Vuk i sedam kozlića jedna je od poznatijih priča za djecu braće Grimm. Jednom ne tako davno davno, živjela je jedna koza sa svojih sedam malih kozlića, koje je htio pojesti zločesti vuk.
Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjela je jedna koza sa svojih sedam malih kozlića. Koza je jako voljela svoju djecu, baš kao i svaka majka, i jako se trudila omogućiti im lijep i siguran život. Kozlići su voljeli jako puno jesti, jer su jedno tako mogli narasti veliki i snažni, pa je mama koza morala svaki dan ići u šumu kako bi im nabrala svježeg lišća.
Tako je jednog jutra krenula u nabavku, a na odlasku je kao i svaki put, opomenula djecu da budu dobra i da se dobro čuvaju strašnog vuka. Vuk je bio lukav i znao je nasamariti male kozliće, pa ih je majka upozorila da ne nasjedaju na njegove trikove i da mu ni pod koju cijenu ne otvaraju vrata. Također ih je podsjetila da će vuka najbolje prepoznati po njegovim crnim šapama i jako hrapavom glasu.
Djeca su odvratila majci da se ništa ne brine. Znaju se oni čuvati i nikako neće otvarati vrata nikome osim njoj kad se vrati iz šume. Majku je to umirilo, pa je spokojna mahnula svojim kozlićima i vesele krenula u šumu.
Za to vrijeme lukavi vuk skrivao se iza stabla i čekao da majka koza ode u šumu. Kada je otišla dovoljno daleko, vuk je skočio iz šume pa krenu prema kući. Mislio je kako mu se sreća lijepo osmjehnula. Koza je otišla, a on će se napokon moći počastiti mladom jaretinom. Došao je do prozora kuće i vidio kozliće kako se lijepo igraju. Skakali su po sobi i zabavljali se, pa nisu ni primijetili da ih strašni vuk promatra.
Vuk je bio strašno gladan i htio je pojesti mlade kozliće za ručak, pa je brže-bolje odjurio do vrata i pokucao.
Kozlići su zastali u svojoj igri pa potrčali prema vratima, ali nisu htjela otvoriti nego su glasno upitali tko je tamo. Vuk je pokušao imitirati kozji glas, pa je meketavo rekao da je on mama koza, vratila se iz šume i donijela im hranu. Ali kozlići nisu bili glupi i odmah su čuli da je taj glas previše grub da bi bio od njihove majke. Njihova majka imala je mekani i nježan glas, a ovaj je bio promukao i hrapav. Rekli su vuku da ode odavde jer mu oni sigurno neće otvoriti.
Vuk je ostao poražen, ali nije imao namjeru odustati od kozlića za ručak. Zato je otišao do obližnjeg grma razmisliti što će dalje. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se kako da omekša svoj glas, jer upravo zbog njega kozlići mu nisu htjeli otvoriti vrata. A onda se sjetio da je čuo kako kreda pročišćava glas. Odjurio je u selo i kupio cijelu kutiju krede, pa je pojeo. Odjednom njegov glas postao je čist i mekan, umilan kao onaj od koze. Brže-bolje odjurio je do vrata kozine kuće pa ponovo pokucao.
Mali kozlići odmah su prestali s igrom, pa otišli k vratima i pitali tko je tamo. Vuk je spremno odgovorio da je na vratima njihova majka i da se napokon vratila iz šume s hranom za svoje kozliće. Kozlići su se obradovali jer su čuli nježan glas. Baš kada su htjeli otvoriti vrata, jedan od njih prisjetio se majčinih riječi da vuk ima crne šape. Brzo je to rekao svojoj braći, pa su kozlići odvratili vuku da će mu otvoriti ako im pokaže svoju šapu.
Vuk je nevoljko pokazao svoju šapu, a ona je bila crna kao ugljen. Kozlići se prestaše, pa kažu kako neće otvoriti vrata, jer ta šapa nije šapa njihove majke. Majka koza ima bijelu šapu, a ova šapa je crna kao ona u vuka.
