bilo davanaest sati ostali ljudi iz mjesta krenuli su na trg i vidjeli diva kako se igra s djecom u najljepšem vrtu. Djeca su se tako igrala svaki dan, a navečer bi dolazili divu da mu požele laku noć.
"Ali gdje je vaš maleni prijatelj? Onaj mališan kojem sam pomogao da se popne na drvo!" - pitao je div. Njega je najviše volio jer ga je mališan poljubio.
"Ne znamo, nismo ga vidjeli!" - rekla su djeca.
"Recite mu neka dođe sutra!" - rekao je div.
Ali djeca su mu rekla kako ne znaju gdje dječak živi i da ga prije tog dana nikad nisu vidjeli. Div se odmah rastužio.
Svako popodne kad bi završila škola dolazila su djeca kako bi se mogla igrati s dobrim divom. Iako je bio sretan što djeca dolaze, u sebi je tugovao zbog mališana. S vremenom je sve više počeo pričati o njemu.
"Volio bi ga vidjeti!" - govorio je div.
Prošlo je već dosta godina i div je ostario. Nije se više mogao igrati s mališanima, pa je sjedio u velikom naslonjaču, divio se svom vrtu i gledao djecu kako se igraju.
"Ima tako puno lijepog cvijeća!" - pričao je div.
Jednog hladnog zimskog jutra pogledao je kroz prozor. Više nije mrzio zimu jer je znao da mora doći vrijeme kad će proljeće odmoriti s cvijećem.
Bila je to zaista prekrasna slika. U najdaljem kutu vrta pojavilo se prekrasno drvo s bljeđim cvjetovima. Grane su bile od zlata i s njih su visjeli srebrni plodovi. Ispod je stajao mališan za kojim je toliko patio.
Div nije mogao vjerovati što vidi i odmah je otrčao do djeteta, ali kad mu je prišao postao je ljut.
"Tko se usudio povrijediti te?" - viknuo je div.
"Ne, mene ništa ne boli jer to su rane od ljubavi!" - rekao je dječak.
"Tko si ti?" - upitao je div i od straha kleknuo pred malo biće. Dijete se samo osmjehnulo i reklo:
"Jednom si mi dozvolio da se igram u tvom vrtu, a danas ću ja tebe povesti u svoj vrt, u raj."
Kad su popodne došla djeca našla su diva kako spava vječnim snom ispod drveta, pokriven bijelim cvijećem.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
S.Š.