Sretni princ je priča za djecu o zlatnom kipu i malom lastaviću koji su svojom požrtvovnošću i nesebičnim pomaganjem i davanjem pomagali siromašnima sve dok i sami nisu ostali bez svega, pa čak i svog života.
Visoko iznad grada, na uzvišenom stupu, stajao je kip Sretnoga princa. Bio je cijeli pozlaćen tankim listićima čistoga zlata, u očima mu sjala dva blistava safira, a dršku njegova mača krasio je veliki crveni rubin.
Svi su mu se uvelike divili. - Lijep je kao vjetrokaz - primijetio je jedan Gradski vijećnik koji je žudio biti poznat kao stručnjak za umjetnost - samo, ne baš koristan - dodao je pobojavši se da će ga ljudi smatrati nepraktičnim, što on uistinu nije bio.
- Zašto ne možeš biti poput Sretnoga princa? - upitala je majka svog sinčića koji je neutješno plakao.
- Sretni princ ni za čime ne bi plakao.
- Veseli me što na svijetu postoji netko tako istinski sretan - mrmljao je razočarani čovjek gledajući prekrasni kip.
- Izgleda baš poput anđela - govorila su djeca iz sirotišta izlazeći iz katedrale u svojim blistavim baršunastim plaštevima i čistim bijelim košuljama.
- Kako znate? - upitao je učitelj matematike - pa vi nikad niste vidjeli anđela.
- Ah, ali jesmo, u svojim snovima - odgovoriše djeca, a učitelj se nezadovoljno namrštio jer nije odobravao dječje sanjarenje.
Jedne noći, iznad grada je letio mali Lastavić. Svi njegovi prijatelji prije šest tjedana odletjeli su u Egipat, no on je ostao jer se zaljubio u prekrasnu Trsku. Upoznao ju je u rano proljeće dok je letio niz rijeku loveći velikog žutog leptira, i toliko ga je privukla njezina vitka figura da je morao zastati kako bi s njom razgovarao.
- Mogu li te voljeti? - upitao je Lastavić, koji nije nimalo oklijevao, a Trska mu se blago nakloni. I tako on stade letjeti oko nje, dodirujući vodu svojim krilima, stvarajući srebrne krugove na vodi. To njegovo udvaranje potrajalo je čitavog ljeta.
- To je besmislena zaljubljenost - cvrkutale su druge lastavice - ona nema novaca, a ima previše rođaka - i uistinu je rijeka bila prepuna trske. A onda, s jeseni, sve lastavice su odletjele pa se Lastavić osjećao usamljeno, a ljubav prema Trski počela ga je zamarati.
- Ona ne zna razgovarati - rekao je - osim toga, bojim se da je zavodnica jer uvijek koketira s vjetrom. - I uistinu, kad god bi vjetar zapuhao, Trska se dražesno klanjala.
- Uviđam da je stanarica - nastavio je - a ja volim putovati pa bi stoga i moja žena trebala voljeti putovanja.
- Hoćeš li poći sa mnom? - konačno je upitao, ali Trska je odmahnula glavom jer je bila privržena svom domu.
- Ti si se čitavo vrijeme poigravala sa mnom! - vapio je - odlazim do piramida. Zbogom! - a zatim je odletio.
Letio je čitav dan, a navečer je stigao u grad.
- Gdje ću se smjestiti? - zapitao se.
- Nadam se da je grad spreman za mene.
Potom opazi kip na visokom stupu. - Ovdje ću se smjestiti! - uzviknuo je - sjajan smještaj s pregršt svježeg zraka - reče i smjesti se tik između stopala Sretnoga princa.
- Imam zlatnu spavaću sobu - tiho je rekao sam sebi dok se pripremao za spavanje. No baš kad je stavio glavu pod krilo, na njega je kapnula velika kap.
- Čudna stvar! - kliknuo je - na nebu ni jednog oblaka, zvijezde su jasne i sjajne, a ipak, pada kiša. Klima sjeverne Europe je uistinu grozna. Trska je voljela kišu, zato što je mislila samo na sebe.
