Ovo je originalna verzija bajke - Sedam gavrana - braće Grimm i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Imao neki čovjek sedam sinova, a nijedne kćeri, premda je želio; napokon se njegova žena opet ponada djetetu, i rodi djevojčicu.
Radost bijaše velika, ali dijete slabašno i malo, pa ga je odmah trebalo krstiti. Otac pošalje jednoga dječaka na bunar, da donese vode za krštenje; i ostala šestorica pođu s njime, a kako svaki htjede da zahvati, padne im vrč u studenac. Dječaci stajahu kao smrznuti, ne znajući što da rade; ne usude se vratiti kući.
Kad ih nikako ne bi, uznemiri se otac:
- Zacijelo su igrajući se opet zaboravili. Obijesna mladež. - Bojaše se, da mu dijete umre nekršteno, te onako zlovoljan vikne:
- Pretvorite se svi u gavrane, dabogda!
Jedva je to izgovorio, kad li začuje šum u zraku iznad svoje glave; pogleda uvis i opazi, kako se sedam gavrana, crnih poput ugljena, diglo i odletjelo.
Roditelji ne mogahu oporeći prokletstva da djeca budu odčarana, i koliko god bijahu žalosni, što izgubiše svojih sedam sinova, tješili se donekle svojom dragom kćerkom, koja je ubrzo ojačala i svakim danom bivala ljepša.
Dugo vremena ona nije znala da je imala braće, jer su roditelji pazili da ih ne bi spomenuli. Jednoga dana slučajno čuje kako ljudi o njoj govore da je doista lijepa, ali da je upravo ona kriva nesreći svoje sedmero braće.
To nju strašno rastuži i ona pođe ocu i majci te ih zapita da li je imala braće i kamo su nestali. Roditelji nisu više mogli sakrivati tajne te joj napokon rekoše, da je to sudbina, a njezino rođenje da je samo bezazlen povod tome. No djevojku iz dana u dan uznemirivaše savjest zbog toga i mišljaše, da bi braću trebalo nekako izbaviti. Nemaše mira ni pokoja, dok jednoga dana ne krenu u daleki svijet, da pronađe svoju braću i oslobodi, pa stajalo je što mu drago.
Ništa drugo ne ponese sa sobom osim jednoga prstenčića, što joj ga roditelji dadoše za uspomenu; zatim kruh, da ima, kad ogladni; vrčić vode, da ima, kad ožedni, i stoličicu, da sjedne, kad se umori. I tako je išla te išla, daleko, daleko, do nakraj svijeta i došla k suncu; a sunce bijaše prevruće i strahovito, jer je proždiralo malu djecu. Djevojka brže pobjegne i pohiti k mjesecu, a on bijaše suviše hladan, i strašan, i opak, pa kad je opazio dijete, progovori:
- Mirišem, mirišem ljudsko meso.
Djevojka se brže udalji i dođe k zvijezdama; one bijahu dobre i prijazne, a svaka je sjedila na posebnoj stolici.
Danica ustane, dade joj pileću košticu i pouči je ovako:
- Bez ove koštice ne možeš otvoriti staklenoga brda, a u staklenom se brdu nalaze tvoja braća.
Djevojka uzme košticu, pomno je zamota u rupčić i zaputi se dalje; napokon stigne do staklenoga brda. Vrata bijahu zaključana, i ona htjede izvaditi košticu, ali kad razmota rupčić, on prazan; izgubila dar dobrih zvijezda.
Šta da počne? Htjela bi izbaviti svoju braću, a nema ključa od staklenoga brda. Dobra sestrica uzme nož i odreže sebi mali prstić, stavi ga u vrata i otvori ih.
Kad je ušla, evo ti joj ususret patuljčića, koji je zapita:
- Šta tražiš, dijete moje?
- Tražim svoju braću - odgovori djevojka - sedam gavranâ.
- Gospoda gavrani nisu kod kuće - reče joj patuljak. - Ali ako želiš čekati, dok se vrate, uđi.
Zatim patuljčić donese jelo za gavrane na sedam tanjurića i u sedam vrčića, a sestrica sa svakoga tanjurića okusi mrvicu i iz svakoga vrčića popije po gutljajčić; a u posljednji vrčić spusti prstenčić, što ga imađaše sa sobom.
Najednom se oču u zraku lepršanje i lelek.
- Eno dolijeću gospoda gavrani - upozori patuljčić.
Kad se spustiše, htjedoše jesti i piti, pa potražiše svoje tanjuriće i vrčiće. Pri tom stadoše pitati jedan za drugim:
- Tko je jeo iz moga tanjurića?
- Tko je pio iz moga vrčića? To su bila ljudska usta.
A kad sedmi ispi do dna, dokotrlja mu se prstenčić. Gavran pogleda i prepozna prsten svoga oca i svoje majke.
- Bože daj - vikne - da je naša sestrica ovdje; onda smo izbavljeni.
Kada djevojka prisluškujući za vratima oču tu želju, iziđe pred braću, i u taj čas poprime gavrani opet svoje ljudsko obličje. Svi se milovahu i cjelivahu, a onda veselo odoše doma.