Ovo je originalna verzija bajke - Šestorica koja su obišla svijet - braće Grimm i može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente u radnji. Savjetujemo roditeljima da prvo pročitaju bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Bio neki čovjek, koji je umio svašta; služio u ratu valjano i hrabro, no kad je rat svršio, otpustili ga davši mu tri filira popudbine.
"Čekaj, nećemo baš tako. Nađem li pravih ljudi, dat će mi kralj blago čitave zemlje", razljuti se ratnik i pođe u šumu, gdje nađe nekoga čovjeka, koji je iščupao šest stabala, kao da su žitne slamke.
- Bi li mi htio biti sluga, i poći sa mnom?
- Hoću, samo ću prvo odnijeti ovaj naramak drva svojoj majci - odgovori čovjek, pa uzme jedno stablo, omota ga oko pet drugih, digne naramak na rame i odnese. Zatim se vrati i pođe sa svojim gospodarem.
- Nas ćemo dvojica - reče ratnik - doista obići sav svijet.
Išli neko vrijeme te naišli na lovca gdje kleči nišaneći.
- Čuješ, lovče! Što to strijeljaš? - zapita ga ratnik.
- Eno, dvije milje odavde sjedi muha na hrastovoj grani; hoću da joj izbijem lijevo oko.
- Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik - Kad smo nas trojica zajedno, obići ćemo sav svijet.
Lovac pristane i pođe s njima. I tako njih trojica dođu do sedam vjetrenjača, na kojima se krila naglo okretala, premda vjetra ne bijaše ni slijeva ni zdesna - baš ni listak da zadrhti.
- Ne znam, šta to tjera vjetrenjače, nema ni lahora - začudi se ratnik i pođe sa svojim drugovima dalje. Kad prođoše dvije milje, opaze čovjeka gdje sjedi na drvetu: začepio jednu nozdrvu, a puše kroz drugu.
- Pa što radiš tu gore? - zapita ratnik.
- Eno, dvije milje odavle stoji sedam vjetrenjača, a ja, vidiš, pušem i okrećem ih.
- Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik. - Kad smo nas četvorica zajedno, možemo obići sav svijet.
Puhalo siđe i pođe s njima. Nakon nekoga vremena opaze čovjeka gdje stoji na jednoj nozi, a drugu otkopčao i položio kraj sebe.
- Ti se udobno namjestio, da počineš - progovori ratnik.
- Ja sam trkač - odvrati čovjek. - Da ne bih prebrzo skakao, otkopčao sam jednu nogu; trčim li na dvije noge, brži sam nego ptica kad leti.
- Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik. - Kad smo nas petorica zajedno, možemo obići sav svijet.
Nisu dugo išli, kadli sretnu čovjeka, kojemu šešir baš na samom uhu.
- Samo pristojno! Ne vješaj šešira o jedno uho; nisi lakrdijaš - upozori ga ratnik.
- Ne smijem - ispričavao se čovjek. - Stavim li šešir uspravno, nastane silna studen, ptice se u zraku smrznu i padnu mrtve na zemlju.
- Hajde sa mnom - predloži mu ratnik. - Kad smo nas šestorica zajedno, moći ćemo doista obići sav svijet.
Idući tako njih šestorica dođu u neki grad, gdje kralj objavio, da će onaj dobiti njegovu kćer za ženu, tko je u trčanju pobijedi; ako okladu izgubi, mora i glavu izgubiti.
Nato se prijavi ratnik i rekne:
- Neka moj sluga trči mjesto mene.
- Onda moraš i njegov život dati kao zalog, tako da njegova i tvoja glava jamče za pobjedu - opomene ga kralj.
Pošto se dogovoriše i stvar tako uglaviše, prikopča ratnik trkaču drugu nogu te mu napomene:
- Sad treba da budeš brz i da nam pomogneš da pobijedimo.
Bilo je, međutim, utanačeno, tko prvi donese vode iz nekoga dalekog studenca, taj će biti pobjednik. Dadoše jedan vrč trkaču, drugi kraljevskoj kćeri, i njih dvoje počnu u isti čas trčati, no tek što kraljevska kći maličak potrča, nijedan gledalac više ni vidjeti trkača; činilo se baš kao da je vjetar prohujao. Učas stigne na studenac, zahvati pun vrč na zemlju, legne i zaspi. Da bi se na vrijeme probudio, podmetne pod glavu konjsku lubanju, što je tu ležala, da mu uzglavlje bude tvrdo.
I kraljevska kći dobro upela: trčala ona, koliko običan čovjek može, stigla na studenac i sa svojim vrčem, punim vode, pohitjela natrag. Kad vidje trkača gdje leži i spava, silno se obradova: "Protivnik je u mojim rukama!" klikne, isprazni mu vrč i otrči dalje.
Sve bi prošlo rđavo, da nije lovac u dobar čas stajao gore kod dvora i svojim oštrim okom to vidio.
"Kraljevska nas kći ipak ne smije pobijediti." vikne lovac, nabije pušku i opali tako vješto, da je ispod trkača izbio konjsku glavu, a nije ga ozlijedio.
Nato se trkač probudi, skoči i opazi, da mu je vrč prazan, a kraljevska kći da je već daleko pred njim. No ne klonu on duhom, već otrča s vrčem natrag studencu, nanovo zahvati vode i vrati se kući deset časaka prije negoli kraljeva kćer.