Zatim je kapnula još jedna kap.
- Čemu služi ovaj kip ako me ne može zaštititi od kiše? - reče Lastavić. - Moram pronaći dobar dimnjak. - Potom je odlučio odletjeti dalje. No prije nego je raširio krila, kapnula je i treća kap, a kad je pogledao gore vidio je... Što je vidio?
Oči Sretnoga princa bile su ispunjene suzama što su padale niz njegove zlatne obraze. Lice mu je tako prekrasno sjalo na mjesečini da se Lastavić ražalostio.
- Tko si ti? - upitao je.
- Ja sam Sretni princ.
- Pa zašto onda plačeš? - pitao je Lastavić. - Sasvim si me smočio.
- Dok sam bio živ i imao ljudsko srce, nisam znao što su suze - rekao je Princ - jer sam živio u palači Sans-Souci, u kojoj tuga nije dozvoljena. Preko dana igrao sam se u vrtu s prijateljima, a uvečer sam plesao u velikoj plesnoj dvorani. Vrt je bio okružen vrlo visokim zidom, no nisam nikad pitao što je s druge strane jer je sve oko mene bilo divno. Moji dvorani zvali su me Sretni princ i uistinu sam bio sretan, ako je užitak sreća. Tako sam živio i tako sam umro. A sad kad sam mrtav, postavili su me tako visoko da mogu vidjeti svu gadost i jad svoga grada, pa iako mi je srce od olova, ne mogu ništa osim plakati.
- Što, nije od čistog zlata? - rekao je Lastavić za sebe. Bio je previše pristojan da bi naglas izgovorio takvu primjedbu.
- Daleko - nastavio je kip tihim pjevnim glasom - daleko u maloj ulici nalazi se trošna kućica. Jedan prozor otvoren je, a kroz njega vidim ženu koja sjedi za stolom. Lice joj je mršavo i istrošeno, a ruke grube i crvene, izbockane od igle, jer ona je švelja. Veze pasiflore na svilenu haljinu za najljepšu dvorsku damu koja će je nositi na sljedećem plesu. Na krevetu u kutu sobe leži njezin bolesni sin. Ima vrućicu i želi naranču. Majka mu ne može dati ništa osim vode iz rijeke, pa joj sin plače. Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću, hoćeš li joj odnijeti rubin iz mog mača? Moja stopala prikovana su za podnožje stupa i ne mogu se pomaknuti.
- Očekuju me u Egiptu - rekao je Lastavić - svi moji prijatelji lete uz obalu Nila i razgovaraju s velikim cvjetovima lotosa. Uskoro će spavati u grobnici Velikoga kralja. Kralj leži ondje u svom oslikanom lijesu, umotan u žuto platno, balzamiran travama. Oko njegova vrata lanac je od svijetlozelenog nefrita, a ruke su mu poput uvenulog lišća.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću, zar ne možeš ostati uz mene jednu večer i biti moj glasnik? Dječak je tako žedan, a majka je tako tužna.
- Mislim da baš i ne volim dječake - odgovorio je Lastavić. - Prošloga ljeta, kad sam boravio uz rijeku, dva nestašna dječaka, mlinarevi sinovi, uvijek su na mene bacali kamenje. Naravno, nikad me nisu uspjeli pogoditi. Mi lastavice suviše dobro letimo, a osim toga, dolazim iz obitelji koja je poznata po svojoj vještini letenja. Ipak, to je znak da nemaju poštovanja.
Ali Sretni princ izgledao je tako tužno da se Lastavić sažalio.
- Ovdje je jako hladno - rekao je - ali ostat ću uz tebe jednu noć i bit ću tvoj glasnik.
- Hvala ti, mali Lastaviću - rekao je Princ.
I tako je Lastavić iskljucao crveni rubin iz Prinčeva mača i u kljunu ga odnio preko gradskih krovova. Prošao je preko crkvenog tornja gdje su bili isklesani bijeli mramorni anđeli. Prošao je i palaču i čuo zvuk plesa. Prekrasna djevojka izašla je na balkon sa svojim dragim.
