U nekoj mlinici živio stari mlinar koji nije imao ni žene ni djece. U njega su služila tri momka. Pošto su nekoliko godina u njega bili, jednoga im dana on reče:
– Ostario sam: vrijeme je da se povučem u zapećak; idite u svijet, pa tko mi dovede najljepšega konja, tome ću dati mlinicu, a on će me zato hraniti do moje smrti.
Treći od tih momaka bijaše momčić, kojega su ostali držali za budalu; nisu bili za to da on dobije mlinicu, a on je baš nije ni želio. I njih trojica pođu u svijet. Kad bjehu izvan sela, rekoše benastom Ivi:
– Možeš ti mirne duše ostati ovdje; nigda nećeš doći do konja.
Ipak Ivo pođe s njima, pa kad uvečer stignu pred neku pećinu, uđu u nju da spavaju. Ali njih dvojica mudrijaša pričekaju dok Ivica usne, onda ustanu, pa otiđu, a njega ostave da spava, uvjereni da su postupali časno. (Pa ipak neće uspjeti!)
Ujutro, kad je sunce granulo, Ivo se probudi, ogleda se i vidi, da se nalazi u dubokoj pećini. “Oh, Bože, gdje sam!” uzdahne Ivo pa ustane i dogura se nekako do izlaza te ode u šumu. “Ja sam ovdje sasvim sam i ostavljen; kako da dođem do konja!” razmišljao Ivo idući šumom, kadli ga susretne mala šarena maca i prijazno zapita:
– Kamo ćeš, Ivo?
– Ah, ti mi i onako ne možeš pomoći.
– Veoma dobro znam tvoju želju – nastavi maca. – Ti bi htio lijepa konja. Hajde sa mnom pa mi budi sluga sedam godina; dat ću ti konja, kakva za života nisi vidio.
“Čudnovate li mačke!” pomisli Ivo. “Pa ipak bi htio vidjeti, je li istina što kaže.”
Maca ga dovede u svoj mali začarani dvor, gdje je sve same mačkice dvorahu okretno skačući po stepenicama gore-dolje, vazdan vesele i dobre volje. Kad uvečer sjeđahu za večerom, tri od njih moradoše svirati: jedna u berde, druga u gusle, treća u trubu; pritom bi svaka napuhala obraze samo što ne puknu. Kad povečeraše, odmaknu stol, i mačka pozove Ivu, da s njom zapleše.
– Ne – odgovori Ivo. – S jednom cicom macom ne plešem; to još nigda nisam činio.
– Odvedite ga u postelju! – naloži maca mačkicama.
Jedna mu posvijetli u spavaonicu, druga mu skine cipele, treća čarape i napokon četvrta ugasi svijeću. Ujutro eto ih opet, da mu pomognu iz postelje: jedna mu obuje čarape, druga sveže podvezice, treća donese cipele, četvrta ga umije, a peta mu repom otare lice.
– Ona to čini vrlo nježno – laskavo će Ivo.
Ali i Ivo morade služiti maci i svaki dan cijepati drva; to potonje srebrnom sjekirom, srebrnim klinima i srebrnom pilom te bakrenim maljem. Tako nasitno cijepaše drva, ostade u kući, dobro mu jelo i pilo, te nikoga ne viđaše osim šarene mace i njezine družine.
Jednoga mu dana reče maca:
– Hajde, pokosi livadu, i neka se trava posuši. – Dade mu srebrnu kesu i zlatan brus i zapovjedi, da sve vrati. Ivo pođe i učini, kako mu bi rečeno. Kad je svršio posao, odnese kosu, brus i sijeno kući i zapita, hoće li mu platiti.
– Ne – odvrati maca. – Treba da mi još nešto učiniš. Evo ti građa od srebra, bradva, kutomjer i što je već potrebno, sve od srebra, pa mi sagradi kućicu.
Ivo sagradi kućicu i prigovori maci, da je sve učinio, ali da još nema konja; njemu međutim prošlo sedam godina kao polovica jedne. Nato ga zapita maca, bi li htio vidjeti njezine konje.
– Bih – pristane Ivo.
Maca otvori vrata od kućice; i kako ih otvori, opazi Ivo dvanaest gizdavih konja, sjahu se i blistaju, te mu se srce nasmija. Maca mu tada dade da jede i pije i napokon doda:
– Idi kući; no konja ti još neću dati; za tri ću dana doći i dovesti ga sa sobom.
Tada se Ivo zaputi, i Maca mu pokaže put do mlinice. Budući da mu nije dala nove odjeće, morade zadržati svoj otrcani haljetak, što ga bijaše donio sa sobom, a u to mu sedam godina okraćao. Kad stiže kući, vratila se već i druga dva momka: svaki doveo sa sobom svoga konja, samo što je jedan konj slijep, a drugi hrom. I oni ga zapitaju:
– Ivo, a gdje ti je konj?
– Stići će za tri dana.
– Slušaj Ivo, odakle ćeš dobiti konja? To će biti nešto osobito! – rugali mu se momci.
Došavši u sobu, mlinar mu zabrani da sjedne za stol, jer da je suviše otrcan i poderan; gospodar bi se morao stidjeti, da tkogod uđe. Dadoše mu da jede pred vratima, a kad uvečer pođoše da spavaju, nisu mu dali postelje, već se morade zavući u guščak i leći na malo tvrde slame.
Kad se ujutro probudio, bila su već tri dana prošla. Uto dođe kočija sa šest konja, koji se sjahu, te bi ih od dragosti gledao. Jedan sluga dovede sedmoga, što bijaše namijenjen siromašnom mlinarskom momčiću. Iz kočije iziđe prekrasna kraljevna, upravo ona šarena maca, kojoj je siromašni Ivo služio sedam godina. Kad je kraljevska kći zapitala mlinara gdje je mlinarski momčić, on joj odgovori:
– Ne možemo ga pustiti u mlinicu, poderan je i zabrljao se te leži u guščaku.
Tada kraljevska kći zapovjedi, da ga odmah dozovu. Dovedoše ga, a on morade stegnuti svoj haljetak, da mu pokrije golotinju. Zatim sluga odriješi krasnu odjeću, umije momčića i obuče ga, pa kad bijaše potpuno urešen nijedan kralj ljepši od njega.
Kraljevna zatraži, da joj pokažu konje, što su ih sa sobom doveli mlinarski momci, a kad tamo – jedan slijep, drugi hrom. Zatim naloži slugi, da izvede sedmoga konja; kad ga mlinar ugleda, priznade, da takva konja još nije bilo u njegovu dvorištu. Nato će kraljevska kći:
– Taj je za trećega momka.
– Onda je mlinica njemu – zaključi mlinar.
– Evo ti konja, a neka ti i tvoje mlinice – izjavi kraljevna, pa povede svoga vjernoga Ivu, sjedne s njim u kočiju i odveze se.
Prvo su se vozili do male kućice, što ju je Ivo sagradio srebrnim oruđem; ali to sada bjehu veliki dvori, a u njima sve od srebra i zlata. Kraljevska se kći vjenča s Ivom, i tako je siromašni mlinarski momčić postao bogat, vrlo bogat, te je imao svega u obilju za sav život.
Stoga neka nitko ne kaže, da ne bi mogao postati čestit, zato što je budalast.