Vuk i sedam kozlića jedna je od poznatijih priča za djecu braće Grimm. Jednom ne tako davno davno, živjela je jedna koza sa svojih sedam malih kozlića, koje je htio pojesti zločesti vuk.
Priča
Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjela je jedna koza sa svojih sedam malih kozlića. Baš kao svaka mama, koza je jako voljela svoju djecu. Kozlići su voljeli puno jesti, jer su samo tako mogli narasti veliki i snažni, pa je mama koza morala svaki dan ići u šumu kako bi im nabrala svježeg lišća.
Tako je jednog jutra krenula po hranu, a na odlasku je, kao i svaki put, opomenula djecu da budu dobra i da se dobro čuvaju strašnog vuka. Vuk je bio lukav i znao je kako nasamariti male kozliće, pa ih je mama upozorila da ne nasjedaju na njegove trikove i da mu ni slučajno ne otvaraju vrata. Podsjetila ih je da će vuka najbolje prepoznati po njegovim crnim šapama i jako hrapavom glasu.
Djeca su rekla majci da se ništa ne brine. Znaju se oni čuvati i neće otvoriti vrata nikome, osim njoj kad se vrati iz šume. Mamu je to umirilo, pa je spokojno mahnula svojim kozlićima i veselo krenula u šumu.
Za to vrijeme, lukavi vuk se skrivao iza stabla i čekao da mama koza ode u šumu. Kad je otišla dovoljno daleko, vuk je izašao iz skrovišta i krenuo prema kući u kojoj su se nalazili mali kozlići. Mislio je kako mu se sreća lijepo osmjehnula. Koza je otišla, a on će se napokon moći počastiti mladom jaretinom.
Došao je do prozora kuće i vidio kozliće kako se lijepo igraju. Skakali su po sobi i zabavljali se, pa nisu ni primijetili da ih strašni vuk promatra.
Vuk je bio strašno gladan i htio je pojesti mlade kozliće za ručak, pa je brže-bolje odjurio do vrata i pokucao.
Kozlići su potrčali prema vratima, ali nisu otvorili, nego su glasno upitali tko je tamo. Vuk je pokušao imitirati kozji glas, pa je meketavo rekao da je on mama koza, vratila se iz šume i donijela im hranu. Ali kozlići nisu bili toliko naivni i odmah su čuli da je taj glas previše grub da bi bio od njihove mame. Njihova mama imala je mekani i nježan glas, a ovaj je bio promukao i hrapav. Rekli su vuku da ode odavde jer mu oni sigurno neće otvoriti.
Vuk je bio poražen, ali nije imao namjeru odustati od kozlića za ručak. Zato je otišao do obližnjeg grma razmisliti što će dalje. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se kako da omekša svoj glas, jer mu zbog njega kozlići nisu htjeli otvoriti vrata. A onda se sjetio da je čuo kako med pročišćuje glas.
Odjurio je u selo i kupio cijelu staklenku meda, pa je pojeo. Odjednom je njegov glas postao čist i mekan, umiljat kao glas njihove mame. Brže-bolje je odjurio do vrata kozine kuće pa ponovo pokucao.
Mali kozlići odmah su prestali s igrom, pa otišli k vratima i pitali tko je tamo. Vuk je spremno odgovorio da je na vratima njihova mama i da se napokon vratila iz šume s hranom za svoje kozliće. Kozlići su se razveselili jer su čuli nježan glas. Baš kada su htjeli otvoriti vrata, jedan od njih prisjetio se majčinih riječi da vuk ima crne šape. Zato su kozlići odvratili vuku da će mu otvoriti ako im pokaže svoju šapu.
Vuk je nevoljko pokazao svoju šapu, bila je crna kao ugljen. Kozlići se prestraše, pa kažu kako neće otvoriti vrata, jer ta šapa nije šapa njihove mame. Mama koza ima bijelu šapu, a ova šapa je crna kao vučja.
Vuk se razbjesnio i ponovo pobjegao u grmlje. Nije namjeravao odustati od kozlića, pa je morao smisliti kako će ih još jednom nasamariti. A onda se dosjetio! Odjurio je u selo kod mlinara, i kupio brašno. Kada se vratio pred kuću malih kozlića, posuo je brašno po šapama, pa su one postale bijele kao snijeg. Ponovo je pokucao na vrata kuće i još uvijek umilnim glasom pitao da mu kozlići otvore vrata.
