U prastara vremena, kada je još Bog po zemlji hodao, dogodi se jednom da ga od umora zatekla noć, prije negoli je znao, gdje će na počinak.
Kraj puta, kojim prolažaše, stajahu dvije kuće, jedna nasuprot drugoj: jedna velika i lijepa, druga malena i sirotinjska; velika bijaše nekog bogataša, mala nekog siromaha.
"Bogatome neće biti muke", pomisli Bog. "Noćit ću kod njega." Kad je bogataš čuo da netko kuca, otvori prozor i zapita tuđinca šta želi.
- Molim, mogu li u vas noćiti?
Bogataš omjeri putnika od glave do pete, pa kako je bio priprosto obučen i naizgled bez mnogo novaca u džepu, zavrti glavom i promrsi kroza zube:
- Ne mogu vas primiti; sobe su mi pune svakakvih stvari, pa kad bih svakome dao da noći, tko mi pokuca na vrata, spao bih na prosjački štap; potražite drugdje! - I zatvori prozor, a Bog ostane napolju. Bog mu okrene leđa i pođe k maloj kućici.
Jedva pokuca i već siromah otvori vratašca i zamoli putnika, da uđe.
- Noćite kod mene - ponudi mu siromah. - Mrak je; večeras i onako ne biste dalje.
To se Bogu svidjelo, i on uđe. Žena se siromahova s njime rukova, zaželi mu dobrodošlicu i reče neka se smjesti, kako god kod njih može, i nek se zadovolji s onim što imaju; oni da nemaju mnogo, ali što imaju, daju od srca. Zatim pristavi krumpir na vatru, i dok se kuhao krumpir, pomuze kozu, da usto bude malo mlijeka. Kad je stol bio prostrt, sjedne Bog i s njima večera: ta mu loša hrana prijala, jer kraj njega bijahu zadovoljna lica.
Pošto su se najeli, a bilo je već i vrijeme počinku, žena kriomice zovne muža pa mu rekne:
- Slušaj, dragi, mi ćemo sebi noćas prostrijeti stelju, da taj jadni putnik može leći u našu postelju i počinuti; vazdan je hodao, pa će biti i umoran.
- Drage volje, ponudit ću mu - odgovori muž, te pođe strancu i zamoli ga, ako želi, da legne u njihov krevet i da se odmori.
Bog ne htjede tim starim ljudima uzeti njihov ležaj, ali oni ne popustiše, dokle god on ne pristade i leže u njihovu postelju. Sebi prostriješe i supruzi na podu.
Ujutro ustanu njih dvoje još prije svanuća i skuhaju gostu doručak, kakav mogahu. Kad granu sunce i zasja kroz prozorčić, ustade i Bog te opet s njima založi, a onda htjede svojim putem. Stojeći već na vratima, okrenu se i reče:
- Budući da ste tako milosrdni i pobožni, zaželite sebi želju, da vam ispunim.
- Šta da drugo zaželim - odgovori siromah - već vječno blaženstvo, i da nas dvoje, dok živimo, budemo zdravi i da imamo svagdanji kruh; treće ne bih znao šta da zaželim.
- Ne bi li htio novu kuću mjesto stare? - zapita ga Bog.
- O da! - prihvati čovjek. - Ako mogu još i to imati, bilo bi mi doista drago.
Na to Bog ispuni njihove želje, pretvori im staru kuću u novu, blagoslovi ih još jedanput i ode.
Sunce već bijaše visoko odskočilo kad je bogataš ustao. Proviri kroz prozor i primijeti susjedstvu novu urednu kuću, a krov joj od crvena crijepa, i to na mjestu, gdje prije stajaše stara koliba. Razrogači oči, te zovne ženu:
- Kaži mi, što se dogodilo? Sinoć tamo još stara jadna koliba, a danas eto lijepa, nova kuća. Otiđi tamo, da čuješ kako se to zbilo.
Žena otiđe i ispita siromaha, a on joj ispripovjedi cijeli događaj.
- Sinoć stigao neki putnik i tražio da prenoći, a danas nam pri odlasku ispunio tri želje: vječno blaženstvo, zdravlje u ovome životu i svagdanji kruh te napokon lijepu novu kuću umjesto naše stare kolibe.