- Zvijezde su tako divne - rekao je mladić - a kako je tek divna moć ljubavi!
- Nadam se da će moja haljina biti dovršena na vrijeme - odgovorila je djevojka - naručila sam haljinu s izvezenim pasiflorama, ali švelje su tako spore.
Preletio je rijeku i vidio svjetiljke što vise na jarbolima brodova. Preletio je i Geto i vidio stare Židove kako se cjenkaju i broje novac na brončanim vagama. Konačno je došao do trošne kućice i pogledao kroz prozor. Dječak se u vrućici prevrtao po krevetu, a majka je zaspala od umora. Ušao je u kuću i ostavio lijepi rubin na stolu pored ženina naprska, a potom nježno preletio oko kreveta, hladeći dječakovo čelo svojim krilima.
- Kako sam se ohladio - rekao je dječak - zacijelo mi je bolje. - Potom je utonuo u ugodan san.
Zatim je Lastavić odletio natrag Sretnom princu i rekao mu što je učinio.
- Zanimljivo je - primijetio je - sad mi je doista toplo iako je tako hladno.
- To je zato što si učinio dobro djelo - rekao je Princ, a mali Lastavić počeo je razmišljati pa je zaspao. Razmišljanje ga uvijek uspava.
Kad je svanuo dan, Lastavić odleti do rijeke i okupa se.
- Kakav fantastičan fenomen - rekao je profesor ornitologije dok je prelazio preko mosta - lastavica usred zime!
Napisao je pismo lokalnim novinama. Svi su pričali o tom pismu, bilo je puno riječi koje nitko nije razumio.
- Večeras idem u Egipat - rekao je Lastavić veselo. Posjetio je sve javne spomenike i dugo sjedio na vrhu crkvenoga tornja. Kad god bi se pojavio, vrapci bi cvrkutali i govorili - kakav naočiti stranac - i zato je uživao.
Kad je mjesec izašao, doletio je nazad do Sretnog princa.
- Imaš li kakvu poruku za Egipat? - upitao je. - Upravo krećem.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću - rekao je Princ - zar ne možeš ostati sa mnom još jednu noć?
- Očekuju me u Egiptu - odgovorio je Lastavić - sutra će moji prijatelji odletjeti do idućeg katarakta. Nilski konji tamo leže pod sitinom, a na velikom granitnom prijestolju sjedi bog Memnon. Svake noći motri zvijezde, a kad izađe jutarnja zvijezda, radosno uzvikne, a zatim ušuti. U podne žuti lavovi dolaze na obalu piti vodu. Oči su im kao zeleni berili, a riču glasnije od katarakta.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću - rekao je Princ - daleko na drugoj strani grada vidim mladića u sobici na tavanu. Nagnut je nad stolom koji je prekriven papirima, a u vrču pored njega nalazi se buket uvelih ljubičica. Kosa mu je smeđa i kuštrava, usne rumene kao mogranj, a oči krupne i sanjive. Pokušava dovršiti predstavu za kazališnog ravnatelja, ali ne može više pisati jer mu je hladno. U peći nema drva da se ugrije, a od gladi je iznemogao.
- Ostat ću s tobom još jednu noć - rekao je Lastavić koji je imao istinski dobro srce - da i njemu odnesem jedan rubin?
- Nemam više rubina - rekao je Princ - sve što mi je ostalo su moje oči. One su od rijetkih safira koji su doneseni iz Indije prije tisuću godina. Izvadi jedno i odnesi mu. On će ga prodati zlataru pa kupiti hranu i drva kako bi završio predstavu.
- Dragi Prinče - rekao je Lastavić - ne mogu to učiniti. - Zatim je počeo plakati.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću, učini kako sam rekao.