Kozlići ovog puta nisu odmah povjerovali umilnom glasu, pa su tražili vuka da im pokaže šapu. Vuk podigne šapu i na prozoru se pokaže bijela šapa, baš onakva kakvu ima mama koza. Kozlići se razvesele misleći da je to njihova mama na vratima, pa potrče da ih otvore.
Ali čim su ih otključali, upadne im vuk u kuću! Jadni kozlići razbježali su se po kući, trčeći ovamo-onamo, što dalje od vuka! Neki su pokušali pobjeći, a neki se sakriti, ali vuk je bio brži i spretniji pa ih je sve jedno po jedno ulovio - i progutao.
Vrlo brzo se najeo i odlučio što prije otići od tamo da ga koza ne bi pronašla u svojoj kući. Vuku se toliko žurilo pobjeći, da nije ni primijetilo da se jedan kozlić uspio sakriti i tako izbjeći sudbinu svoje braće. Bio je to najmanji kozlić koji se zavukao u zidni sat, pa vuk nije ni primijetio da ga nema.
I dok je vuk trčao u šumu, što dalje od kozine kućice, tražeći mjesto gdje bi mogao mirno leći pod stablo i odspavati nakon obilnog obroka, mali kozlić je uplašeno čekao svoju majku u zidnom satu.
Nakon nekog vremena, mama koza se vratila kući. Još je s polja vidjela otvorena vrata kuće, pa je sva u strahu potrčala svojim kozlićima. Kada je došla u kuću, imala je što vidjeti… cijela kuća bila je porazbijana, stvari su bile razbacane naokolo, tanjuri su bili razbijeni, a namještaj poderan. Ali nigdje nije bilo njenih kozlića. Jadna koza je počela plakati, sve prestrašena i tužna zbog svoje dječice.
Odjednom je čula kuckanje iz zidnog sata. Potrčala je vidjeti što se tamo događa. Kada je otvorila sat, vidjela je svog najmanjeg kozlića kako se skriva. Zagrlila je svoje dijete, presretna što je barem ono preživjelo. Čim je mali kozlić došao k sebi, odmah je ispričao svojoj majci što se sve dogodilo. Mama koza je odmah odlučila pokušati spasiti svoju djecu.
Otišla je u šumu potražiti vuka, i vrlo brzo ga pronašla kako spava pod jednom stablom. Na pamet joj pa pala ideja kako ih spasiti. Najmanjeg kozlića poslala je kući da uzme velike škare, a s njima i iglu i konac. Kad se vratio, mama je krenula u akciju.
Vuk je spavao tako čvrsto da se nije probudio ni kad mu je koza rezala trbuh škarama. Iz njega su počeli iskakati živi i zdravi kozlići. Jedan po jedan pobjegli su iz trbuha usnulog vuka koji ih je pohlepno progutao bez da ih je prožvakao.
Onda je koza naredila djeci da potraže veliko kamenje, pa njime napune želudac vuka. Kad su bili gotovi koza ga je ponovo zakrpala. Koza i kozlići brzo su se sakrili u grmlje da vide što će se dogoditi kad se vuk probudi.
Kad se vuk probudio, osjetio je silnu žeđ od svog tog kamenja. Zbog velike trbušine koja mu se objesila preko hlača, jedva se nekako uspio ustati i dogegati do obližnjeg potoka. Pomislio je kako mu je teško u trbuhu, kao da se kamenja najeo, a ne finih kozlića. Jedva jedvice došao je do potoka i nagnuo se da se napije vode, ali teško kamenje u njegovom trbuhu je prevagnulo i bacilo ga u potok te potopilo.
Sretni kozlići istrčali su iz grma i počeli se veseliti sa svojom mamom. Uhvatili su se u kolo i počeli plesati, sretni što je vuka stigla pravda!
Audio priča
Iskusite uzbuđenje koje donosi audio priča Vuk i sedam kozlića. 🐺 Nema potrebe da tekst sami čitate, jednostavno pustite djetetu našu audio bajku. Ova priča prilagođena je najmlađima i ne sadrži uznemirujuće elemente. Kliknite na play ▶️ na donjem videu!
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2017.
V.B.