Originalna priča za djecu koju su napisala Braća Grimm. Pročitajte necenzuriranu priču o Ivi koji nakon sedam godina odlazi od svog gospodara s grumenom zlata!
Originalna verzija bajke može sadržavati nasilne, agresivne ili neprikladne elemente. Savjetujemo da prvo pročitate bajku kako bi vidjeli je li ista primjerena dobi djeteta jer postoji mogućnost da su mlađa djeca osjetljiva na ovakve teme.
Ivo svome gospodaru služio sedam godina, a onda mu rekao:
- Gospodaru, moje je vrijeme prošlo, i ja bih opet htio svojoj majci; dajte mi moju plaću.
- Služio si mi vjerno i pošteno; pa kakva bijaše služba, takva neka bude i plaća - odgovori gospodar i dade mu grumen zlata, velik kao Ivina glava.
Ivo izvadi rupčić, zamota grumen, stavi ga na rame i pođe kući.
Idući korak po korak sretne na putu jahača, što čilo i veselo kasaše na svome čilom konju.
- Ej - progovori Ivo sasvim glasno - lijepo li je jahati! Čovjek sjedi kao na stolici, ne spotiče se o kamenje, štedi cipele i putuje, a da ne zna kako.
- Čuješ Ivo! - poviče jahač, čuvši Ivine riječi. - Zašto ideš pješke?
- Moram - odgovori Ivo, - Evo treba da ovaj grumen odnesem kući; ovo je, doduše zlato, no ja ne mogu uspravno hodati, pa i pritišće me na ramenu.
- Znaš što, hajde da mijenjamo; ja ću tebi dati svoga konja, a ti meni svoj grumen - predloži jahač.
- Drage volje - odvrati Ivo, - samo bih vas upozorio: valjat će vam tegliti.
Jahač sjaha, uze zlato i pomože Ivi na konja, utisnu mu uzde čvrsto u ruke i reče:
- Ako treba da ti konj pobrže pođe, moraš jezikom coknuti i viknuti: hop, hop!
Ivo se od srca radovao jašući na konju nesmetano, slobodno. Nakon nekog vremena sjeti se, da bi mogao još brže, i stane jezikom coktati i vikati: hop, hop! Konj požuri brzim kasom, te Ivo u tren oka pade u jarak, što dijeli polje od ceste, i osta u njemu. Konj bi bio pobjegao, da ga nije zaustavio seljak, što u taj čas prolažaše tjerajući pred sobom kravu. Ivo se nekako digne i opet stane na noge.
- Baš je gadna šala ovo jahanje - zlovoljno će Ivo seljaku; - osobito kad se čovjek namjeri na kobilu, što se rita i baca, da čovjek vrat slomi; nikada više neću na konja. Vaša mi je krava mnogo milija; čovjek može zgodno za njom ići, osim toga ima mlijeka, maslaca i sira svaki dan. Što bih dao, da imam ovakvu kravu!
- Ako ti se tako sviđa, možemo mijenjati kravu za konja - predloži seljak.
Ivo rado pristane; seljak se popne na konja i odjaše brže-bolje. Ivo mirno tjeraše svoju kravu i razmišljaše o sretnoj trgovini.
"Imam li komadić kruha, a toga će uvijek biti, mogu prismočiti maslaca i sira, kad god mi se hoće; budem li žedan, pomust ću kravu i piti mlijeka. Što će mi išta više?"
Kad stigne do neke krčme, zaustavi se sav radostan i pojede sve što imaše uza se, ručak i večeru, a za nekoliko posljednjih svojih filira naruči polu čaše piva. Zatim potjera kravu dalje prema selu svoje majke. Što se više približavalo podne, žega sve žešća i nesnošljivija, a Ivo baš prolazio pustarom, što mogaše biti dugačka još sat hoda i više. Sunce upeklo, tako te se Ivi jezik lijepio za nepce.
"Lako za to; pomusti ću kravu, pa ću se okrijepiti mlijekom", pomisli Ivo. Priveže kravu za suho drvo i kako nemaše muzlice, podmjesti pod nju svoju kožnatu kapu; no koliko god nastojaše, ne izmuze ni kapi mlijeka; kako bijaše nevješt, napokon ga životinja udari stražnjom nogom u glavu, te on pade i neko se vrijeme ne mogaše ni sjetiti, gdje je. Srećom, prolazio putem nekakav mesar; na kolima vozio mladu svinju.
- Kakve su to budalaštine! - vikne mesar i pomogne Ivi na noge. Ivo mu ispripovjedi, što se dogodilo. Mesar mu ponudi svoju vodu i reče:
- Pij, da se oporaviš! Ova je krava već stara životinja, koja bi još vrijedila za teglenje ili klanje, ali mlijeka više ne daje.
- Ej, ej, tko bi to mislio! - uzdahne Ivo i pogladi se po kosi. - Svakako je dobro, ako čovjek može ovakvu životinju zaklati: silesija mesa! Ja baš i ne volim kravljeg mesa; nije mi dosta ukusno. Ali tko ima ovakvu mladu svinju - to je sasvim drugi okus, pa još k tomu i kobasica!
- Slušaj Ivo! - ponudi mesar; - tebi za volju možemo i mijenjati: dat ću ti svinju za kravu.
- Bog vam platio za takvo prijateljstvo! - zadovoljno će Ivo i preda mesaru kravu. Mesar odveže svinju, skine je s kola i dade Ivi zajedno s užetom, kojim bijaše privezana.
