Slavuj je priča za djecu H.C. Andersena s poukom, koju treba pričati kako se ne bi zaboravila. Govori o kineskom caru koji je silom htio slavuja zadržati na dvoru zbog njegovog predivnog glasa, uzevši mu tako slobodu.
Slavuj je priča stara mnogo godina i treba ju pričati kako se ne bi zaboravila. Jednom davno u Kini živio je car čiji je dvorac bio najljepši na svijetu. Bio je izgrađen od najskupljeg i najfinijeg porculana, ali toliko osjetljivog da ga se moralo posebno čuvati.
U vrtu ispred dvorca raslo je prekrasno cvijeće. Ali ono nije uopće bilo obično, na cvjetovima su visjeli zvončići koji su zvonili tako da nitko ne bi mogao proći bez da ga netko vidi. Sve je u carevom vrtu bilo dobro osmišljeno, a vrt je bio toliko velik da ni carski vrtlar nije znao gdje mu je kraj.
Uz vrt se nalazila šuma s dubokim jezerima i visokim stablima, prostirući se sve do plavog mora. Tako su veliki brodovi mogli doploviti sve do granja gdje je živio slavuj, koji je tako lijepo pjevao da je i siromašni ribar prestajao s radom kako bi ga mogao slušati.
"Kako lijepo pjeva!" - rekao bi ribar svaki put kada bi ga čuo.
Putnici su dolazili iz svih krajeva te se divili ljepoti carskog grada i dvorca, ali kad bi čuli slavuja kako pjeva sve bi drugo zaboravili:
"Slavujeva pjesma je tako posebna i lijepa!"
Kad bi se vratili putnici bi pričali o ljepotama koje su vidjeli dok su znanstvenici pisali knjige o vrtu, gradu i dvorcu. Ali nitko od njih nije mogao zaboraviti slavuja. Pjesnici su tako počeli pisati prekrasne stihove o slavuju koji je pjevao pored dubokog mora.
Knjige napisane o prekrasnom glasu slavuja počele su se širiti svijetom, pa je vijest o posebnom glasu slavuja došla i do cara. Car je sjedio u zlatnoj stolici i čitao sve ono što su drugi napisali te je zadovoljno klimao glavom na spomen njegovog dvorca i vrta. "Ali najljepša je pjesma slavuja!" - pisalo je u svakoj knjizi koju je pročitao.
"Kakav je to slavuj? Ja ne znam za tu pticu! Postoji li takva ptica u mom carstvu i vrtu? Zašto ja to moram saznati iz knjiga?" - čudio se car.
Car je potom pozvao nadzornika koji je bio toliko bahat da kad bi mu se obratio netko tko nije toliko važan samo bi mu odgovorio: "Pih!".
"U mom carstvu navodno živi ptica koju svi zovu slavuj. Priče govore da je ptica bolja od svega u mom carstvu! Zašto mi nikad nitko nije ništa rekao?" - govorio je car.
"Ali gospodaru ni ja nisam ništa čuo o ptici! Još nije predstavljena na vašem dvoru!" - odgovorio je nadzornik.
"Želim čuti pjesmu te ptice još danas! Cijeli svijet zna što se nalazi u mom carstvu samo ja ne znam!" - ljutio se car.
"Ali ni ja nisam čuo za slavuja! Potražit ću je večeras!" - pravdao se nadzornik.
"Gdje da ju tražim?" - zabrinuto je govorio nadzornik.
Počeo je trčati po dvoranama, stepenicama i hodnicima, ali nitko nije znao ništa o slavuju. Na kraju je otišao do cara i rekao mu da su to sigurno izmišljotine i da takva ptica ne postoji.
"Vaše veličanstvo, nemojte vjerovati svemu što pročitate u knjigama. To su sigurno izmišljotine!" - uvjeravao je nadzornik cara.
"Knjiga u kojoj sam pročitao o ptici došla mi je od japanskog cara, pa ne može biti neistina! Želim čuti tog slavuja i to večeras! Trenutno je on u mojoj milosti i ako ne čujem slavuja, svi će dvorjani biti kažnjeni odmah nakon večere!" - ljuto je govorio car.
"Tsing pe!" - rekao je nadozornik i ponovno počeo trčati po dvorcu. Ovog puta su ga pratili i dvorjani jer nitko nije želio biti kažnjen. Svi su se trudili saznati bilo što o slavuju, poznatom u cijelom svijetu ali ne i u dvorcu.
