Snježna kraljica je priča za djecu o prijateljstvu koje nisu mogle uništiti ni hladne čarolije Snježne kraljice. Jednog dana, zli duh Đavo napravio je ogledalo koje je poružnjivalo sve što se ogledalo u njemu.
Jednog dana, zli duh Đavo napravio je čudnovato ogledalo. Ogledalo je bilo posebno po tome što je poružnjivalo sve što se ogledalo u njemu. Isticalo bi sve mane i svi ljudi koji bi se pogledali u njemu, činili su se ružni, a svi prekrasni krajolici kao najružniji obronci. Đavo se silno veselio tuzi i zlu koje je njegovo ogledalo donosilo ljudima. Zaposlio je svoje male đavliće da nose ogledalo diljem zemlje, da se svaki čovjek u njemu bar jednom ogleda i rastuži. A kada su završili s tim, Đavo im je naredio da polete u visine i dođu do samih anđela, pa da i njih natjeraju da se ogledaju u tom ogledali.
Ali kad su Đavlići počeli letjeti uvis, ogledalo im je postalo teško, počelo se tresti sve dok im nije ispalo iz ruku i palo na zemlju. Rasulo se u tisuću komadića. Neki komadići razletjeli su se i zabili ljudima u srce, pa im je ono postalo hladno i puno mržnje, nekima su se zabili u oči, pa su ti ljudi vidjeli samo ružnoću svijeta, neki komadići bili su dovoljno veliki da se od njih naprave prozori ili stakla od naočala, ali kada bi kroz njih pogledali, svijet se čini ružnijim nego što je bio. Dijelovi ogledala postali su sitni kao prah, vjetar ih je raznosio, a ljudi udisali, pa bi postali mrzovoljni i ljuti, a da ne znaju na koga i zašto. Upravo o tome govori ova priča.
U jednom gradu živjeli su tako dječak i djevojčica, zvali su se Kay i Gerda. Oboje su živjeli u siromaštvu, u tijesnim stanovima na tavanu zgrade, jedno preko puta drugoga. Roditelji su im na krov stavili žlijeb i nekoliko teglica s cvijećem u kojima su sadili ruže i zelenilo za juhu. Preko žlijeba bi djeca mogla prelaziti jedno k drugome, pa su se stalno zajedno igrala. Bili su poput brata i sestre, posve nerazdvojni.
Zimi, kada bi im prozori bili zaleđeni, pa ne bi mogli izlaziti na krov, nego bi morali silnim stubama silaziti i opet se uspinjati jedno k drugome. Nekada bi molili baku da im priča priču o Snježnoj kraljici, a nekada neke druge priče.
Jedne noći, kada je Kay već bio toplo ušuškan u svoj krevet, kroz rupicu u prozoru ušla mu je u sobu jedna pahulja. Rasla je i rasla sve dok se nije pretvorila u ženu. Žena je bila prekrasna, obučena kao kraljica, sva je bila od leda, ali ipak živa. Žena je samo kimnula glavom, dok ju je dječak u svom krevetu, očiju razrogačenih od straha, samo gledao.
Sutradan je sunce zasjalo kao da je došlo proljeće. Došle su i lastavice, procvalo je cvijeće, a dječak i djevojčica mogli su ponovo sjediti na svom krovu. Igrali su se veselo i onda sjeli čitati slikovnicu, kada Kay poviče kako ga je nešto ubolo za srce!
Gerda se odmah zabrinula i skočila pomoći prijatelju, a on, čim ju je pogledao primijetio je kako postaje sve ružnija. Ono što mu se zabilo u srce, bio je komadić onog đavoljeg ogledala. Kay se odjednom promijenio. Postale su mu ružne i ruže i sanduci u kojima su rasle, počeo je udarati po njima i na kraju otišao u svoju sobu, ostavivši djevojčicu samu.
Kayu su sve igre postale dosadne i više mu ništa nije bilo zabavno, a pogotovo igra s Gerdom. Milije mu je bilo oponašati druge i rugati im se. Jednog dana, kada je snijeg već pao, Kay je ostavio Gerdu i otišao se sam sanjkati na glavnom trgu s ostalom djecom. Na trg su došle i velike bijele saonice na koje se Kay privezao, pa su ga vukle po trgu. Odjednom saonice skrenu s trga i po najvećoj mećavi odu iz grada.
Kada su već bili dobro odmaknuli, saonice se zaustave. Na njima je bila Snježna kraljica i pozvala je Kaya da su utopli u njenoj bundi. Kay sjedne pored nje i primijeti koliko je lijepa. Upregnula je konje pa se kočija vinula u nebesa. Letjelo su visoko i otišli daleko.
Kay se dugo nije vraćao kući i Gerda je već plakala za njim misleći da je mrtav. Kada je došlo proljeće, a njen prijatelj se još nije bio vratio, počela je lutati naokolo i tražiti ga. Došla je do rječice i ušla u čamac, pa stala ploviti rijekom. Rijeka ju je odvela do kolibe u kojoj je živjela jedna starica. Gerda je ispričala starici sve što se dogodilo i pitala je li vidjela njenog prijatelja Kaya. Starica nije ništa znala o njemu, ali se silno radovala što je djevojčica došla do nje. Počela ju je češljati i sa svakim zamahom češlja, djevojčica je zaboravljala tko je i zašto je ovamo stigla. Naime, starica je bila čarobnica i htjela da je Gerda ostane kod nje, pa joj je izbrisala pamćenje, ali je morala skloniti i sve ruže da djevojčicu ne podsjete na Kaya.
