Priča o čudesnom baršunu. Glavni lik je Nav, koji, unatoč nevoljama koje ima u životu, trpi i vjeruje, dajući ljubav svima oko sebe. Divi se svim ljepotama koje mu svijet pruža. Kad kupi čudesan crveni baršun kakav nitko još nije vidio, on ga ne proda glavaru, nego ga sačuva za djevojčicu koja je na njemu spavala.
Bio tako neki silno veliki grad, u njemu car i carski dvor i velika raskoš i bogatstvo, te sva sila gavana, što se vozili u zlatnim karucama, i velikaša što jašili konje srebrom osedlane. A među njima prometalo se i mnogo ubogara, sirotinje i siročadi - no tko bi ono opazio u tolikom sjaju! Nego živio u tom gradu neki trgovac po imenu Nav kojemu roditelji bijahu namrli lijep imetak i dobar dućančić. Bio Nav slabunjav čovječuljak i ništa osobito ne bilo na njemu, samo mu Bog bijaše udijelio dva blagoslova. Prvi mu blagoslov bijaše: kad god pođe da u velikog trgovca nabavi robe za svoj dućančić, i kad uđe u skladište da izabere, a ono odmah u skladištu sama od sebe ustane najljepša i najdivnija roba i stane mu namigivati i stane mu se klanjati. Tako Nav izabere što je najljepše, i ne može se prevariti. Zato u njegovu dućančiću bijaše najljepša roba - sve ti srce igra, a oko se ne može nagledati. Drugi blagoslov u Nava bijaše: kad ide ulicama grada, nikako ne može da vidi ni bogataša ni gavana, ma da sve ulice vrve od njihovih zlatnih kočija. Nego gdjegod ima kakav siromašak, te ulicama teret vuče, il koje siroče, te dinje po taracu skuplja, ono svako vidi Nav i nikako ne može proći da ih ne vidi jer mu se oko svakog siromaška ukazivao sjajni vijenac od svjetlosti. Ovo mu bijaše drugi blagoslov.
Lijepo živio Nav sa svoja dva blagoslova. Uvečer, kad zatvori dućan, ona mu lijepa roba sve namiguje, prelijeva se u sto boja, te u Navovu dućanu uvečer ko u raju. A kad obdan, te kad na vrata dućana stupi koji siromašak, odmah sva vrata puna onog svijetlog vijenca. A Nav odmah izlazi pred siromaška, hvata ga za obje ruke, posadi ga uz peć da se ugrije, i još mu nosi svakoje ponude. A onda mu svoju lijepu robu daje pošto-poto, ili ni po što, te se on i siromašak raduju.
Lijepo, ele, živio Nav sa svoja dva blagoslova, al trgovina slabo prolazila, i eto: sve polako i sam Nav postajao siromaškom.
Jednog dana bijaše Nav kupio zamot crvenog baršuna, kakvoga od Stanbula do Bagdada nema. Donio ga u svoj dućan, razastro ga po tezgi i ne može ga se nagledati. On još tako gleda, kad na vrata dućana unišao glavar onog grada sa svojim slugama, jer bijaše dočuo, da u onom dućanu krasna roba stoji.
Odmah glavar pristupi onome baršunu: - Ovo ćeš za me ostaviti - reče glavar i stane drugu robu birati po dućanu.
U taj tren nabasala na vrata dućana neka posve mala sirotica. Izgubila se u onolikom gradu, prozebla do kostiju. Ukazala se odmah djevojčica Navu u vijencu svjetlosti, zaboravio on na glavara, pustio da ga mlađi poslužuju, a on potrčao do djevojčice i digao je u naručaj: Grijao Nav djevojčicu, zabavio je igrom svakojakom, tetošio je i milio. Ugrijala se djevojčica, smirila se i zaželjela da trči po tezgi i po crvenom baršunu. Trčkala dugo amo tamo po baršunu svojim nožicama, a onda se umorila, legla na ono razastrta baršuna, položila glavicu na ostali zamot i zaspala.
Sio Nav uz djevojčicu i, što je živ, takove radosti ne bijaše doživio. Crveni baršun ko rumenilo večernje, na njemu djevojčica kano bijela ružica, a oko djevojčice onaj vijenac svjetlosti pao po baršunu. Zagledao se Nav, sva mu je duša u ovome i ne zna da je na ovoj zemljici.
- Da mi odrežeš deset aršina ovoga! - reče u taj čas glavar, te pristupivši baršunu uhvati za okrajak njegov.
- Ne, diraj, gospodaru! - skoči se tihano Nav, te istrgne okrajak glavaru iz ruke. - Probudit ćeš dijete.
Riječ po riječ, i zamjeri se Nav ljuto glavaru jer nikako neće da budi dijete i da proda baršuna.