Na kraju su došli do kuhinje i susreli siromašnu djevojčicu. Ona im je rekla:
"O slavuju pričate? Ja sam ga čula! Stvarno lijepo pjeva! Svake večeri nosim ostatke hrane bolesnoj majci koja živi uz plažu i na povratku uvijek stanem da se malo odmorim u šumi. Tada svaki put čujem tako lijep glas. Toliko lijepo pjeva da mi krenu suze padati niz lice. Glas slavuja je poput poljubaca moje majke!"
"Draga djevojčice ja ću se pobrinuti da dobiješ stalan posao u kuhinji da možeš vidjeti cara svaki put kako jede, ali samo ako nas odvedeš do slavuja!" - rekao je nadzornik.
Tako su krenuli prema šumi gdje je pjevao slavuj. Dok su hodali javila se krava:
"Pozdrav dvorjani! Poslušajte slavuja! Koji prekrasan glas od tako malo životinje!"
"Ne, to nije ptica to su samo krave! Još nismo došli!" - rekla je djevojčica. Trenutak kasnije čuli su kreketanje žaba.
"Prekrasno! Sad ga mogu čuti, zvuči kao crkvena zvona!" - rekao je kineski svećenik.
"To su žabe, ali mislim da bi uskoro mogli čuti i slavuja!" - odgovorila je djevojčica.
"Eno ga! Gledajte tamo se nalazi ptica!" - rekla je djevojčica i pokazala prema sivoj ptici koja je sjedila na grani i pjevala.
"Stvarno nevjerojatno! Nisam ga tako zamišljao! Neugledan je i perje mu je sigurno izblijedjelo pred toliko uglednika!" - rekao je nadzornik.
"Slavuju naš car želi da mu zapjevaš!" - viknula je djevojčica.
"Učinit ću to drage volje!" - rekao je slavuj i ponovno zapjevao.
"Podsjeća me na staklene zvončiće! A pogledaj kako mu se grlo napinje! Baš čudno da ga nismo prije čuli. Imat će uspjeha na dvoru!" - rekao je nadzornik.
"Da zapjevam još jednom caru?" - upitao je slavuj misleći kako je i sam car došao.
"Moj dragi mali slavuju! Čast mi je pozvati vas na zabavu gdje ćete moći očarati cara prekrasnom pjesmom!" - rekao je nadzornik.
"Moja pjesma ipak najbolje zvuči u šumi!" - rekao je slavuj, ali je svejedno krenuo ispuniti želju velikog cara.
Dvorac je bio obasjan tisućama zlatnih svjetiljki. Svi su hodnici bili ukrašeni prekrasnim cvijećem na kojem su se nalazili zvončići. Povjetarac je cijelo vrijeme ljuljao zvončiće koji su bilo toliko glasni da se ništa drugo nije moglo čuti.
U velikoj dvorani sjedio je car, a u sredini je bio namješten zlatni štapić na koji je trebao sjesti slavuj. Došli su svi dvorjani, a djevojčica je mogla stajati pored vrata jer je dobila titulu dvorske kuharice. Svi su imali najljepšu odjeću i gledali su u sivu pticu.
Slavuj je tako lijepo pjevao da su i caru potekle suze. Onda je zapjevao još ljepše te dirnuo srca mnogih, a car je bio toliko sretan da je naredio da se slavuja nagradi zlatnom papučicom koju će nositi oko vrata. Slavuj se samo zahvalio i odbio poklon rekavši kako je već dovoljno nagrađen.
"Suze u carevim očima su za mene najveće blago! Ipak one imaju čudesnu moć! Bog zna kako mi je to dovoljno!" - rekao je slavuj i ponovno zapjevao slatkim glasom.
"Koje savršeno ulizivanje!" - javile su se i dvorske dame te napunile usta vodom i počele umiljati pričati sa svima tko bi im se obratio, zamišljajući da su i one kao slavuj. Čak su sobarice i sluge bili zadovoljni pjesmom, a njih je ipak bilo teže zadovoljiti.
Slavuj je ostao na dvorcu i dobio svoj kavez i slobodu da se svaki dan i noć barem jednom prošeta. Pritom je imao pratnju od dvanaest slugu, koji su držali svilene vrpce zavezane oko noge. Njemu takva sloboda nije nikako odgovarala.