Ali čarobnica je zaboravila sakriti jednu ružu sa svog šešira, koja je Gerdu odmah podsjetila koga zapravo traži. Brzo je pobjegla od starice i nastavila tragati za prijateljem. Hodajući ispitivala je cvijeće zna li gdje je Kay, ali svaki cvijet bi joj umjesto odgovora ispričalo bajku. Jadna Gerda nije znala kamo da krene, pa je umorna legla na počinak.
Dok je spavala, do nje je doskakutao gavran, a kada se probudila, Gerda ga je pitala da li je čuo za dječaka Kaya. Gavran nije bio siguran, ali joj je ispričao priču o kneginjici koja se odlučila udati, pa je kraljevstvom pronijela glas da traži zaručnika i da se svi zainteresirani mogu javiti na dvor. Među silnim muškarcima i dječacima došao je i jedan na saonicama i u novim cipelama. Gerda je odmah prepoznala da se to radi o Kayu. Bio je pametniji od svih, pa se svidio kneginjici, ali i ona njemu. Oduševljena Gerda zamolila je gavrana da je odvede na taj dvor!
Kada je došla na dvor, gavran i njegova zaručnica vrana povele su je u kneževe odaje, ali kada stupila u sobu, Gerda je vidjela da knez koji tamo spava ipak nije Kay. Sva tužna odlučila je nastaviti potragu. Kneginja i knez dali su joj kočiju, nove čizmice i lijepu odjeću, pa joj zaželjeli sreću u potrazi.
Kočija je krenula kroz gustu šumu, a kako je bila optočena zlatom, odmah je privukla razbojnike. Vođa razbojnika bila je stara razbojnica koje je odmah htjela ubiti Gerdu, čim ju je vidjela, ali njena kći joj nije dopustila jer se htjela igrati s djevojčicom. Razbojničina kći htjela je kočiju za sebe, a kako je bila razmažena, sve su joj morali dopustiti. Mala razbojnica odvela je Gerdu kući i tamo je nahranila, pa joj dala da spava u slami, odmah pored golubova koje je mala također svojatala.
Kada je mala razbojnica zaspala, golubovi su Gerdi ispričali da su vidjeli Kaya. Ispričali su joj sve o saonicama i Snježnoj kraljici te kako je otišla s dječakom u Laponiju , gdje vlada vječni snijeg. Sve je to čula mala razbojnica i odlučila pomoći Gerdi. Sutradan ujutro dala joj je svog soba i naredila mu da vodi Gerdu u Laponiju. Čak joj je dala i čizmice i toplu odjeću. Gerda je od sreće plakala i zahvaljivala maloj razbojnici.
Kad su stigli u Laponiju, Gerda i sob smjestili su se u maloj kolibi kod jedne Laponke. Ona im je rekla da odu dalje, do Finnmarka i tamo će ih njena prijateljica Čuhonka uputiti dalje. Napisala je poruku prijateljici, nahranila došljake te ih poslala dalje.
Gerda i sob stigli su i do Čuhonke. Bila je to mala, prljava žena koja je živjela u toliko toploj kući da se Gerda morala svući čim je stupila unutra. Ispričali su joj svoje priče, a ona im je rekla da je Kay doista kod Snježne kraljice, ali da mu je u srcu komadić leda, pa da misli kako je kod Snježne kraljice najljepše na svijetu. Ako mu se ne ukloni Đavolje staklo iz srca, nikada neće postati pravi čovjek. Gerda je odlučila sama otići i potražiti Kaya.
Za to vrijeme Kay je živio u hladnom dvorcu Snježne kraljice, ali njemu nije bilo hladno jer mu je Kraljica oduzela osjećaj hladnoće. Ipak, bio je sav modar i hladan kao led. Živio je u samoći jer je Kraljica otišla u toplije krajeve, a na dvoru nije bilo nikoga, nikakve zabave, priče ni pjesme. I takvog ga je pronašla Gerta. Ali kad mu je pohitala ususret i zagrlila ga, on se nije ni pomaknuo. Kad da je ne vidi niti čuje, ostao je sjediti kao zaleđen. Gerda zaplaka od tuge i očaja, ali kad njene suze padnu na Kayeve grudi, njegovo srce se počelo topiti. Kay napokon zaplače i iz sebe izbaci staklo iz srca.
Kay i Gerda bili su radosni što su ponovo skupa. Pobjegli su s dvorca, a ispred njega čekao ih je sob s košutom. Odveli su djecu Čuhonki koja ih je nahranila i ugrijala. Na povratku kući sreli su malu razbojnicu koja im je pomogla vratiti se kući.
Kada su napokon stigli kući, Kay i Gerda mogli su se nastaviti družiti kao i prije susreta sa Snježnom kraljicom. Bili su sretni, a najmilije im je bilo ponovo slušati priče njihove bake.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
V.B.