- Ovo nije trgovac, nego bena i budala! - razbjesni se glavar. Toliko se razbjesnio, te samo zapovjedio slugama da pokupe robu koju bijaše izabrao te ništa ne plativši iziđe iz dućana.
- Sutra da si mi ferman ispisao! - reče glavar svome perovođi kad iziđoše na ulicu. - A ferman nek je ovaj: Taj i taj trgovac šenuo je pameću. Budući da nema nikoga svoga, to njegov dućan pada caru i državi, a daje se na upravu glavaru grada.
Nav pak ostao u dućanu, te jedva i primijetio da je glavar s pratnjom i s robom izašao, jer mu se oko njih ne bijaše ukazivala nikakova svjetlost, nego mu se još pričinjalo od glavara i pratnje, ko da neke tamne rupe stružu amo-tamo po njegovu dućanu. Kad oni, ele, izišli, sio Nav lijepo u onoj tišini opet do djeteta, pa se raji kako je ono lijepo djetence na baršunu. I stao on od milja povlačiti prstom sve uokolo kako ona svjetlost ležala oko djeteta na baršunu. A kako on prstom povlačio, tako se svjetlost upisivala u baršun i ostajao zlatom ispisani vijenac u baršunu.
Još on tako u poslu, kad al unišla mati djetetova. Stanovala ona tko zna gdje u onolikom gradu, natražila se djeteta i oborila se ljuto na Nava.
- Gle, kuda mi odmamili dijete! - vikaše.
Branio se Nav da je dijete samo ovamo nabasalo, i molio da pusti dijete neka se naspava. No žena ni da čuje, nego odmah digne dijete u naručaj i pođe s njime do vrata. Probudila se djevojčica i stala plakati. Pružila sa vrata ručice k Navu, a na vršku prstića zasjale zlatne točkice. Ono se Nav, ispisujući vijenac po baršunu, bješe dotakao njenih prstića.
Odnese sirota žena djevojčicu, no kako u djevojčice bile ostale zlatne točkice, to ona nikad ne zaboravila Nava ni crvenog baršuna, i sav joj život po tom okrenuo.
Drugi dan ujutro došli žbiri da po zapovijedi glavara istjeraju Nava iz njegova dućana. Poslušao Nav, izašao, sjeo na stepenice dućana, poljubio tri puta prag svoje očevine i otišao sa zamotom baršuna što ga bijaše u žbira izmolio.
Otišao Nav nekuda u deveto predgrađe, pa se najmio u dobrih ljudi. Kako on bijaše preslab za teži posao, to im samo djecu nunio i nadgledao. Bio on veoma uman u tome, te mu i posve nejačku djecu davali da ih čuva. Uvečer pako ulazi Nav u mali pregradak pod stepenicama gdje mu bijahu ležaj odredili. Tamo bi razastro svoj baršun i svake bi se Božje večeri divio divoti njegovoj i onome zlatnom vijencu na njemu, pa bi i po stoti put pričao djeci o onoj djevojčici koja na tom baršunu bijaše spavala.
- Mila moja caričice mala! - klicao bi Nav kad bi mu pred oči došlo kakova li ono lijepa djevojčica bješe.
- Kakova carica - govorahu veća djeca - kad nam i sam pričaš da je bila siromašica?
- Siromašica! Siromašica! - kimao glavom Nav. - Al tko zna? Može Bog da se sjeti Nava koji stoji u devetom predgrađu pod stepenicama, pa može Bog k njemu doći, pa se složiti s njime, pa njih dvoje čudo da učine.
Živio tako Nav, nešto pametan, a nešto lud, dugi niz godina. Živio on tiho i zadovoljno, samo čekao, da još nešto bude.
Jednog dana, kad već Nav bio staričak, uskomešao se sav grad. Ženi se sin carev, a sluge se razletjele po gradu tražeći neku čudesnu tkaninu da njome prekriju prijestolje carevićeve mlade.
Sve se čudi kakva ima da bude ta tkanina. A bilo to eto ovako: Stari car, slab i bolestan, pozvao k sebi sina carevića.
- Učinio sam što mi je Bog narekao; vladao sam i upravljao po najboljim silama. Došlo vrijeme da ti predam krunu i prijestolje. Saberi se, sinko, pomoli se Bogu i preuzmi vladavinu nad svojom zemljom.
- Slušam, care gospodare! - pokloni se sin. - Ali se ja ne mogu ni sabrati ni mudro upravljati carevinom ako mi ne dozvoliš da dovedem sebi za ženu djevojku koju sam izabrao.
- Dobar si i pravičan čovjek - odvrati otac. - Učini kako si nakanio. Gdje je djevojka?