Bogataševa se žena požuri natrag i ispriča svome mužu, što se sve dogodilo.
- Ja bih se razderao i slomio - plane bogataš - da sam to znao! Taj je stranac prije toga bio ovdje i htio noćiti, no ja mu nisam dao.
- Idi! - svjetuje ga žena. - Uzjaši na konja, mogao bi čovjeka još stići; pa neka i tebi ispuni tri želje.
Bogataš posluša taj savjet, požuri na svom konju i dostigne putnika. Govorio je glatko i slatko i napokon ga zamolio, neka ne zamjeri, što ga nije odmah primio, jer da je tražio ključ od kućnih vrata, a on međutim otišao; ako bi se istim putem vraćao, neka se svrati.
- Da - odgovori Bog - kad naiđem, navratit ću.
Tada bogataš zapita, bi li i on smio tri želje zaželjeti kao i njegov susjed. Bog ga upozori da to može učiniti, ali da ne bi bilo dobro za njega, pa je bolje da ništa ne zaželi. Bogataš objasni Bogu da bi on već nešto izabrao što bi ga moglo usrećiti kad bi samo znao da će se i ispuniti.
- Idi kući i tvoje će se tri želje ispuniti.
Sad je bogataš imao, što je tražio. Odjaše kući i stane razmišljati što da zaželi. Kad je tako razmišljao i pustio uzde, te konj počeo poskakivati, neprestano mu se remetile misli, i nije ih mogao, skupiti. Potapše konja po vratu i zapovjedi mu:
- Mir, Lizo!
Kad se konj opet stao joguniti, razljuti se bogataš, pa će nestrpljivo:
- Slomio vrat, da Bog dâ!
Jedva je izgovorio te riječi, kad se konj sruši mrtav na zemlju i ni makac. Kako je bogataš bio škrt, nije htio ostaviti sedla; odreže ga i pođe pješke dalje.
"Još imaš dvije želje", tješio je sam sebe, pa kako je išao polagano pješčanom pustarom, a sunce žestoko peklo, dojadilo mu od žege strahovito; osim toga pritiskalo ga sedlo, i još se nije sjetio što da zaželi.
"Da zaželim sva carstva i bogatstva ovoga svijeta", govorio je sam sa sobom, "opet će mi poslije svašta pasti na pamet; ja to znam unaprijed. Napravit ću tako da mi ne preostane ništa što bih još poželio." Uzdahne: "Oh da sam bavarski seljak, koji je također imao tri želje; no on je znao sebi pomoći: on je prvo zaželio mnogo piva, drugo toliko piva, koliko bi mogao popiti, i treće: još jedno bure piva."
Katkad mu se činilo, da je pronašao što žudi, no poslije mu se opet činilo, da je premalo! Onda se sjeti, kako li je sad lijepo njegovoj ženi, što sjedi u svojoj hladnoj sobi i uživa. To ga razljuti, pa nehotice promrmlja:
- Želio bih da sjedi na sedlu, pa da ne može sići, mjesto da ga ja teglim na leđima.
Tek što je izgovorio posljednju riječ, kad nesta sedla s njegovih leđa: časkom osjeti da se i druga njegova želja ispunila. Sad ga opet spopadne vrućina, stane trčati da što prije stigne kući i da bude sam u svojoj sobici, pa da tamo razmisli nešto veliko kao posljednju želju. Ah kad stigne kući i otvori vrata, a ono nasred sobe njegova žena: sjedi na sedlu, ne može sići, već kuka i jauče.
- Umiri se! - ljutito će čovjek. - Zaželjet ću ti sva bogatstva svijeta, samo sjedi.
- Šta će mi sva bogatstva svijeta, tupane! - stane žena psovati - kad se ne mogu maknuti sa sedla; ti si me svojom željom prikovao za sedlo, moraš mi sada pomoći da opet siđem.
Htio ne htio, muž morade i treću želju izreći, da mu se žena oslobodi sedla i da siđe; i želja se uskoro ispuni.
Od svega bogataš nije ništa drugo imao osim srdžbe, truda, pogrda i propaloga konja; siromasi su živjeli zadovoljno, tiho i pobožno sve do svoga sretnoga svršetka.