Vuk se razbjesnio i ponovo pohitao u grmlje. Nije namjeravao odustati od kozlića, pa je morao smisliti kako će ih još jednom nasamariti. A onda se dosjetio! Odjurio je u selo kod mlinara, pa kupio najbjelijeg brašna što ga je našao. Kada se vratio pred kuću malih kozlića, posuo je brašno po šapama, pa se one postale bijele kao snijeg. Ponovo je pokucao na vrata kozine kuće i još uvijek umilnim glasom zatražio da mu kozlići otvore vrata.
Kozlići ovog puta nisu odmah povjerovali umilnom glasu, pa su pitali vuka da im pokaže šapu. Vuk podigne nogu i na prozoru se pokaže bijela noga, baš onakva kakvu ima majka koza. Jarići se obraduju misleći da je to njihova majka na vratima, pa pohitaju da ih otvore. I čim su ih otključali, upadne im vuk u kuću!
Jadni jarići razbježali su se po kući, trčeći ovamo-onamo što dalje od vuka! Neki su pokušali pobjeći, a neki se sakriti, ali vuk je bio brži i spretniji pa ih je sve jedno po jedno ulovio i progutao. Vrlo brzo se jako najeo i odlučio što prije otići otamo da ga koza ne bi pronašla u svojoj kući. Vuku se toliko žurilo pobjeći, da nije ni primijetilo da se jedan kozlić uspio sakriti i tako izbjeći sudbinu svoje braće. Bio je to najmanji kozlić koji se zavukao u zidni sat, pa vuk nije ni primijetio da ga nema.
I dok je vuk trčao u šumu, što dalje od kozine kućice, tražeći mjesto gdje bi mogao mirno leći pod stablo i odspavati nakon obilnog obroka, mali jarić uplašeno je čekao svoju majku u zidnom satu. Nakon nekog vremena, majka koza vratila se kući. Još je s polja vidjela otvorena vrata kuće, pa je sva u strahu pohitala k svojim kozlićima. A kada je došla u kuću, imala je što vidjeti… cijela kuća bila je porazbijana, stvari su bile nabacane naokolo, tanjuri su bili razbijeni, a namještaj podrapan. Sve je bilo razbacano, samo nigdje nije bilo njenih kozlića. Jadan koza počela je plakati, sve prestrašena i tužna zbog svoje dječice.
Odjednom je čula krckanje iz zidnog sata. Pohitala je vidjeti što se tamo događa, a kada je otvorila sat, vidjela je svog najmanjeg kozlića kako se skriva. Zagrlila je koza svoje dijete, presretna što je barem ono preživjelo. Čim je mali kozlić došao k sebi, odmah je ispričao svojoj majci što se sve dogodilo. Jadna koza zaplakala je zbog svojih kozlića, a onda odlučila pokušati spasiti svoju djecu.
Uzela je velike škare iz kuće, a s njima i iglu i konac. Otišla je u šumu potražiti vuka, i vrlo brzo pronašla ga kako spava pod jednom stablom. Vuk je spavao tako čvrsto da se nije probudio ni kad mu je koza rasparala trbuh škarama, a iz njega počeli iskakati živi i zdravi kozlići. Jedan po jedan pobjegli su iz trbuha usnulog vuka koji ih je pohlepno progutao bez da ih je prožvakao.
Onda je koza naredila djeci da potraže veliko kamenje, pa njime napune želudac vuka. Kad je to bilo gotovo koza ga je ponovo zakrpala. Koza i kozlići brzo su se sakrili u grmlje da vide što će se dogoditi kad se vuk probudi.
A kad se vuk probudio, osjetio je silnu žeđ od svog tog kamenja. Nekako se uspio ustati i dogegati do obližnjeg potoka, zbog velike trbušine koja mu se objesila preko hlača. Pomislio je kako li mu je teško u trbuhu, kao da se kamenja najeo, a ne finih kozlića. Jedva jedvice došao je do potoka i nagnuo se da se napije vode, ali teško kamenje u njegovom trbuhu se prevagnulo i bacilo ga u potok te potopilo.
Sretni kozlići istrčali su iz grma i stali se veseliti sa svojom majkom. Uhvatili su se u kolo o počeli plesati, sretni što je vuka stigla pravda!
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
V.B.