- Vidio sam je u jednom predgrađu gdje uz prozor veze. Prostim pamukom vezak načinje, a kako joj nit kroz prste prolazi, onako zlatna ostaje.
- Idi, dovedi je - reče stari car.
Radostan ode carević i dovede djevojku. Pristupila djevojka caru, a oči oborila.
- Pogledaj me, ćerce! - umiljato će car.
Podigla djevojka oči, a ono se sva dvorana lijepom učinila od njezina umiljata pogleda.
- Bog vas blagoslovio, djeco! - car će - i gledaj, sinko, da utješiš tugu svoje vjerenice.
Začudi se carević što car misli da u njegove vjerenice tuga ima. Kad izašli od cara, stane carević moliti djevojku neka mu po duši reče, mori li je kakova tuga na srdašcu.
- Istinu ću ti reći, careviću. Mori me tuga što nikad više neću ugledati crvenog baršuna, a na njemu vijenac zlatom ispisan.
- Ako nije nego ovo - radosno će carević - lako ćemo za to! Na dan vjenčanja prijestolje ću ti takovim baršunom prekriti.
I odmah razašalje sluge i telale da po gradu traže takav baršun. Od toga se eto uskomešao sav grad. Prebacila se roba po najvećim dućanima, pretražili velikaši svoje spremnice, donosile se divote i miline djevojci - al ona samo govori: - Nije ovo! - i sve je tužnija. Prošli dani, i sutradan ima biti vjenčanje i krunidba. Sasvim se stužio i sasvim se postidio carević gdje ne može iskupiti riječ. Otišao snužden ocu svomu, caru starome, i rekao:
- Došao sam, oče care, da ti se poklonim i da te kao oca umolim, te mi kažeš što te budem pitao.
- Pitaj, sinko! - odvrati car.
- Prvo te pitam: Otkuda si znao da u moje vjerenice ima tuga na srdašcu? Ovo da mi pravo kažeš!
A drugo te pitam i Bogom te zaklinjem: Kako ću zadovoljiti želju djevojke i naći čudesan baršun?
Nasmiješi se car i reče:
- Prvo, što me pitaš, reći ću ti pravo: Kad me ona djevojka pogledala, odmah se dvorana ljepšom učinila. Da nije djevojka tugu prepatila, nikad u nje onakova pogleda. Evo sam ti prvo rekao. A drugo - i drugo ću ti pravo reći. Tražiš čudo i čudesan baršun, i tvoje sluge velike dućane i domove gavana prebacile. I svakog pitaju, a djecu u predgrađima ne pitaju. A da upitaš djecu po predgrađima, lasno ćeš za svako čudo doznati.
Radostan izašao carević od oca. Odmah zapovjedi da se pošalju sluge u predgrađa. Ispitale sluge djecu po svih devet predgrađa i tolika čudesa saznali, te im se mozak zavrtio. Al baršuna još ne našli. Naposljetku ih neko dijete uputilo govoreći:
- Znam ja za taj baršun. Eno ga pod stepenicama!
Odvelo dijete slugu careva do Nava. Sluga, kad vidio baršun; odmah zapovjedio Navu, da uzme zamot i da ide s njime do cara - a ništa mu ne reče što je i kako je.
Nav posluša i spremi se da ide. Čudila se djeca i pitala Nava:
A kako se ti, Nave, ne bojiš za svoj baršun?
- A što ću se bojati, djeco? Il sam danas dočekao što odavna čekam, ili ću baršun sa zlatnim ispisima predati caru u riznicu neka on sam dočeka. Ja sam ostario, za me više čekanja nema.
Došao tako Nav sa slugama carevim u dvor carev, i uvele ga sluge u veliku dvoranu. U dvorani nikoga. Sve se sjatilo u odajama oko carevića i oko mlade, jer za čas treba da započnu svečanosti - jao i naopako, bez baršuna i bez radosti!
Kad je Nav stupio u carsku dvoranu, onako praznu, sav se obradovao. Tekla u starička još oba njegova blagoslova, te kako mu nekoć po skladištima ustajala sama od sebe najljepša roba, tako sada i ovdje. Tek se malo oglednuo po dvorani, a ono se svaka stvar, koja najljepša bijaše, stala krijesiti i iskricama prelijevati. A najviše se zakrijesilo na pročelju dvorane gdje stojahu dva prijestolja, jedno uz drugo. Jedno od tih prijestolja od slonove je kosti, draguljima optočeno i sedefom podloženo - a oko njega sinule neke luči, crvene i golubinje, je l' same od sebe il od radosti Navove.