I tako je Lastavić iskljucao Prinčevo oko i odletio u učenikovu sobicu. Bilo je lako ući, jer je na krovu bila rupa. Mladić je zario glavu među dlanove pa nije čuo klepetanje krila, a kad je podigao pogled, ugledao je prekrasni safir na uvelim ljubičicama.
- Počinju me cijeniti - uzviknuo je - ovo mora da je od nekog obožavatelja. Sad mogu dovršiti svoju predstavu - i izgledao je uistinu sretno.
Idući dan Lastavić je odletio u luku. Sjeo je na jarbol velikog broda i gledao mornare kako izvlače velike škrinje iz nutrine broda.
- Povuci, potegni, hej! - vikali su kad bi izvadili svaku škrinju.
- Idem u Egipat! - vikao je Lastavić, ali nitko nije mario. Kad se mjesec opet pojavio, vratio se Sretnom princu.
- Došao sam se oprostiti - rekao je.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću - rekao je Princ - zar ne možeš ostati još samo jednu noć?
- Zima je - odgovorio je Lastavić - i hladni snijeg uskoro će pasti. U Egiptu sunce obasjava zelene palme, a krokodili se sunčaju u blatu i lijeno se ogledaju. Moji prijatelji grade gnijezdo u hramu Baalbek, a rumene i bijele golubice ih gledaju i guču. Dragi Prinče, moram te napustiti, ali nikada te neću zaboraviti. Sljedećeg proljeća vratit ću ti dva prekrasna dragulja umjesto onih koje si poklonio. Rubin će biti crveniji od najcrvenije ruže, a safir će biti plav kao sinje more.
- Dolje na trgu - rekao je Sretni princ - stoji djevojčica koja prodaje šibice. Sve šibice pale su joj u jarak i više se ne mogu koristiti. Otac će je tući ako kući ne donese novac, pa ona plače. Nema ni cipele ni čarape i gologlava je. Izvadi i moje drugo oko i daj joj ga, pa ju otac neće tući.
- Ostat ću s tobom još jednu noć - rekao je Lastavić - ali neću ti izvaditi i drugo oko. Bit ćeš potpuno slijep.
- Lastaviću, Lastaviću, mali Lastaviću - rekao je Princ - učini kako sam rekao.
Lastavić izvadi i drugo Prinčevo oko pa se zaputi s njim. Proletio je iznad djevojčice sa šibicama i ispustio dragulj u njezin dlan.
- Kakvo lijepo stakalce - reče djevojčica pa smijući se potrči kući.
Zatim se Lastavić vratio Princu.
- Sad si potpuno slijep, pa ću ostati s tobom zauvijek.
- Ne, mali Lastaviću - rekao je jadni Princ - moraš otići u Egipat.
- Ostat ću s tobom zauvijek - reče Lastavić i zaspi do Prinčevih nogu.
Cijeli idući dan sjedio je na Prinčevu ramenu i pričao mu zgode sa svojih putovanja. Pričao je o crvenim ibisima što borave uz obale Nila i hvataju zlatne ribice svojim kljunovima. O Sfingi koja je stara koliko i svijet i živi u pustinji i zna baš sve i o trgovcima koji polako putuju sa svojim devama i nose jantarne brojanice na rukama. O Kralju Mjesečevih planina koji je crn kao ebanovina i klanja se velikom kristalu. O velikoj zelenoj zmiji koja spava na palmi i ima dvadeset svećenika koji je hrane kolačima, i patuljcima koji plove po velikom jezeru na velikim plosnatim listovima i neprestano ratuju s leptirima.
- Dragi mali Lastaviću - rekao je Princ - pričaš mi o tako velikim divnim stvarima, ali veća je od svega patnja muškaraca i žena. Ni jedan misterij nije velik kao nevolja. Poleti preko moga grada, mali Lastaviću, i reci mi što vidiš.
I tako je Lastavić letio preko grada i vidio bogataše kako se vesele u svojim lijepim domovima, dok prosjaci sjede ispred vrata. Preletio je mračne uličice i vidio blijeda lica gladne djece kako gledaju ravnodušno na mračne ulice. Pod mostom leže dva dječaka, zagrljeni kako bi se ugrijali.
