Od mnoštva Ezopovih basni izdvojili smo najvažnije i najpopularnije u kojima su životinje prikazane kao personifikacija ljudi. U nastavku možete pronaći zbirku poučnih, mudrih i lijepih Ezopovih priča koje će vaše dijete zasigurno pamtiti do kraja života.
- Cvrčak i mravi
- Gavran i lisica (Lisica i vrana)
- Kornjača i zec
- Lav i miš
- Lisica bez repa
- Lisica i jarac
- Lisica i grožđe
- Lisica i roda
- Magarac i konj
- Vuk i ždral
- Žaba i vol
Cvrčak i mravi
Mravi su jednom sušili voće.
Cvrčak zamoli da mu nešto malo daju, jer je strašno gladan.
Oni mu odvratiše: "Da si ljeti sebi zimnicu spremao, ne bi sada morao gladovati niti nas prositi."
"Ali nisam imao kada!" odgovori on.
"Pa šta si radio?" zapitaju ga mravi.
"Pjevao sam," odgovori on. "Kako znate, moje je pjevanje potrebno da se ljudi uspavaju."
"Kad je tako," zaključe mravi, "a ti idi k onima, koje si uspavljivao, neka te oni hrane."
Gavran i lisica (Lisica i vrana)
Gavran ukrade komad sira i sjedne na drvo da ga pojede. Tek što je to lisica opazila, odmah je poželjela taj lijepi zalogaj, i počela misliti kako bi do njega došla.
Sasvim krotko i ponizno dođe drvetu i reče gavranu: "Oj, lijepa ptico, ljubimče bogova i ljudi! Kako je divno tvoje perje, kako su sjajne tvoje oči, i kako sjajan kljun! Ako je još i tvoj glas takav, ti si onda kralj sviju ptica!"
Gavranu je ta hvala veoma godila, pa odluči zapjevati da lisica čuje njegov glas. Otvori kljun, te razviče svoj ponositi: "Kvar, kvar!"
Međutim je sir pao na zemlju, a lija ga dobro dočeka, pohlepno pograbi i pojede, a zatim se stane rugati gavranu govoreći: "Meni se htjelo sira, a znajući kako si tašt, hvalila sam te i uznosila!" Postiđen, gavran odleti dalje.
Kornjača i zec
Zec je ismijavao kornjaču radi njezine tromosti i neokretnosti. Kornjači to dojadi, pa ga pozove na utrkivanje. Zec od šale primi njezin poziv. Osvane dan utrke. Odrede metu, i u isti čas oboje krenu na put.
Kornjača je hodala polagano, ali neprestano i neumorno, a zec je kao mahnit skakao samo da pokaže, kako je bolji od kornjače. Napokon je umoran blizu cilja legao i zaspao kao zaklan. Najednom, gledatelji počnu vikati. Zec se prene iz sna, htjede potrčati, ali kornjača je bila već na cilju.
Opazivši je kako se već vraća natrag, ukloni joj se postiđen s puta, i prizna sam da ga je najsporija životinja na svijetu osramotila, jer se previše uzdao u svoju brzinu.
Lav i miš
Lav je legao u hlad da se odmori jer je bio jako umoran i tako je ubrzo zaspao. Prolazeći, miš je odlučio pretrčati preko lava, no međutim lav se u tom trenutku probudio i ulovio ga.
- Reci mi, mali mišu ? Zar se ti, kraj ovolikog prostora, zaista usuđuješ pretrčati preko mene i mojih leđa? Reci mi što ćemo sad? - viknu lav.
- Veliki lave - odgovori miš ljubazno i umiljato. - Priznajem da sam pogriješio i molim te da mi oprostiš zbog toga što sam učinio, neću više nikada. Ovo je prvi i zadnji put. - Ali svejedno miš pomisli: Kakva bi to za jednog lava bila slava da ubije malog, bespomoćnog miša?
Lav mu se slatko nasmije i pusti miša neozlijeđenog da ode.
Nakon nekoliko dana, lav se uhvatio u veliku mrežu koju su postavili lovci da bi ulovili plijen. Nesretan, nije se mogao osloboditi iz mreže, pa je rikao od ljutnje i jada.
Njegovu tužnu riku je čuo miš koji mu je dotrčao odmah pomoći. Kad ga je vidio nepomoćnog u mreži, odmah je počeo gristi uže. Malo po malo, miš je izgrizao dovoljno užeta i napravio veliki otvor u mreži kako bi lav mogao izaći, osloboditi se i spasiti.
- Čudne se stvari događaju na ovom svijetu! - reče lav mišu. - Tko bi ikad mogao pomisliti da mali miš može spasiti moćnog lava od sigurne smrti!
Lisica bez repa
Lisica se uhvatila u zamku. Jedva se i teškom mukom oslobodila nesreće, ali njen najljepši ukras i ponos - rep - ostao je zarobljen.
Stidila se što tako ružna mora po svijetu hodati i živjeti među svojim prijateljicama, pa ih odluči nagovoriti da podrežu repove. "Kad i druge budu bez repova," mislila je ona, "neću se morati ni ja stiditi."
Kad je došla među druge lisice reče: "Vidite li, drage moje, kako sam lijepa bez repa? Po drugim zemljama i drugim krajevima dale su si sve lisice odrezati repove, jer je to sada tako moderno. Pa i težak vam je, umorite se noseći ga uvijek sa sobom. K tomu je i posve suvišan, možete i bez njega živjeti, a ipak ćete biti lisice kao i ja!"
Htjela je još više toga reći, ali joj u riječ upadne jedna mlada lija: "Vjerujem da nam ti to zapravo ne bi svjetovala, da se od toga ne nadaš vlastitoj koristi."