Ivo ode dalje razmišljajući o tom, kako sve ide po njegovoj želji; ako ga tu i tamo snađe kakva neugodnost, opet se sve brzo popravi. Pridruži mu se u to neki momak, koji je pod rukom nosio lijepu bijelu gusku. Pošto se pozdraviše, Ivo stane pričati o svojoj sreći, kako je svaki put probitačno mijenjao. Momak njemu pripovjedi, da nosi gusku za krstitke, i rekne mu:
- Digni je, da vidiš, kako je teška; osam smo je tjedana kljukali. Tko zagrize ovo pečenje, omastit će bradu.
Uzme gusku za krila i dade mu je.
- Da - odvrati Ivo, prihvati gusku jednom rukom i stane je mjeriti; - ima ona svoju težinu; pa ni moja svinja nije najteža.
Momak se, međutim, na sve strane sumnjivo ogledao tresući glavom, pa će ozbiljno:
- Slušaj! S tvojom svinjom nije sve u redu! U selu, kojim sam upravo prošao, ukrali su seoskome knezu svinju.
Sve se bojim, da nije ova tvoja. Poslali su već i ljude u potjeru; zlo po tebe, ako te zateknu s njom; najmanje ti se može dogoditi, da dođeš u buturnicu.
- O Bože! - tjeskobno će Ivo - pomozite mi iz nevolje! Vi se ovdje bolje snalazite, evo vam svinja, a vi meni dajte gusku.
- Moram i ja nešto staviti na kocku; no ipak ne bih htio biti kriv tvojoj nesreći - objasni lukavo momak, dohvati uže i potjera svinju stramputicom. Dobri Ivo, s guskom pod rukom, ode u svoj kraj, lišen svake brige.
"Ako dobro promislim", govoraše Ivo sam sa sobom, "imam još i koristi od ove razmjene: prvo, dobro pečenje, zatim mnogo guščje masti, koja će se moći da stavlja na kruh četvrt godine, i napokon lijepo bijelo perje, kojim ću napuniti svoj jastuk i na njemu ću lako moći da usnem. Što li će se moja majka radovati!"
Kad je prošao kroz posljednje selo, naiđe na brusača, što stojeći kraj svojih kolica brusaše i pjevuckaše:
- Točkići se vrte, nožice se bruse,
Kaputić se vješa kako vjetar puše.
Ivo stane da malo promatra, pa će napokon brusaču:
- Vama je dobro, kad ste tako veseli pri svom poslu.
- Da - odgovori brusač, - zanat je zlata vrijedan. Pravi je brusač čovjek, koji nađe u džepu novaca, kad god segne u nj. No, a gdje si kupio tu lijepu gusku?
- Nisam je kupio, već sam je zamijenio za svoju, svinju.
- A svinju?
- Dobio sam za kravu.
- A kravu?
- Dobio sam za konja.
- A konja?
- Dobio sam za grumen zlata velik kao moja glava.
- A zlato?
- To bijaše moja plaća za sedam godina rada.
- Ti si sebi znao svakom zgodom pomoći - bezazleno će brusač; - pa sad ako mogneš postići da čuješ kako ti u džepu novac zveči, kad god ustaneš, onda si postigao svoju sreću.
- Kako da postignem? - radoznalo će Ivo.
- Treba da postaneš brusač kao ja; zato ti ne treba drugo osim brusa, sve će se ostalo lako naći. Evo ovdje imam jedan; malo je, doduše, oštećen, no zato mi nećeš ništa više dati doli svoje guske; jesi li za to?
- Kako možete i pitati? - začudi se Ivo. - Bit ću najsretniji čovjek na svijetu; ako imam novaca, kad god segnem u džep, što će mi više? - I dade brusaču gusku, a uzme brus.
- A ovdje, evo ti još dobar kamen - nastavi brusač i digne običan kamen sa zemlje, koji je kraj njega ležao. - Po njemu se da dobro lupati, možeš stare čavle ispravljati. Uzmi, pa ga dobro čuvaj!
Ivo natovari na sebe kamenje i pođe veselo dalje; oči mu sjahu od radosti. "Očito sam se rodio pod sretnom zvijezdom!" usklikne Ivo. "Sve što želim, sve mi se ispuni; baš sam pravi srećko."
Kako od ranog jutra bijaše na nogama, osjeti umor. Bijaše i gladan, jer je od velike radosti zbog krave pojeo sve, što je imao. Jedva je išao; morao svaki čas zastajati, a osim toga pritiskalo ga još i kamenje. Neprestano ga mučila misao, kako bi bilo dobro, kad ne bi upravo sada morao nositi to kamenje; poput puža dopuže do nekoga studenca, da počine i da se okrijepi. Kako sjedajući ne bi oštetio kamenja, metne ga oprezno kraj sebe na rub studenca. Zatim sjedne; ali saginjući se da se napije vode, gurne malko kamenje, i ono pljusne u vodu.
Kad Ivo vidje kako mu kamenje tone u dubinu, skoči veselo, klekne i suznih očiju zahvali Bogu, što mu je i tu milost iskazao i što ga je na tako zgodan način lišio tereta, koji mu je još jedini smetao, a da zbog toga ne mora sebe nimalo prekoravati.
"Tako sretna čovjeka kao što sam ja, nema više pod suncem!" klikne Ivo i lišen svakoga tereta, pohiti radosna srca dalje, da stigne doma, svojoj majci.