Svi su u gradu pričali o poznatoj ptici pa kad bi se god susreli s nekime samo bi rekli:
"Sla...", dok bi se druga osoba odmah nadovezala "...vuj" i odmah bi se razumjeli. Čak je jedanaestero djece dobile ime po ptici, iako ni jedno od njih nije znalo pjevati.
Jednog dana je car primio paket na kojem je pisalo: 'Slavuj'.
"Još jedna knjiga o slavnoj ptici!" - rekao je car.
Ali to nije bila knjiga nego kutija u kojoj se nalazio umjetni slavuj, koji je podsjećao na živog. Na sebi je imao rubine, safire i dijamante i kad bi se navio, pjevao je slavujev napjev. Oko vrata je imao traku s natpisom: "Slavuj japanskog cara se ne može mjeriti s kineskim!"
"To je lijepo napisano!" - svi su se složili, a onaj koji je caru donio zanimljiv paket dobio je titulu 'Vrhovnog carskog pticonoše'.
"Sad mogu pjevati zajedno! Kakav će to bit krasan duet!" - govorili su dvorjani.
Pjevajući zajedno dva se slavuja nikako nisu mogli složiti jer je pravi slavuj pjevao na svoj način, dok je mehanički proizvodio tonove od ugrađenih valjaka.
"To nije njegova greška! On samo nastoji držati precizan ritam!" - objašnjavao je dvorski kapelnik.
Kasnije je umjetni slavuj pjevao sam jednako uspješno kao i pravi, a bio je i ljepši, sjajeći se poput komada nakita. Umjetni je slavuj otpjevao istu pjesmu trideset i tri puta, a da se pritom nije uopće umorio.
Svi su opet htjeli čuti pjesmu od početka, ali car je poželio čuti pravog slavuja. Ali nisu ga mogli naći. Nitko nije primijetio kad je odletio kroz otvoreni prozor.
"To zaista nije u redu!" - rekao je car i svi su dvorjani počeli kritizirati pravog slavuja i smatrati ga nezahvalnim.
"Sada imamo bolju pticu!" – govorili su dvorjani. Mehanički slavuj je uspio otpjevati istu pjesmu trideset i četvrti put, ali je nitko nije mogao naučiti budući da je bila teška. Dvorski kapelnik je nastavio hvaliti umjetnog slavuja uvjeravajući sve kako je bolji od pravog, ne samo zbog izgleda nego i unutrašnjosti.
"Dragi care kod pravog slavuja nikad ne možemo znati što će pjevati, dok je pjesma umjetnog slavuja već određena. Možemo ga čak otvoriti i gledati kako rade valjčići." - rekao je kapelnik.
"Rekao je istinu!" - svi su se složili i kapelnik je dobio odobrenje da predstavi umjetnog slavuja cijelom narodu.
"Oooo kako lijepo pjeva!" - narod je klimao glavom i dizao kažiprst. Jedino su siromašni ribari koji su imali priliku čuti pravog slavuja samo odmahivali glavom:
"Istina je da lijepo pjeva i podsjeća na pravog slavuja, ali nešto mu ipak nedostaje!"
Pravi slavuj više nije bio dobrodošao u carstvu pa je odmah protjeran. Umjetni slavuj je dobio svoje mjesto na svilenom jastuku uz samog cara. Oko jastuka su se nalazili pokloni od dragulja i zlata, a ptica je postala cijenjena s titulom 'Vrhovni carski pjevač uspavanki'.
Umjetni slavuj je dobio mjesta s lijeva jer je na toj strani srce kao i kod cara. Dvorski kapelnik je napisao dvadeset i pet knjiga o ptici. Knjige su bile teške i pune učenih kineskih riječi koje su svi morali pročitati i potom razumjeti jer bi inače bili kažnjeni.
Prošla je jedna godina i svi su znali napamet pjesmu umjetne ptice. Svi Kinezi uključujući i cara pjevali su:
"Zizizizizizizi! Kluklukluk! Kako prekrasno!"
Jedne večeri car je ležao u krevetu i slušao umjetnog slavuja kad je odjednom čuo neobičan zvuk:
"Svup!, Zvrrrrr." - valjčići su se odvili i pjesma je prestala.
Car je skočio iz kreveta i pozvao osobnog liječnika, ali doktor nije mogao ništa učiniti! Car je potom pozvao i urara, koji je nakon pregleda uspio popraviti pticu ali i upozorio da su zupčanici toliko izlizali da ih uskoro neće biti moguće popraviti ako ptica nastavi s pjevanjem.