Ništa ne pita Nav ni sluge ni upravnika, nego pođe do prijestolja i prostre po njemu svoj baršun, tako te onaj zlatom ispisani vijenac po naslonu pao, a kad se onda malo odmakao da vidi, ne može da ne klikne:
- Ej, ljepšega mjesta na čitavom svijetu nema! - i odmah mu dođe od onog vijenca na pamet mala siromašica: - Lijepa moja caričice mala! Da mi se možeš na tom mjestu naći!
U taj se čas otvorila vrata dvorane i unišla povorka. Na čelu povorke carević, a za ruku vodi mladu.
Odmah opazio Nav na ruci mladinoj vršike od prstiju, a na njima zlatne točkice - i samo se osmjehnuo i stao postrance uz prijestolje. Ulazi povorka i svašta u njoj ima: - i sjaja i raskoši - samo prave radosti nema jer mlada i carević glave ovjesili, pa sve nekud sumorno izlazi.
Al kad mlada oči podignula i onaj baršun na prijestolju ugledala, onda kao da si oblak sa sunca digao! Sve sinulo od sreće - a dalje sve pošlo kako treba.
Radosna koraka pristupili carević i mlada svojim prijestoljima. Sjela caričica na onaj baršun. Rumenilo što se od njeg odbija zažarilo joj umiljate obraze, a onaj zlatni vijenac odsijeva oko nje kao čista dušica.
Onda reče mlada careviću:
- Evo čovjeka od kojega mi je sav blagoslov - i prihvati za ruku Nava koji stajaše posrance uz prijestolje.
Sretan carević htjede Nava darivati svakim častima.
Ali Nav reče:
- Ma koliko ti bio moćan, careviću, ipak mi ne možeš dati onoliku čast koliku mi je današnji danak donio! - I kako svečanosti bijahu već otpočele, tako Nav odmah sjede uz podnožje prijestolja i stisne se uz skute caričice.
Napunila se dvorana, prolazili velikaši pred prijestoljima, poklanjali se mladome caru, a ruke ljubili mladoj carici.
Motri Nav, širom svijeta nitko sretniji od njega. Samo se tiho podsmjehuje, gdje on jedini znade otkud ona svjetlost što se vije caričici oko pleća, i otkud one zlatne točkice na vršiki njenih prstiju što ih toliki velikaši skromno cjelivaju.
Nego svečanosti dugo potrajale, umorio se Nav i baš nekako hotio da zadrijema kadli vidi kako na prozor dvorane uletio bijeli moljčić. Spustio se moljčić onako u kut kraj Nava. Pogleda Nav bolje, al ono i nije moljčić, nego sve veći i sve jasniji biva i učinio se svijetlim duhom. Još pogleda Nav, a nije ni svijetli duh, nego je sam Bog, a tako je velik i tako silan, te nikad u ovu dvoranu stao ne bi da nije za Nava.
Prepozna Nav odmah Boga, pokri lice rukama i reče smjerno ko da molitvu govori:
- Hvala ti, Bože, što si se sa mnom složio da čudo učinimo. Ja sam našao malu siromašicu, ispisao sam zlatnim pismenima svjetlost koja mi se oko nje ukazala, i vjerovao sam da je tvoje oko na njoj; a ti, kad si zaista došao da je okruniš caricom, prizvao si mene da joj prostrem prijestolje svojim ispisom. I gle, čudo stvorismo ja i ti: na prijestolju sjedi moćna carica, a svjetlost male siromašice ostala oko nje.
Na ovo Bog samo milo nagnu glavu i reče:
- Hajdemo sada!
- Al jedan od nas trebao bi ostati uz nju! - zabrinu se Nav za svoju caričicu.
- Neće trebati - odvrati Bog - nego ako misliš da joj dademo tvoju vjeru, pa da lakše sačeka dok se ja opet navratim?
- Da, Gospodine! - radosno pristane Nav.
Pa kako bijaše jače dahnuo da ovo izreče, tako mu duša na dahu izletjela i preletjela u onu svjetlost - u naručaj Božji. A Bog uze vjeru Navovu i premjesti je sasvim tihom rukom u srce mladoj carici. Od tog časa ona lijepa i umilna djevojka postade najsretnijom caricom na svijetu jer njeno srce ostade i na prijestolju isto tako spokojno i mirno kao što nekoć bijaše srce Navovo pod stepenicama u devetom predgrađu.
Kad svečanosti bile dovršene, opazilo se da Nav ne spava nego da je onako tiho izdahnuo.
Pokopali ga u časti, a grob njegov veoma poštivahu jer je mlada carica pod izvjesno govorila: - Ovo bijaše svet čovjek.
Tako trgovac Nav sa svoja dva blagoslova lijepo živio, a još ljepše umro i ostavio za sobom čudo, neka je na utjehu svakome koji čeka da još nešto bude.