Lisica i jarac
Lisica i jarac išli su poljem. Uslijed velike vrućine strašno ožedne i potraže bunar, koji napokon i nađu. Ne imajući nikakve posude da zagrabe vode i da se napiju, skoče oboje dolje.
Prvi skoči jarac, a za njim lisica, pa se napiju vode. Sad počne jarac misliti kako će izaći. Lisica ga je tješila govoreći: "Umiri se prijatelju! Ja već znam kako ćemo se oboje spasiti. Popni se na stražnje noge, upri prednje o zid, a glavu dobro ispravi da rogovi prilegnu sasvim na vrat. Tako ću ja po tebi van skočiti, a zatim i tebe izvući."
Jarac napravi sve kako mu je rekla lisica. Jednim skokom bila je gore i smijala se jarcu, koji ju je u nevjerici psovao. Napokon reče lisica na rastanku jarcu: "Moj prijatelju, ja ne znam kako da te izbavim. Nego čuj što ću ti iz zahvalnosti reći. Da si u glavi imao toliko pameti koliko u bradi imaš dlaka, ne bi nikad u bunar išao, a da prije ne promisliš kako ćeš opet iz njega izaći."
Lisica i grožđe
Gladna lija, tražeći sebi hrane, vidje vinovu lozu, pa pod lozom stane. Ogleda je, ima li na njoj roda, da joj gladnoj slatke hrane poda.
Ima grožđa, baš krasna. Samo da se i ubrati može. Ali se loza oko brijesta vije, pa je teško do njeg doći. Teške brige lisicu sad muče.
Ona misli mîsli svakojake; skočila bi, da imade krake. Poletjela bi, da imade krila. Mlatila bi, da imade ruke; ali ih nema, pa sad eto teške muke.
Vidi lija da se grožđa neće dočepati, protiv srca grožđu se nasmije i reče: "Brala bih te, ali si kiselo, a ja berem samo grožđe zrelo!"
Lisica i roda
Mudra i lukava teta lija sprijateljila se nekako s rodom, pa ju je pozvala u goste. Kada je roda došla lisici, stavi ova preda nju u plosnati tanjur slatke kaše što ju je razmazala po tanjuru.
Roda vidjevši da ne može jesti iz tako plitkog tanjura, napravi se kao da nije ni opazila te lisičine šale i pogrde, pa je zamoli da i ona njoj dođe što prije na gozbu, gdje će je gospodski podvoriti. Lisica je mislila, da će se roda osvetiti, pa nije htjela. No kako roda nije odustajala, lisica napokon pristane.
Jednog dana dođe lija zbilja kod rode. Roda postavi preda nju u jednoj vazi lijepo i fino meso. "Ugledaj se u mene," poviče roda, "pa jedi kao kod svoje kuće," i posrče također sve sama svojim dugim kljunom. Lisica nije mogla iz tako uske posude baš ništa izvući, već je samo zlovoljno gledala kako roda izvlači komadić po komadić.
Roda je, smijući se, gledala liju kako se zlovoljno vrpolji na svojoj stolici, pa joj reče: "Nemoj se, prijateljice, ljutiti! Ja se po tebi ravnam i ponašam, pa te tako častim kako si i ti mene počastila."
Magarac i konj
Magarac se mnogo mučio. Poslije najvećeg rada i napora nije dobio dosta pljeve. Stoga toliko oslabi da se jedva vukao pod teškim teretom.
Jednog dana opazi lijepoga i ukrašenog konja. Smatrao ga je sretnim i zadovoljnim, pa mu je zavidio, što tako dobro i u izobilju živi, pa se želio s njime mijenjati.
Nakon nekoliko mjeseci opazi ga šepavog i upregnutog u kola. "Je li to kakva čarolija?" zapita konja. "Gotovo," odvrati mu konj žalosno. "Jedno me zrno u ratu pogodilo, te sam pao skupa sa svojim gospodarom, a poslije me prodao u bescjenje. Sad sam šepav i nemoćan. Ovakvom mi nećeš zaista zaviditi niti ćeš se htjeti sa mnom mijenjati."
Vuk i ždral
Vuk ugrabio ovcu, pa je lakomo proždre, ali mu je u grlu zapela kost, koja mu je zadavala mnogo muke i boli. Stoga je molio mnoge životinje da mu pomognu i oprezno izvade kost iz grla. Ali ni jedna nije htjela pomoći, nego mu je svaka zaželjela smrt.
Uto dođe ždral, koji je bio na glasu sa svoje vještine i krotkosti, pa vuk i njega zamoli da mu izvadi kost, a on će ga za to nagraditi i pošteno mu platiti. Ždral gurne kljun vuku u vrat i izvadi mu odmah vješto kost.
Kad je vuk bio oslobođen svake opasnosti, zatraži ždral obećanu plaću. Vuk se prodere: "Čudim se, da se usuđuješ tražiti plaću! Zar nisi zadovoljan da si iznio živu glavu iz vučjih ralja? Tornjaj se, i ne dolazi mi više na oči, ako ti je život mio!"
Žaba i vol
Žaba opazi na livadi vola, pa mu počne zaviditi što je tako velik.
No to joj nije bilo dosta, pa se stala ispod svoje krastave kože nadimati, ne bi li postala tako velika kao vol. Nadimajući se tako neko vrijeme, zapita svoju djecu je li već velika? Rekoše joj da nije.
A ona se počne još više nadimati, pa zapita i po drugi put, je li je veća ona ili vol? Čuvši da je vol veći, nadme se opet iz petnih žila, što je samo mogla.
No u ludoj sili raspukne joj koža, i ona ostane mrtva.