- Kako smo samo gladni! - vikali su.
- Ne smijete ovdje ležati - viknuo je stražar, pa su se udaljili na kišu.
Potom Lastavić odleti natrag i ispriča Princu sve što je vidio.
- Prekriven sam čistim zlatom - rekao je Princ - moraš ga oljuštiti, listić po listić, i dati ga sirotinji. Živi uvijek misle da će ih zlato usrećiti.
Listić po listić skidao je Lastavić sve dok Princ nije ostao potpuno siv i tmuran. Listić po listić zlata nosio je Lastavić siromašnima, a lica djece rumenjela su se, pa krenu nasmiješeni plesati po ulici.
- Sad imamo kruha - uzvikivali su.
Potom je došao snijeg, a nakon snijega i mraz. Ulice su bile obavijene srebrom, tako sjajne i blistave. Duge ledenice visjele su s kućnih streha kao kristalni bodeži. Svi su hodali u bundama, a dječaci su nosili baršunaste kape i klizali po ledu.
Jadnom malom Lastaviću bilo je sve hladnije i hladnije, ali nije htio ostaviti Princa, jer ga je previše volio. Skupljao je mrvice ispred pekarevih vrata kad nije gledao i pokušavao se ugrijati mašući krilima, ali znao je da će naposljetku umrijeti. Smogao je još toliko snage da uzleti na Prinčevo rame posljednji put.
- Zbogom, dragi Prinče - promrmljao je - hoćeš li mi dopustiti da ti poljubim ruku?
- Drago mi je što napokon ideš u Egipat, mali Lastaviću - rekao je Princ. - Ovdje si se predugo zadržao. Ali moraš poljubiti moje usne, jer ja te volim.
- Ne idem u Egipat - rekao je Lastavić - idem u dom Smrti. Smrt i San dva su brata, zar ne?
Potom je poljubio Prinčeva usta i mrtav pao pred njegove noge.
U tom trenu zazvoni u kipu snažan prasak, kao da se nešto prelomilo. To je njegovo olovno srce prepuklo na pola. Bio je to strahovito gadan mraz.
Rano idućega jutra gradonačelnik je šetao trgom s gradskim vijećnicima. Kad su prolazili pored stupa, pogleda kip i reče - Ajme meni! Kako jadno izgleda Princ!
- Doista jadno! - govorili su gradski vijećnici koji su se uvijek slagali s gradonačelnikom, a potom su se približili da bolje promotre kip.
- Rubin mu je ispao iz mača, nema oči i nije više pozlaćen - rekao je gradonačelnik - zapravo, nije ništa bolji od običnog prosjaka.
- Ništa bolji! - složili su se gradski vijećnici.
- A osim toga, pod nogama mu leži mrtva ptica! - nastavi gradonačelnik. - Moramo izdati nalog da je pticama ovdje zabranjeno umirati - i gradski pisar to zabilježi.
I tako su srušili kip Sretnoga princa.
- Sad kad više nije lijep, nije niti koristan - rekao je profesor likovnog.
Zatim su kip otopili u talionici, a gradonačelnik je održao skupštinu kako bi odlučili što će napraviti s metalom.
- Naravno, potrebno je podići novi kip - rekao je - pa neka bude moj.
- Moj! - odvrati svaki gradski vijećnik te se posvađaju.
Zadnje što sam čuo je da se i dan danas svađaju.
- Čudna stvar! - rekao je nadglednik u ljevaonici. - Ovo polomljeno olovno srce ne topi se u vatri. Moramo ga baciti.
Stoga su ga bacili na smetlište gdje je ležao i mrtvi Lastavić.
- Donesi mi dvije najdragocjenije stvari iz ovoga grada - rekao je Bog jednom svojem anđelu i anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
- Dobro si odabrao - reče Bog - jer u mom će rajskom vrtu ova ptičica zauvijek pjevati, a u mom zlatnom gradu vječno će me hvaliti Sretni princ.
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2020.