Nastupila je velika tuga. Umjetni slavuj je mogao pjevati jednom godišnje. Kapelnik je morao održati govor kako bi ih uvjerio da je sve u redu. Prošlo je pet godina i cijela zemlja je bila tužna jer se car razbolio. Novi car je već bio izabran, ali narod na ulicama je znao pitati nadzornika za starog cara.
Car je ležao u svom krevetu, blijed i hladan. Svi su bili uvjereni da je blizu smrti pa su se počeli klanjati novom caru. Na podovima svih soba i hodnika nalazili su se tepisi, kako se ne bi čuli ničiji koraci. Cijelo vrijeme je vladala tišina, a car je još bio živ.
Oko kreveta su visjele zavjese od baršuna ukrašene zlatnim resama, dok je kroz otvoreni prozor mjesečina bacala svjetlost na umjetnu pticu i cara.
Jedva je disao, a kad je otvorio oči vidio je da mu smrt sjedi na prsima, da je uzela njegovu krunu i stavila ju na glavu. U jednoj je ruci imala carsku zastavu, a u drugoj zlatni mač. Iz nabora zavjese pokazivale su se lijepe i ružne glave. One su predstavljale careva loša i dobra djela.
"Sjećaš li se ovoga? Sjećaš li se onoga?" - pitale su glave podsjećajući ga na brojne stvari.
"Ovako nešto nisam mogao zamisliti!" Dajte mi kineski bubanj da ne moram ovo slušati!" - vikao je car. Glave su nastavile pričati, a smrt ih je podržavala na kineski način klimajući samo glavom.
"Dajte mi glazbu! Slavuju otpjevaj mi nešto! Dao sam ti sve zlato, osobno sam objesio zlatnu papučicu oko tvog vrata. Otpjevaj mi nešto!" - govorio je car.
Ptica je bila nepokretna jer nije bilo nikoga u blizini da je navije. Odjednom se pored prozora čula prekrasna pjesma. Pravi slavuj je čuo da je car bolestan i doletio je kako bi ga utješio. Dok je pjevao, ružne slike su polako počele nestajati. I smrt je slušala slavujevu pjesmu i rekla:
"Pjevaj mali slavuju!"
"Pjevat ću ako mi daš zastavu, zlatni mač i krunu!" - odgovorio je slavuj. Smrt mu je dala po jednu dragocjenost za svaku pjesmu koju je otpjevao o tihom groblju s mirisnim drvećem i bijelim ružama. Smrt je tako obuzela želja da ima vlastiti vrt, pa je odletjela kroz prozor poput magle.
"Hvala ti puno! Sjećam se tebe! Istjerao sam te iz carstva, a ti si došla i svojom pjesmom otjerao zlo od mog kreveta. Kako da te nagradim?" - pitao je car.
"Ja sam već dobio nagradu. Nisam zaboravio vaše suze kad sam vam prvi put pjevao. To je najveća nagrada za bilo kojeg pjevača! Spavajte sada treba vam odmora, a ja ću nastaviti pjevati!" - odgovorio je slavuj.
Slavuj je nastavio pjevati, a car je zaspao. Sunce je zasjalo i car se probudio ojačan i dobre volje. Nitko od dvorjana ga nije došao posjetiti jer su mislili da više nije živ. Jedino je slavuj nastavio pjevati.
"Ti moraš biti sa mnom zauvijek! Pjevaj kad god želiš, a umjetnog ću rastaviti!" - rekao je car.
"Nemoj to učiniti jer uradio najbolje što je mogao! Zadrži ga pored sebe jer ja ne mogu ovdje živjeti. Dopusti mi da dođem kad želim, sletjet ću na granu pored prozora i svaki put zapjevati. Pjevat ću o tuzi, sreći i svemu što drugi žele sakriti od tebe! Ptica leti posvuda i više volim vaše srce nego krunu, iako i ona može puno toga dobrog učiniti. Pjevat ću ti svaki put, ali mi nešto moraš obećati!" - poručila je ptica.
"Što god želiš!" - rekao je car stojeći u carskoj odjeći i držeći zlatnu sablju odmah uz srce.
"Želim da nikome ne kažeš kako imaš malu pticu koja ti sve govori!" - odgovorio je slavuj i odletio.
Sluge su došle vidjeti mrtvog cara, ali kada su ga pogledali car im je rekao:
"Dobro jutro!"
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
S.Š.