- Vidite - pohvali se trkač - sad sam istom digao noge; ono prije i nije bilo trčanje.
Kralju bilo nažao, a njegovoj kćeri još više, što će je odvesti otpušteni prosti vojnik, i njih se dvoje stanu svjetovati, kako da se oslobode njega i njegovih drugova.
- Našao sam sredstvo; ne treba da se bojiš; neće se više vratiti kući - utješi kralj kćer. Zatim se obrati njima:
- Hajte, zajedno se veselite, jedite i pijte. - I odvede ih u sobu, u kojoj bijahu pod i vrata od željeza, prozori zaštićeni željeznim rešetkama, i prostrt sto s izvrsnim jelima.
Kad su bili unutra, kralj naredi, da se vrata zatvore i zaključaju. Zatim zapovjedi kuharu, da loži vatru ispod sobe sve dotle, dok se ne usije željezo. Kad to kuhar učini, počne se soba grijati, a njima šestorici bi tako vruće, dok su jeli, da mišljahu, to je od jela; ali kako vrućina postajaše sve nesnošljivija, oni htjedoše izići, a ono vrata i prozori zatvoreni.
Tad istom opaziše, da ih je kralj naumio ugušiti.
- Neće mu poći za rukom; pustit ću studen, od koje će se vatra zastidjeti i sakriti - oglasi se onaj se šeširićem, namjesti ga uspravno, i zatim smjesta padne mraz, te vrućine sasvim nestade, a jela se u zdjelama počnu smrzavati.
Kad prođe nekoliko sati i kad kralj mišljaše, da su već pocrkali od vrućine, naredi da se otvore vrata, kako bi ih vidio.
Ali čim se vrata otvoriše, pred njim sva šestorica svježi i zdravi. Rekoše da im je drago što mogu izaći da se malo ugriju, jer da su se od velike studeni u sobi jela u zdjelama promrznula.
Kralj nato bijesan otiđe kuharu, izgrdi ga i zapita, zašto nije učinio, kako mu je bilo naređeno.
- Žeravice ima ovdje dosta, pogledajte sami! - opravdavaše se kuhar kralju.
Kad kralj ugleda kako ispod željezne sobe gori silna vatra, uvjeri se, da onoj šestorici ne može tako nauditi.
Kralj tada nanovo razmišljaj, kako da se liši neugodnih gostiju; pozove ratnika i reče:
- Ako ti je do novaca, možeš dobiti koliko ti volja, odrekneš li se moje kćeri.
- O, da, kralju gospodaru - prihvati ratnik - daj mi toliko, koliko moj sluga može ponijeti, onda mi tvoje kćeri ne treba.
Kad kralj na to pristade, ratnik nastavi:
- Doći ću, dakle, za četrnaest dana po blago.
Nato ratnik pozove sve krojače kraljevstva, da sašiju vreću; kad nakon četrnaest dana bijaše gotova, onaj jakota, što mogaše čupati drveće, morade je dignuti na rame i poći kralju.
- Kakav je to jakota, što može na ramenu nositi balu platna veliku kao kuća! - usklikne kralj i pomisli prestrašen: "Koliko li će onda odnijeti zlata!"
Zatim zapovjedi, da donesu bačvu zlata, koju je nosilo šesnaest najjačih momaka. No jakota je ščepa jednom rukom, turi je u vreću i progovori:
- Zašto odmah ne donesete više? Ovo će jedva pokriti dno!
Kralj malo-pomalo naredi, da se donese sve njegovo blago, i jakota ga strpa u vreću. No sve to nije sezalo ni do polovice.
- Donesite više! - vikne jakota. - Ovim se mrvicama ne da napuniti.
Nato moradoše dopremiti još sedam tisuća kola zlata iz svega kraljevstva, i jakota ih sve strpa u svoju vreću zajedno s upregnutim volovima.
- Neću mnogo da razmatram - opet će jakota. - Uzet ću što god dođe, samo da bude vreća puna.
Kad je već sve bilo u vreći, ostade još dosta mjesta.
- Hoću da učinim tomu kraj; može se vreća svezati, ako baš i nije puna - završi jakota, pa se zametne vrećom i otiđe sa svojim drugovima.
Kad je kralj vidio, kako mu je jedan jedini čovjek odnio sve blago kraljevstva, veoma se razgnjevi, zapovjedi da konjanici pođu u potjeru za onom šestoricom i da jakoti otmu vreću. Dvije ih pukovnije vojnika naskoro stignu i viknu:
- Vi ste naši zarobljenici, pustite vreću u kojoj je zlato, ili ćemo vas sasjeći.
- Što to kažete? Mi da smo vaši zarobljenici? Prije ćete svi vi po zraku plesati - zaprijeti puhalo, začepi jednu nozdrvu, a kroz drugu puhne u pukovnije, i svi se razlete po plavome zraku kud koji.
Narednik neki zamoli milost, jer da ima devet rana i da je čestit momak, pa ne zaslužuje pogrde. Puhalo malo popusti, te naredniku, što sad mogaše sići nepovrijeđen, kaže:
- Idi kući i javi kralju, neka pošalje još više konjanika, da ih sve otpuhnem u zrak.
Kad je kralj čuo njihovu odluku, reče:
- Pustite đavle, neka idu! Nisu to obični ljudi!
A naša šestorica odnesoše blago kući, podijeliše ga između sebe i poživješe zadovoljno do smrti.